„U čovjeku je i mineralno, i biljno, i životinjsko, i ljudsko, i meleksko i to sve pulsira.“ (Rumi)

Sistem vrijednosti života današnjice, tj. XXI stoljeća, kreće se u smjeru:

1. otuđenosti – individualizma (nikada više komunikacijske tehnike, a manje druženja – npr. Facebook)
2. pohlepe – materijalizma (meni, meni i meni)
3. egoizma – nasuprot altruizmu (ja, ja i ja)
4. ravnodušnosti itd.

„I ne činite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen.“ (El-Araf, 56)

Budućnost čovječanstva nikada nije bila neizvjesnija nego što je danas. Međutim, još poraznija činjenica je da čovjek zna šta radi protiv sebe, a to ne zaustavlja.

„Ne bacajte sami sebe u propast.“ (El-Bekare, 195)

Umjesto očovječenju ovovremenog čovjeka, nauka i tehnika su doprinijele raščovječenju ovdašnjeg čovjeka.

Raščovječenje čovjeka XXI stoljeća izražena je kroz krizu:

1. identiteta (sveprisutna podvojenost identiteta ljudi, a posebno mladih, koja je nastala zbog besmislenosti i besciljnosti života mladih),
2. etike u nauci (zbog neprisutnosti morala u nauci i kod naučnika na sceni je scientizam – učenje da je nauka sama sebi svrha, ali i tehnokratija – učenje da je nauka radi napretka u tehnici i tehnologiji, pa se tako desilo službovanje čovječanstva tehnologiji i nauci, a ne tehnologije i nauke čovječanstvu),
3. ekonomije (pohlepa i nezasitost vodećih svjetskih ekonomija uništile su manje ekonomije),
4. demokratije (skoro sve deklaracije i konvencije o ljudskim pravima ostale su mrtvo slovo na papiru, ili se poštuju na jednoj, a na drugoj strani se krše, i to najčešće od strane onih koji su ih napisali),
5. ekologije (ekologiji nema mjesta u XXI stoljeću, jer industrijalizacija i urbanizacija, bez koje ne može današnje društvo, ali trebalo bi biti u granicama, kao i ljudska nesvjesnost o ekologiji, uništavaju i posljednju nadu za čistiju okolicu u kojoj živimo),
6. odgoja (duhovna dimenzija čovjeka u vremenu materijalizma je potisnuta – umjesto altruizma na sceni je egoizam) itd.

Spomenute krize prouzrokovale su probleme unutar tri sredine:

1. sociološke (na jednoj strani preuhranjenost – gojaznost bogatih, na drugoj strani glad siromašnih, alkoholizam, prostitucija, blud, droga itd.),
2. biološke (genetski modificirana hrana) i
3. fizičke (zagađenost tla, vode i zraka), a na osnovu tih problema nastala je kriza čovječanstva, a sa njom i kriza čovječnosti.

Danas u svijetu, pretpostavlja se, ima oko sedam milijardi ljudi koji se razlikuju po boji kože, po naciji, po teritoriji, po tradiciji, po vjeri itd., a od toga ima milijardu i po muslimana.

„O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat, 13)

Na osnovu nauke kur’anske antropologije, čovjek (Adem) je stvoren od zemlje (biti zemlje): „Mi čovjeka od biti zemlje stvaramo“ (El-Mu’minun, 12), jer riječ edim znači površina zemlje, tj. biće stvoreno od zemlje. A poslije toga stvorena je žena (Hava) čije je porijeklo kao i porijeklo muškog dijela čovječanstva, zbog čega komentatori Kur’ana izvode jasan zaključak da je ona (žena) jednakopravna sa muškarcem. Zatim nam govori o jednakopravnosti i jednakosti naroda, bez obzira na bilo koje razlike osim po svjesnosti Allaha, dželle šanuhu, tj. bogobojaznosti.

