2P+2D=Dobro za sve

Prilikom najave kandidature za predsjednika, muftija Muamer-ef. Zukorlić je rekao: „Moja kandidatura zasnovana je na uvjerenju  da su država i društvo na ivici propasti. Ja ću ponuditi autentičan program spasa prihvatljiv za sve građane Srbije.“

Za razliku od ostalih predsjedničkih kandidata koji u svojim programima, jako blijedim i zamornim, uglavnom nude reciklažu oprobanih ideja u zadnjih dvadeset godina, on ima autentičan program, jedinstven, duboko moralan, pun duhovnosti i prefinjenosti. On Srbiji nudi zajedničku riječ „oko koje bi se mogli okupiti i koju možemo naći u vjeri u Jednog Boga“, misleći, kako sam kaže, na „univerzalnu, opće prihvatljivu vrijednost koju prihvata oko 99 posto građana ove zemlje“. Muftija veli da kao humanist nije imao pravo uskratiti građane za sopstvene programe i ideje, već je svoj program, kojeg vidi kao potpuni preporod države i društva, ponudio u cilju postizanja općeg dobra.

Iskazanim stavovima Muftija želi da u politički život unese nužni kvalitet i pokaže da je moguće biti pošten političar, odnosno da „politika sama po sebi niti je laž, niti je lopovluk, već da su to političari koji joj daju boju - korupciju i druge moralne devijacije“.

Dakle, Glavni muftija, polazeći od ove zajedničke duhovno-etičke riječi, nastoji da ukaže na potrebu da se na najbitnija mjesta u upravljanju državom dovedu pošteni i znavani, hrabri, odlučni, visoko-moralni i odgovorni ljudi koji će objaviti rat korupciji i kriminalu. Iskorjenjivanje mita i korupcije, te smanjenje stope kriminala dobra je potka za stabilizaciju i uvećanje privredno-ekonomskog razvoja. U tom pravcu, kako Muftija reče, „od novca izgubljenog po raznim osnovama korupcije toliko će biti svježeg kapitala da ne postoji ni jedan segment privrednog preporoda koji se ne može iz tog resursa finansirati“. Uz evrointegracije koje će donijeti novac iz predpristupnih fondova, te uz pomoć sa Istoka, može se, bez sumnje, u kratkom periodu od našega kraja napraviti privredno čudo.

Izborom muftije Zukorlića za predsjednika postići će se relaksacija odnosa u regionu koji vapi za stabilnošću i mirom, jer je on prihvatljiv sagovornik i za Bošnjake i za Albance. Relaksacija odnosa, vraćanje povjerenja i promoviranje zajedničkih principa rješenje su za otvorena pitanja poput Kosova, kao i mogućih pitanja Preševske doline i Sandžaka. Ovako kvalitetan, human i napredan program svako civiliziran i tolerantan bi jedva dočekao i objeručke prihvatio. Međutim, u srbijanskoj javnosti nastoji se kandidatura muftije Zukorlića predstaviti nespojivom sa prirodom sekularizma, a sam Muftija kao „ajatollah“ koji kao vjerski lider hoće da bude predsjednik Srbije. Svi znamo da Muftija na izbore ide kao građanin, a ne kao muftija, jer to što je muftija, kako neko reče, „ima svoju, uslovno rečeno, propagandnu, pa i političku, a nikako formalno-pravnu težinu“. Zašto nekome smeta da on kao muftija bude biran za predsjednika države, a da istome ne smeta kada on kao muftija, sve sa džubom i ahmedijom, glasa za nekog predsjedničkog kandidata? Znamo i to da će kada ga građani izaberu za predsjednika prestati da bude muftija. Poznata je i činjenica da njegova kandidatura ne narušava niti Ustav države, niti Ustav Islamske zajednice, kako to neki tvrde, jer se radi o građanskom pravu zagarantiranom Ustavom da svako ko bira može biti biran, pa eto i Muftija ima pravo da ga kao najpopularnijeg i najvećeg autoriteta Bošnjaka u Srbiji biraju za njenog šefa.

Oni koji su pohitali da osude Muftijinu kandidaturu zapravo su pokazali neznanje ili neslaganje sa demokratijom i ustavnim pravima, za razliku od njega samoga koji je svojim aktivnostima, kreativnim političkim bravurama inicirao deklaracije o ljudskim pravima, ukazujući na težak položaj Bošnjaka u Srbiji i Sandžaku, kao i na teško stanje ostalih nacionalnih zajednica, pa i samog većinskog naroda, a da time nije prekršio zakon. Ovim sjajnim manevrom Muftija je oborio tvrdnje i nastojanja da ga predstave kao nekog ko ne priznaje zvanični Beograd i želi secesiju jednog dijela Srbije. Kako se to može desiti kada on ima ambiciju da bude njen predsjednik? Napomene radi, u Srbiji je još u 19. vijeku prota Mateja Nenadović postao predsjednik srpske vlade (Praviteljstvujušćeg sovjeta). U isto vrijeme u Crnoj Gori, vladika Petar drugi Petrović Njegoš postao je šef države. Njegov prethodnik, mitropolit Petar cetinjski takođe je bio šef države. Prije nekoliko decenija poglavar Kiparske pravoslavne crkve, arhiepiskop Makarios, postao je predsjednik Kipra. Prije samo nekoliko hefti predsjednik Njemačke postao je evangelistički sveštenik Joakim Gauk. Pa šta je čudno da Glavni muftija postane predsjednik Srbije? Reklo bi se ništa, osim što Njemačka jeste istinska demokratija, a Srbija…?!

Muftijina kandidatura predstavlja najsjajniji zaokret u historiji imamskog života ne samo u Srbiji, već i u svijetu. Više nije bitno da li će neko misliti da li je imamima mjesto samo u džamijama, na dženazama i mevludima. Činjenica je da imami postaju vrsni intelektualci koji su pobjegli od stereotipa seoskog hodže koji se za nešto pita samo u slučaju vjerskog obreda i ničega više. Imami su sada postali nezaustavljiva intelektualna snaga koja je u posljednjih desetak godina izrodila na desetine magistara i doktora historijskih, humanističkih, političkih i drugih nauka, tako da će u budućnosti još konkretnije utjecati na sav društveno-politički život u okruženju.

Beogradskom režimu bi bilo bolje da umjesto što nastoji predstaviti krivca u onima koji se zalažu za jednakopravnost svih građana, Muftijinu kandidaturu iskoristi i prihvati kao bošnjačku realnost u Srbiji te uvažavanje državnog suvereniteta sa njihove strane i želju da učestvuju u njenoj izgradnji, napretku i jačanju, kao i da joj pomognu na putu evro-atlantskih integracija. Što se Bošnjaka tiče, oni će svoje glasove dati Muftiji, kao i onoj partiji (BDZ) koja je podržala njegovu predsjedničku kandidaturu, jer je samo on ostao dosljedan svih ovih godina i nikada nije izdao

Nadati se je da će i srpski narod, posebno dalekovidiji među njima, dati glas Muftiji, svjesni da tako jačaju Srbiju i pomažu Bošnjake u Sandžaku da se jače vežu za nju. Neki se već raduju i vele: „Srbija je izabrati znala i opet će, ako bude sreće!“

- ARHIVA -