Islam nas uči da je ibadet sredstvo kojim se pojedinac njegovim izvršavanjem približava Allahu dž.š., a istovremeno njegovim prakticiranjem čisti svoje srce od negativnosti. Ovo unutrašnje čišćenje reflektira se i na ponašanje prema drugima, jer ogledalo naše unutrašnjosti je naša spoljašnost, naše ponašanje, a naše čišćenje biva razlogom da zajednica biva moralno snažnija i pravednija.

Islam je vjera misli, razuma i znanja i koji god je dokaz Muhammed a.s. dao za svoje poslanstvo utemeljio ga je na razumu, posmatranju i razmišljanju. Čovjek je mnogim društvenim vezama povezan s drugim ljudima u svoj državi, ljudi iz jedne zemlje povezani su s ljudima iz drugih država, a i države su također povezane mnogim društvenim, političkim, ekonomskim i drugim vezama.

U današnjem vremenu sve se više osjeća potreba za onim što islam naučava, a to je uspostavljanje mira i sigurnosti te zabranom nasilja i nepravde. Kada god se spomene mir, sigurnost, pravda neophodno je prisjetiti se da to u islamu nije povremena ideja niti je to samo idealna teorija, nego je to duboko ukorijenjena ideja, jer je u isto vrijeme i idealna i praktična, a najbolji i najočitiji  primjer jeste prva zajednica muslimana predvođena Muhammedom a.s.

Svako čovjekovo stanje pokazuje njegovo znanje o sebi. Duševni nemir koji se često javlja uvijek je uzrokovan čovjekovim zaboravom njegovog Stvoritelja.

Važnu ulogu u izgradnji zdrave zajednice u kojoj vladaju mir, sigurnost, stabilnost i pravda imaju propisani ibadeti. Oni nisu samo individualna dužnost, već imaju i značajan društveni aspekt koji doprinosi izgradnji solidarnosti, mira i pravde unutar zajednice.

Islam nas uči da je ibadet sredstvo kojim se pojedinac njegovim izvršavanjem približava Allahu dž.š., a istovremeno njegovim prakticiranjem čisti svoje srce od negativnosti. Ovo unutrašnje čišćenje reflektira se i na ponašanje prema drugima, jer ogledalo naše unutrašnjosti je naša spoljašnost, naše ponašanje, a naše čišćenje biva razlogom da zajednica biva moralno snažnija i pravednija. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: „Uspjet će samo onaj koji je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi.“ 

Namaz označava etape čovjekovog svakodnevnog postojanja, osigurava i pruža utočište u izazovima života i štiti čovjeka od grijeha.

Obavljanje namaza je obaveza, a njegov uticaj na muslimansko društvo u cjelini i na svakog pojedinog muslimana je neopisiv.

Namaz ima više funkcija koje nisu usmjerene samo prema svijetu Ahireta već imaju i društveni aspekt. Kroz namaz se treba ostvariti poboljšanje međuljudskih odnosa i obnoviti društvene veze. U džamijama i drugim molitvenim prostorima muslimani stoje rame uz rame, bez obzira na njihovu rasu, etičku pripadnost ili društveni status. Ovaj simbolički čin jednakosti šalje snažnu poruku o  zajedništvu i jedinstvu. To potiče osjećaj pripadnosti džematu, koji je ključan za izgradnju zdrave zajednice.

Namaz u džematu – vjernici poredani u safove 

Međutim, namaski saf nije obični i baznačajni red poredanih ljudi. Naprotiv, saf je istinsko oličenje urednosti i pravilnosti. Saf ne može biti svakakav. U saf se ne može stati bilo kako i bilo gdje. Štaviše, saf je jedan od najbitnijih segmenata namaza u džematu na koga ni Muhammed a.s. nije propustio ukazati u više navrata. Tako Enes r.a. prenosi da je Poslanik a.s. kazao: „Izravnajte vaše safove jer je poravnatost safova dio ispravnosti namaza!“

Posebnu vrijednost, jasno, zauzima prvi saf kao slika i ogledalo cjelokupnog džemata. Ipak, uprkos svemu, upozoravanju od strane imama, našim čitanjem i saznanjem, primjetno je da su nam safovi nerijetko neuredni i nepotpuni. Saf je, bez imalo sumnje, istinsko ogledalo cijelog džemata. Dvije kur’anske sure nose nazive Saff i Saffovi, a upravo namaz nas na najljepši način uči kako da budemo u ispravnom safu.

Vrijeme je veoma važna odrednica u životu vjernika. Termini poput jutra, noći, zore, svitanja, pa i samog vremena nazivi su kur’anskih sura, a u nekima od njih naš se Gospodar direktno zaklinje vremenom, čime ukazuje na njegovu bitnost, važnost i značaj.

Svaki namaz ima tačno preciziran vremenski rok kojeg je obaveza držati se. U suri Isra Allah dž.š kaže: „Obavljaj propisane molitve kada sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i molitvu u zoru jer molitvi u zoru mnogi prisustvuju!“ (Isra, 78) Ashabi su često pitali Muhammeda a.s. o tome koje je djelo najbolje, a on bi  odgovarao: „Namaz u njegovo vrijeme.“

Tačnost kroz koju se redovnim džematskim obavljanjem namaza učimo prijeko je potreban društveni momenat, posebno u vremenu u kome živimo. Poštivanje vremena i vremenska preciznost sve više postaju odlika nemuslimanskih društava, dok su aljkavost, kašnjenje i bahat odnos spram vremena sve izraženija karakteristika muslimana.

