Konformizam

Islamska radna etika (III dio)
July 1, 2024
Ramazan u Priboju
July 11, 2024

Konformizam

ZATO OSTANI USPRAVAN

Konformizam predstavlja promjenu ponašanja zbog stvarnog ili zamišljenog uticaja drugih ljudi.

Čitajući ovu definiciju konformizma mnogo puta sam se zamislio šta, ustvari, mi mijenjamo i da li baš stvarno mijenjamo, zbog koga, ili čega? I šta ta promjena mijenja u nama, šta dajemo, a šta gubimo? Da li je to prosto puki odnos socijalne dinamike života neophodan da bismo jednostavno funkcionirali, ili u samoj srži je opsesivno-kompulzivna radnja koja nas bez racionalnih momenata prosto u svakoj interakciji sa drugima, situaciji, problemu, odnosu sa autoritetom, sili ili sredini, dovoljno osposobi da ostanemo afirmativni dio neke naše, ili opće priče života.

Tomas Fuller kaže: „Čini kao i većina i o tebi će ljudi lijepo govoriti.“

Ova izreka može se posmatrati kao posljedica procesa sa završnim ishodom, jer ako smo već došli u stanje da je većina naša vaga, tj. da onako mazohistički u bescijenje pristajemo na pogodbu: sebe dati za sjaj oka drugih, onda smatram da nam je reaktivni impuls (u ovoj situaciji impuls života), a samim tim i naš autonomni smisao odlučivanja, u determiniranoj fazi sive zone većine, gdje je princip sopstvene percepcije zapao u duboku pukotinu plemenske svijesti, u kojoj se podešavanje ličnog socijalnog konteksta baždari po snazi i „sjaju“ oreola autoriteta, ili snage trenutne socijalne zbilje.

Naravno, da ne bi otišli u drugu krajnost, to svakako ne znači da je konformizam loš po svaku cijenu i da ustaljena matrica nekonformiranja po defoltu rađa disidente, agresore, destruktivce, pobunjivače i ostale, a koji su uglavnom nezgodni onima koji su sa druge „strane sistema“, pa im onda izazivaju onaj loš osjećaj u stomaku i u glavi, kao što iskren svjedok izaziva nesanicu okrivljenom. Mada, to i nije daleko od istine. Fino to uobličava i definira fantastičnom izrekom rhm. Alija Izetbegović gdje kaže: „Progres islama, i uopće bilo koji drugi progres, neće doći od mirnih i pokornih, već od hrabrih i buntovnih.“

Ali svakako se dã razumjeti da nije dobro da svi isto mislimo, kao što isto tako nije dobro da smo uvijek crna ovca u konfiguraciji bjeline. Prosto, u toj relaciji rađa se i odgovor na smisao i prisutnost konformizma.

Ljudi se obično konformiraju u nekim uobičajenim situacijama, koje odišu zbunjenošću i nesnalažljivošću, pa se onda pribjegava konformizmu.

Informacijski socijalni uticaj jedan je od primjera gdje dolazi do izraženog konformizma i on podrazumijeva uticaj drugih ljudi, koji dovodi do konformiranja zato što druge ljude vidimo kao izvor informacija za usmjeravanje svog ponašanja.

Konformiramo se zato što vjerujemo da je njihovo tumačenje nejasne situacije tačnije nego naše i da će nam pomoći u izboru odgovarajućeg načina ponašanja.

U ovom kontekstu imamo puno primjera. Na primjer, kada se u vrijeme političke vreve i medijskog pritiska prosječan glasač konformira sa određenim političkim liderom, programom, marketingom i sl. u nedostatku sopstvene vizije.

Privatno prihvatanje oblik je konformiranja kada konformiramo naše ponašanje zbog iskrenog vjerovanja da je ono što oni rade, ili govore, ispravno.

Uglavnom ovakav oblik konformiranja prisutan je kod one populacije sa izraženim kompleksom inferiornosti, gdje se lahko potpada pod dogmatska shvatanja i gdje se kvalitet racionalno-kreativne analize uglavnom sahranjuje sa ustaljenim matricama odbrane ovakvog djelovanja, tipa: „Radim tako i tako, jer je tako rekao guru, vođa, lider, duhovnik…“

Javno popuštanje je oblik konformizma kada se konformiramo ponašanju drugih, bez nužnog vjerovanja u to što što radimo ili govorimo. Zvuči vam poznato, jelde? Manje više, svi imamo takvih ličnih primjera.

Postoji i fenomen koji se zove “socijalna zaraza” kojeg je prvi predstavio Gustav Le Bon koji podrazumijeva brži prijenos emocija i ponašanja kroz masu.

I ovakav oblik konformiranja je, po mom sudu, donekle razumljiv. Uglavnom je on specifikum koji se tiče nekih neuobičajenih dešavanja, kao što su: ratna dejstva, turbulencije, neprovjerene glasine, potresi, krizne situacije i sl.

Ali da ne bih bio shvaćen da tezom o strogom odupiranju konformizmu podstičem na fenomen građanske ili autoritarne neposlušnosti, smatram da ima situacija specifičnih kada je zarad nekog zaista utvrđenog većeg dobra konformizam jedini put (npr. očuvanje života) i u tom smislu mi pada jedna zanimljiva izreka Bendžamina Franklina upućena Džonu Hankoku, gdje mu kaže: „Da, zaista se moramo čvrsto držati zajedno, ili ćemo zasigurno visiti odvojeno.“

Kada su jednom mudrom čovjeku čestitali rođenje sina riječima: „Neka je živ i zdrav i da se liči na oca…“, on je odgovorio pronicljivim konformističkim odgovorom kojeg djelimično podržavam: „Ne treba da se liči na mene, neka liči vremenu u kojem bude živio.“ A ja bih još dodao: „…ali da ne izgubi sebe, ili svoje sopstvo.

Da bih krajnje jasno sublimirao svoj stav o konformizmu pokušat ću da to predstavim kroz još jednu izreku Alije Izetbegovića u kojoj kaže: „Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću, i ti ćeš umrijeti, i ovaj svijet će umrijeti.

ZATO OSTANI USPRAVAN.

Glas islama 344, R: Psihologija, A: Ibiš Ljaić