Od pamtivijeka ljudi su samostalno, zanemarujući Objavu, pokušavali iznaći ideju koja će ujediniti ljude i na osnovu koje će ljudi biti jednakopravni bez obzira na boju kože, naciju, vjeru, imovinsko stanje i sl.

U protekla dva stoljeća bile su dominantne sljedeće ideje:

1. ideja građanskog društva (na jednoj strani insistira se na slobodama i ljudskim pravima, a na drugoj ona se na najbrutalniji način krše, i to najviše od onih koji ih najglasnije zagovaraju, tako da danas u svijetu vlada zakon džungle – jači opstaje),
2. ideja komunističkog društva (sloboda, jednakost, bratstvo i jedinstvo – umjesto slobode imamo neslobodu i ideološki totalitarizam, umjesto jednakosti desio se hegemonizam jačih, umjesto bratstva desio se šovinizam, umjesto jedinstva desilo se razmimoilaženje itd.)
3. ideja rasizma (teorija po kojoj između rasa koje čine ljudski rod postoje duboke, biološki uvjetovane razlike, koje se ne mogu preći, pa rase trebaju živjeti odvojeno).

U XXI stoljeću na sceni je ideja globalizma koja sa sobom nosi:

1. vesternizaciju – pozapadnjačenje planete,
2. amerikanizaciju svijeta,
3. neminovni sukob civilizacija,
4. novu, informatičku revoluciju, tj. filozofiju života,
5. robotizaciju čovjeka itd.

Nijedna od ideja u prošlosti nije bila dostatna i potpuna.

Ideja zbog koje je stvoren cijeli kosmos, a samim tim i čovjek u njemu, jeste ideja Tewhida. Učenje ideje Tewhida jeste da su svi ljudi stvoreni jednaki, kao što je Muhammed, alejhi selam, rekao na oproštajnom hadžu: „O ljudi! Vas je Allah stvorio od jednog pretka i svi potječete od Adema, a Adem je od gline stvoren. Najbolji je kod Boga onaj koji Ga se ponajviše boji. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, osim po vjeri!“

Primjer te ideje je Medinska zajednica u kojoj su živjeli i muslimani i nemuslimani, gdje je svako imao jednak status. Sada je to, nažalost, samo utopija.

Pet osnovnih principa na koje čovjek ima pravo garantirani su Kur’anom:

1. život,
2. vjera,
3. imetak,
4. porodica i
5. čast, a neki dodaju i šesti princip: razum.

Život je od Boga dat dar čovjeku i niko mu ga nema pravo oduzeti, našta upućuje ajet:

„Onaj ko nepravedno ubije jednu osobu kao da je cijeli svijet pobio, a onaj ko spasi jednu osobu kao da je cijeli svijet spasio.“

Vjera je prava priroda čovjeka i on se prema kur’anskom učenju u njoj rađa. Poslanik, alejhi selam, je rekao: „Svako se dijete rađa u prirodnoj vjeri – islamu…“

Imetak je pravo koje pripada svakom čovjeku. Islam kategoriju socijalno ugroženih osoba rješava kroz institucije: zekata, sadekatu-l-fitra, kurbana i dobrovoljne sadake.

Porodica je grupa lica koja su povezana rodbinskim vezama, unutar koje stariji vode brigu o djeci. Islam na porodicu gleda, u pravom smislu riječi, kao na ćeliju društva, jer insistira na njenoj koherentnosti i članstvu.

Čast – dostojanstvo čovjeka osobina je koja se teško dobije, a lahko gubi. Islam je dao prevenciju za čuvanje časti kroz prizmu moralnosti ljudi.

Prema kur’anskom učenju čovjek je stvoren iz tri razloga:

1. ibadet – robovanje Bogu za ljudsku korist,
2. hilafet – namjesništvo na Zemlji i
3. imaret – izgradnja.