Redovno i pravovremeno obavljanje namaza u džematu jedan je od načina postizanja naše tačnosti i poštivanja svog i tuđeg vremena, a time i uspostavljanja reda i harmonije u društvu u kojem živimo.

Koliko god imamo obavezu poštovati vrijeme, jedna od pozitivnih osobina koja bi trebala krasiti muslimana jeste i disciplina koja je najljepše iskazana u hadisu, a u kome stoji da je Poslanik a.s. rekao: „Zaista Allah voli da onaj ko nešto radi, to uradi na najljepši mogući način.“

To “najljepši mogući način”, koji se spominje u hadisu, zapravo nije ništa drugo do perfekcija. Musliman treba težiti da u svemu onome što radi u životu treba davati svoj maksimum.

To se ogleda i na primjeru namaza. Namaz ima svoju suštinu koja je donekle spomenuta na početku ovog teksta. Uz to, namaz ima i svoju formu, odnosno tačno preciziran slijed radnji i pokreta koje je neophodno izvesti kako bi namaz bio potpun. Nepotpun pristup obavljanju namaza Muhammed a.s. opisao je dosta ozbiljnim riječima. Tako Ebu Katade r.a. bilježi hadis: „Najgori kradljivac je onaj koji krade od svog namaza.“ Kada su prisutni, s čuđenjem, zapitali zar je moguće krasti od namaza, dobili su pojašnjenje: „Ne upotpunjuje ruku’ i sedždu u namazu.“

Disciplina u slučaju zajedničkog namaza posebno se ogleda u slijeđenju onoga ko predvodi namaz – imama. Neispravno je odstupati od imama, bilo kako ga ometati ili bilo koji dio zajedničkog namaza obaviti prije imama. Zapravo, za one koji eventualno postupaju tako, najbolje upozorenje je hadis koga bilježi Ebu Hurejre: „Ne može biti siguran onaj koji u namazu podiže svoju glavu prije imama da mu Allah njegov izgled neće preobličiti u lik magarca.“

Dodamo li tome smirenost i skrušenost u namazu, koje su u više navrata u Kur’anu navedene kao sastavni dio potpunog namaza, jasno je da je namaz, uz sve ostalo, izuzetna škola discipline.

Opće prihvaćena teza jeste ona koja kaže da je najbolja formula uspjeha u timskom radu, odnosno razvijanju timskog duha. Ako se za neki dio vjerskog života muslimana može ustvrditi da je na tom tragu, onda je to, bez ikakve sumnje, namaz u džematu. Džemat nas uči zajedništvu i navikava da zajednički dijelimo mišljenja, stavove, probleme. Kroz džemat se zbližavamo i upoznajemo. Kroz zajedničke namaze postajemo međusobno otvoreniji i prisniji. Svakodnevni susreti doprinose tome da lakše i brže saznajemo o eventualnim problemima i potrebama naše braće i sestara. Ljudi koji redovno zajednički obavljaju namaz postaju tim koji strijemi ka višim ciljevima koji vode ka uspjehu zajednice.

„Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoja stada“, stoji u dobro nam poznatom hadisu koga prenosi Abdullah ibn Omer. Tačnost, urednost, disciplina, tolerantnost i sklonost timskom radu i djelovanju nezamislivi su bez osjećaja odgovornosti. Kroz namaz u džematu klanjač se uči da je odgovoran ne samo za svoj namaz, nego i za svoga brata uz koga klanja; za džamiju u koju dolazi; za džemat kome pripada; za zajednicu u sklopu koje egzistira i, konačno, za ummet čiji je ponosni pripadnik.

Naš Gospodar mogao je propisati i staviti nam u obavezu da sve namaze, kako one dnevne, tako i džume, bajrame ili dženaze, obavljamo pojedinačno, svako za sebe. Ipak, On je propisao da je zajednički namaz više od 25 puta vrjedniji od pojedinačnog. Razlozi se kriju u svemu što smo do sada naveli, ali i u mnogim drugim faktorima i detaljima koji nam pomažu da budemo društveniji i korisniji svojoj zajednici. Otuda je od Džabira r.a. zabilježeno da je Muhammed a.s. rekao: „Najbolji čovjek je onaj koji koristi ljudima, a najgori čovjek je onaj ko šteti ljudima.“

Zamislimo na trenutak našta bi ličile naše džume da namaze obavljamo svako za sebe? Pokušajmo sebi predočiti sliku dženaze koju bismo obavljali jedan po jedan, ili bajram namaza obavljenog kući.

Muhammed a.s. je u namazu tražio pomoć i utjehu, u njemu je nalazio smiraj i potporu i za njega je kazao: „Radost moja je u namazu.“ Primjetno je da vrlo često u svom namazu ne nalazimo radost i slast. Zašto je to tako?

Valja nam shvatiti i u svoje srce i razum urezati da je namaz naša privilegija i počast. U namazu izgovaramo Božije riječi i na namazu smo Mu najbliži. Uprkos tome, namaz često doživljavamo kao neku vrstu tereta koju valja, kako znamo reći, ”otaljati i skinuti s vrata”.

Sve dok nam je namaz teret i sve dok ga budemo ”otaljavali i skidali s vrata”, u njemu nema slasti, sreće ni istinskog užitka.

I, naravno, sve dok se budemo držali namaza u džematu, bit ćemo kudikamo društveno odgovorniji ljudi i korisniji članovi svoje zajednice.

Glas islama 348, R: Ahlak , A: Aref-ef. Duraković