Čast je osnova etičke percepcije čovjeka, pa ima li morala bez časti? To je slično onoj analogiji koja podrazumijeva da uspravan hod očekujemo sa polomljenom kičmom. Biti častan nije samo pitanje odluke (sad i odmah) i one lične odluke u budućnosti: ”Želim biti častan, pošten, tačan.” To je jedino mjerilo za one koji su svoj karakter brusili na temperaturi od preko ”sto stepeni Celzijusa”.

To je put intrizične motivacije, hiljade neprospavanih noći, stotine suza, hiljadu pokušaja i pogrešaka, mnogo znoja,  propalih planova, srušenih snova i prijateljstava, hiljade propalih misli, minuta, sekundi…

Kada sve ovo pogledamo rekli bi da je to izuzetno teško i zaista jeste teško, jer karakter i temperament su fundamenti čija tvrđava je poput svetionika, čije obale nisu potresali svakakvi talasi malih rječica, već talasi silni i veliki poput brda iz okeanske količine i siline, a čija snaga lomi kosti i ulijeva strah u prsa. A strah? Strah predstavlja krunu čovjekove savladive vertikale, čiji noseći stubovi su karakter i temperament, obloženi čežnjom i snagom morala, a oni stoje mirno i nepomično gledajući sa strane, dok posljedice stamenosti čitamo mi i drugi  u sijedim vlasima, krupnim posljedicama ove borbe, strašnim mukama naše svakodnevne duševno-intelektualne borbe.

Mnogo ljudi, organizacija i asocijacija poziva se na čast, formalni kodeks časti, svakako onaj neformalni podrazumijevajući, i imaju pravo na to…

Majstori trgovine u ime viših principa napajaju nas sa izvora nepogrješivosti, mi se pojimo našim čulima, snagom intelekta i željom za spasom, potpuno zaboravljajući da poruka i prenosilac poruke nije isto, da sadržina i pakovanje često nisu isto, te da odgovornost i čast nije kolektivizirana i amnestirana pakovanjem i smislom shvaćenosti u ime nekog, a ne u ime principa i časti, jer u suprotnom, ovakva odgovornost bi zanegirala buduću vječnu pravdu i smisao, jer samo u snazi onostrane poruke časti kodeks časti ima smisla da se za njim povodimo i stremimo mu.

Možda je vrijeme da proanaliziramo čija riječ je vrijedna žrtve, čiji poziv je Musaov poziv u obećanu zemlju, čija suza je iskreno kanula u bespuću iskušenja, čiji motiv i djelo su baždareni na djelima žrtve, koji su prijetili ugrožavajući i život kao ono najvrjednije…

Psihologija podrazumijeva samoaktualizaciju kao najveći stremeći motiv u ličnom samoprogramiranju, redefiniranju ciljeva i provjeri lične volje ka promjeni iz jednog stanja, u bolje stanje sutra.

Kodeks časti je nešto što je pulsiralo u venama sandžačkih ljudi, ali su ”teška vremena” u Sandžaku obrodila teške manipulatore, ljude lijepih manira, divnih besjeda, usklađenih etičnih priča, sa ljušturom od meda, a nutrinom od muke, usklađeni po svim parametrima fasadne predstave, samilosni prema vukovima, a strogi među svojim, ljude spremne da žive na račun etičkog kodeksa, ali nespremni na ”dug” prema etičkom kodeksu.

Praktično i paradoksalno često puta osjetimo da kriminalni kodeks časti često je u individualnim prilikama jači kodeks od kodeksa onih koji se pozivaju i ”žive” za čast, jer njihov kodeks koliko god da je pogrešan, često puta je iskreniji i jasniji i ono što je najbitnije ima konsekvence koje su često bolne, pogotovo kada je u pitanju prevara, dok je danas kodeks časti za mnoge kredit za novu turu ”prilika” da bez konsekvenci još ovaj put skraćeno stignu do cilja.

Čuvajmo se poziva bez djela, riječi bez odgovornosti, uzvika bez smisla, nahođenja bez mape i ideja bez poluga moći.

Nijedna žrtva nije uzaludna, iz svega nešto učimo, ali svakakvi pozivi u ime časti ne znače i praktičnu afirmaciju časti.

Glas islama 351, R: Etika, A: Ibiš Ljaić