„Džine i ljude sam stvorio da Mi ibadet čine.“ (Ez-Zarijat, 56)

Ibadet nije potreban Bogu, nego čovjeku. Čovjek je preuzeo emanet namjesništva i ne bi trebao činiti nered na Zemlji, nego bi trebao ispuniti preuzetu obavezu.

Izgradnja je u svrhu veličanja i slavljenja Allaha, dželle šanuhu, a za korist ljudi. Ukoliko želi ostati na Zemlji, čovjek mora postati „zemljoradnik vremena“, ali on nije samo zemaljski ukorijenjen nego je i nebeski produhovljen i kao takav je biće duha i materije. Materija je definirana kao nešto što se može dodirnuti, ima oblik. Međutim duša je nešto van naših osjetila.

Dušu su pokušali definirati teolozi, psiholozi i filozofi, ali bezuspješno. Prema mome mišljenju, duša je definirana sama po sebi, onako kako je definirao narod. Naprimjer, ako za nekoga hoćemo da kažemo da je uradio nešto loše, pitamo se: „Pa ima li on dušu?!“ Ili: „Pa gdje će mu duša?!“ Ili ako nekome hoćemo da izrazimo svoju ljubav, kažemo: „Ti si duša moja!“ Tako da je duša od Boga, u osnovi, dobra jer Poslanik, alejhi selam, je rekao: „Bog je dobar i ne prima ništa osim dobrog.“ Na osnovu toga čovjek bi trebao biti dobar.

Međutim, čovjekova duša u životu na ovome svijetu biva izložena kako vanjskim faktorima – ovodunjalučki ukrasi i šejtan, tako i unutrašnjem faktoru – strast, pohlepa. Ono po čemu su svi ljudi braća jeste njihovo porijeklo od jednog čovjeka i jedne žene, sinovi i kćeri Ademovi, tj. ljudskost, čovječnost – insanijjet, ono po čemu čovjek jeste čovjek, ono što čovjeka čini čovjekom i razlikuje ga od svi drugih stvorenja – mahluka na Zemlji. Osim što ga je stvorio u savršenom obliku – fi ahseni takvim, Allah, dželle šanuhu, je čovjeku dao razum i Objavu kako bi čovjek ostao na pravome putu i njegovao svoju čovječnost – insanijjet. Ono što održava čovjekovu čovječnost jeste neiskvarena duša koja se bori, oslonjajući se na Objavu i razum, protiv čovjekove pohlepe, egoizma itd.

Pet kur’anskih poruka u borbi za čovječnost čovjeka su:

1. vjera,
2. razmišljanje (završeci ajeta: „…zar oni pameti nemaju“; „…zar oni ne razmišljaju“; „Bolji je jedan sahat razmišljanja, nego čitava noć provedena u ibadetu“ – Hasan El-Basri),
3. nauka („Mi ne učimo, ako učimo ne razumijemo, ako razumijemo ne radimo po tome, ako radimo po tome ne radimo precizno, ako radimo precizno ne ustrajemo“- El-Gazali ),
4. druženje („Vi se o svim stvarima dogovarajte“ – ajet; „Allah je sa džematom, a ko se odvoji, odvojio se u vatru“ – hadis ) i
5. ljubav („Ljudi će ući u Džennet iz dva razloga: zbog milosti Uzvišenog i zato što su se voljeli međusobno“ – hadis; „Ljubav je žeđ na rubu izvora, ljubav – to je cvijet, a ne plod“ – pjesnik),

Postmodernizam, XXI stoljeće (scientizam, tehnokratija, tehnobirokratija, sekularizam), koji je danas na sceni, sa sobom nosi:

1. dehumanizaciju (krizu čovječnosti),
2. desakralizaciju (nepoštivanje svetinja),
3. gubitak apsolutne slobode čovjeka i
4. gubitak ljudskog dostojanstva.

Jedini način da prevaziđemo krizu čovječnosti, a time i krizu čovječanstva, jeste primjena kur’anske ideje Tewhida.

R: Ahlak, Glas islama 367, a : Zehrudin ef. Hadžić