U mom ranom djetinjstvu, kao i kod svakog djeteta, trebalo mi je da se suočim i pristanem na razne nejasne i neobjašnjene situacije koje su se duboko u meni razvijale kao mistika, ili kao neka vrsta misterije. Porastao sam pod čvrstom i strogo odlučnom edukacijom da ne samo da sam rođeni Bošnjak, nego da i ne smijem biti ništa drugo osim Bošnjak, te da mi je Bosna nešto što mora da obuhvata sve moje bliže interese, ali i svaki moj daleki cilj.

Rođen i odrastao u omeđenoj Albaniji, u prvim svojim shvatanjima, možda baš zbog toga što se o tome obično šaputalo, Bosnu i bošnjaštvo doživljavao sam kao tajno nebesko dostignuće, kao neko posebno duševno stanje obavezno za sve ljude. Djetinjasta mašta ubijedila me je da su Bosna i bošnjaštvo nekakva vrsta obaveze i za Nijemce, i za Britance, i za Kineze i za Ruse. Kratko rečeno, obavezna za sve ljude svijeta da bi dosegli ljudskost.

Takav osjećaj prihvatao sam kao stanje o kojem se ne treba i ne smije pitati, a ni raspravljati, pošto je to samo po sebi jasno i da nema tu šta posebno da se pojašnjava. Bosnu i bošnjaštvo tada sam razvijao i prihvatao u svojoj maloj glavi kao sasvim nemoguće da postoji u nekom predmetu kao geografija i da za nešto tako treba da postoji poseban predmet u udžbenicima koji mora da se zove, najmanje, nebografija ili slično, ali nikako niže.

No svakako, moja je Bosna dobila zemlju, ali relativno kasno. Tokom raspusta, poslije četvrtog razreda, negdje u desetoj godini, slušam rahmetli Nenu Beširović (Nena i za moju rahmetli majku), koja pripovijeda da su u njeno vrijeme djeci kojoj bi nicali zubi, odnosno bebama, da bi sve to prošlo sa što manje bola, mazali usta i desni bosanskom zemljom. Od tada moja Bosna, od neba građena, ima i zemlju, ali (kakvu molim) zemlju koju samo Bosna može imati, sasvim posebnu, čak ljekovitu, zemlju koja boli ublažava. Upravo je to još snažnije djelovalo u meni i znatno je doprinijelo da samo doda još više mistike mome ubjeđenju, samo što nisam mogao da saznam to da li je generacija u vaktu kada sam bio beba pripadala takvoj sudbini, kada su bolno nicali zubi mogla, tu i tamo, mogla naći šačicu zemlje bosanske.

Naravno, kao odrasla osoba, vezano sa „mistikom“, izvršio sam i neke korekcije u sve ono što sam djetinje naivno smatrao, ali se suštinski ništa nije mijenjalo do kasno, sve negdje do pred kraj osamdesetih godina prošlog vijeka. Pjesme o Bosni, o sarajevskoj vodi, o mostarskim dućanima i bunarima, sve sam u suzama saslušao i sve to mi se uklapalo sa mojim osjećanjem, koje se striktno napajalo samo na izvoru moje djetinjaste mistike.

Međutim, krajem 1989. godine moj sestrić je tek počeo da hoda, pa je iz moje bašće napunio usta zemljom. Sestra, kao mlada majka, potrčala je da mu je izbaci iz usta. Rahmetli moja majka je zagradila mog sestrića (svog unuka) i prstom mašući prema mojoj sestri rekla: „Da se više nikad nisi usudila da djetetu iz usta zemlju izbacuješ. Od zemlje je čovjek stvoren. To sva djeca rade. Nećeš valjda da ga učiš da zemlju pljuje i da se na zemlju gadi još od malih nogu? Nije zemlja prljava, čista je zemlja, da znaš. Kada vode nedostaje, zemljom se čisti umjesto abdesta, pa takvi pred Bogom u namaz stupamo. I još da znaš, dijete jede zemlju da bi učvrstilo svoje kosti.“ Poslije ovih riječi sva moja mistika o Bosni i bošnjaštvu uklopila se kao u igračkama sa slagalicama.

Još kada sam poslije praktičnog prihvatanja islama u jednom hadisu pročitao: „Ko bude pripisao svoje porijeklo plemenu koje nije njegovo, neka sebi pripremi mjesto u Vatri“ (Buharija i Muslim), od ovog kratkog teksta, od svega nekoliko riječi, sva moja mistika o Bosni i bošnjaštvu postala je ne samo duhovna, nego i čvrsta fizička obaveza.

A navedani hadis u podnaslovu, isto sa kratkim tekstom, definitivno me je izveo iz moje djetinjaste mistike, objašnjavajući mi odnos između istinite mistike i racionalnog tumačenja, otvorio mi je sasvim novo viđenje o cjelokupnom odnosu čovjeka i zemlje. Zapravo, u kratkoročnom viđenju, hadis o mejtu (umrlom čovjeku) je sa direktnim efektom i gotovo da se ne može primijetiti neko drugo značenje o tome ko se sve vraća i šta sve ostaje. Ali u dugoročnom viđenju, u tekstu i kontekstu, dobija sasvim novo značenje o svemu što se kad-tad vraća zemlji (porodica i imetak) i onome što ostaje iznad nje (aktivna djela).

Znači, preko potpuno drugačije svijesti otvara se živa, dinamična i prirodna mogućnost primjene, isto tako i široka perspektiva teoretskog posmatranja na cijeli svijet, na sve događaje, a posebno na samoga sebe. Ovim hadisom spasio sam od zaborava sve što je u mom sjećanju bilo ostavljeno u nekom ćošku i nemarom zaveden prepustio sam da se tiho složi u potpunoj nepažnji. No sada, sve što je nekada odbačeno kao bezvrijedno i nevažno, ponovo je oživjelo uskladivši se, i to punom parom.  Pokušavajući da zapamtimo sve i svašta, smetnemo ili namjerno ne uvažavamo puno toga što stvarno nešto vrijedi, neki topli dodir, neku slatku riječ, neki brižni savjet – sve to nehotično bude strpano u zaborav.

Dakle, od onoga nešto vrijednog ili možda manje vrijednog napravimo ama skoro ništa. Upravo ti naši zaboravi čine nas bahatim na sitno i škrtim u prazno, i to do te mjere da izgrađujemo zabrane prema tuđim iskrenim strastima, dok istovremeno uvažavamo lične potrebe i ostavljamo slobodna krila mašti za sve naše želje. A kada nam ih nadolazeća oluja obori na tlo, ispred nogu, ako smo još u žurbi sa korakom, mi ćemo ih u istom trenutku bez osjećaja pregaziti, bez trunke milosti, pa neka su nekada to bile naše žarke želje, onako lahkoćom i sa prezirom ćemo ih nazvati izgubljenim, ostavljajući ih tamo gdje smo ih upravo i našli i odakle smo ih uzeli, tu u ZEMLJI.

Nastavit će se…

Glas islama 351, R: Kultura, A: Akademik Fatmir Bači