U ovim toplim avgustovskim danima među važnim pitanjima koja se nameću učenicima završnih prvih razreda osnovnih škola jeste i pitanje šta odabrati od izbornih predmeta koja im se nude. Vjersku nastavu ili građansko vaspitanje? Bosanski jezik ili neki drugi izborni predmet? U ovom radu neću se baviti pitanjem jezika, iako smatram da je to pitanje od izuzetne važnosti za naš nacionalni identitet. To pitanje trebaju tretirati naši lingvisti i objasniti našem narodu u nekom od narednih brojeva Glasa islama, pogotovo što nam predstoji popis stanovništva, a jedno od pitanja je i pitanje jezika. U ovom radu ću se fokusirati na vjersku nastavu koja je opet kao i jezik itekako važna u izgradnji našeg, prije svega, vjerskog identiteta kao pripadnika islama, ali uopće i u izgradnji kompletne ličnosti.
Od uvođenja vjerske nastave u obrazovni sistem R. Srbije školske 2001/02. godine predajem vjersku nastavu (osim u periodu agresije na Islamsku zajednicu). Predavao sam u svim osnovnim i srednjim školama u Prijepolju koje su se razlikovale po svemu: različiti krajevi grada, različita socijalna, ekonomska, nacionalna struktura. Iskustvo i statistika iz škola govore o stanju u našem društvu, vrijednostima, stavovima, moralu, prioritetima roditelja, učenika, o vaspitanju, odgoju…
Svaka škola kao odgojno-obrazovna ustanova ima za cilj da osposobi učenika da bude koristan sebi, zajednici i društvu u kojem egzistira. Pritom ne mislim da je najprioritetnije
od učenika „napraviti“ intelektualnu elitu, već prije svega da budu ljudi moralnog karaktera. Svaka škola trebala bi nastojati da kod učenika razvije moralne vrijednosti i načela. Moral je primarna životna potreba za pojedinca, društvo i čovječanstvo uopće i predstavlja aktivno oblikovanje, usmjeravanje i vrjednovanje ljudskih postupaka, kako dobrih tako i loših. Nauka i naučne činjenice s kojima se djeca upoznaju kroz odgojno-obrazovni sistem u školama nisu u stanju formirati moralnu svijest u nama. Moralna svijest kod učenika predstavlja prvi uslov moralnosti. Za formiranje moralne svijesti potrebna je informacija o dobrom i lošem, tj. konkretno o vrijednostima mogućih djela, a s druge strane potrebna je obavijest o uslovima i posljedicama naših djela na druge i na nas same.
Svako od nas treba imati na umu činjenicu da nas Allahova dž.š. pomoć prati dok smo na putu znanja, na putu stjecanja korisnog znanja, što ističe Vjerovjesnik a.s.: „Ko krene na
put tražeći nauku, Allah će mu olakšati put prema Džennetu.“ (Buhari)
Vjerska nastava neophodna je u vaspitanju i obrazovanju djece zbog mnogo ciljeva:
– vaspitni
– obrazovni
– socijalni
– pedagoški
– psihološki
– moralni
– društveni
– ekološki
Učenici kroz vjersku nastavu uče da vole sebe i druge. Svaki čovjek je biće Božije, neponovljivo i jedinstveno, stvoreno u najljepšem obliku. Ako dijete odrasta sa znanjem i stavom
da je ono Božije biće, ono će se truditi da se tako ponaša. Poštovat će i sebe i druge, koji su također Božija stvorenja. Učeći o Stvoritelju, djeca se uče da je On Apsolutni Tvorac i
Vlasnik svega stvorenog, a mi smo dio tvorevine. To razvija osjećaj zahvalnosti što nas je Uzvišeni Allah dž.š. stvorio i podario nam život kao jedinstveni i neponovljivi dar, koji moramo da čuvamo, poštujemo, volimo. Život je Božiji dar, nešto što je sveto, nedodirljivo, a samim tim je nasilje, nered, smutnja, samoubistvo, ubistvo nedopustivo, jer to je vrijeđanje i anuliranje dara Svevišnjega.
Vjerska nastava uči djecu da je život Božiji dar i da je vrijedan ma kako on bio tegoban i pun iskušenja, da Allah dž.š. daje jačim i pouzdanijim ljudima veći teret i veću odgovornost,
te da to predstavlja počast, a ne kaznu. Allah dž.š. nas uči u Kur’anu da se vjernici ne boje, da čovjek koji vjeruje nikada nije sam i napušten, već je Allah dž.š. s njime. Allah dž.š. u Kur’anu nam poručuje: “I ne bojte ih se, bojte se Mene ako ste vjernici.” (Ali Imran 175) U tom pravcu su i riječi Božijeg Poslanika a.s. upućene h. Ebu Bekru nakon što je on izrazio strah za život Resulullaha s.a.v.s. u pećini Sevr: „Šta misliš o dvojici sa kojima je Allah treći?“
Kroz časove vjerske nastave djeca se sistemski uvode u ozbiljnije oblasti, podstičući ih na taj način na korak više, koji stimuliše intelektualni razvoj kod njih. Problem današnjeg
školstva je mentalno uljenjivanje djece, jer sve im se plasira skraćeno, prerađeno, sažvakano, pojednostavljeno, bez potrebe da uče, da istražuju, da misle, da naprežu svoj um. Izgubila se suština znanja, zapostavlja se znanje kao vrijednost samo po sebi, koje bi trebalo da proširi granice umnog. Vjerska nastava podstiče vrijednost znanja: „Uči u ime Gospodara koji stvara“ (Alek, 1), podstičući djecu da kroz učenje kur’anskih kazivanja proširuju svoja znanja iz historije, geografije i drugih društvenih nauka, koje će ih uvesti u svijet društveno-humanističkih nauka, stvarati kritički stav, mišljenje, otvarati um ka razumijevanju svijeta u svim njegovim različitostima. Dobar dio momaka i djevojaka nemaju energije, a samim tim ni ideje. Nemaju svoj stav, kritičko mišljenje o društvenim pojavama i problemima, već izlaz vide jedino u odlasku iz
mjesta boravka u neko drugo mjesto, jer tamo negdje je bolje nego ovdje. Psihološki gledano, napravili smo depresivne, frustrirane generacije koje nemaju hrabrosti ni smjelosti da se kroz životne prepreke, iskušenja, iskustva i greške uče i prevazilaze nivoe i tako se razvijaju. Stiče se dojam da smo ih stavili pod stakleno zvono i ubili u njima prirodni nagon za učenjem putem pogodaka i greški, da padaju i ustaju, da se trude i stiču iskustvo. ,,Lakše” nam je bilo da ih imobilišemo, fiksiramo i odradimo ,,sve” za njih. Kada
čovjek u životu, a pogotovo u mladosti, izgubi cilj, motiv, kada ne zna šta je tuga zbog neuspjeha, a šta sreća i zadovoljstvo na kraju, na cilju, kada nema satisfakcije zbog sopstvenog uspjeha i rezultata, postaje depresivan. Vjerska nastava uči djecu da su vjernici cijeli život posvetili neizvjesnoj borbi, trudu, zalaganju, džihadu, znajući da slava ne dolazi sad i ovdje.
Današnje obrazovanje djecu uče pravu, a ne obavezama i zahvalnosti. Današnja djeca žive u virtualnom svijetu virtualnih prijatelja, svijetu kompjutera i video igrica. Problem je u tome
što našu djecu štitimo od realnog života, dajući im tako lažno samopouzdanje sve dok ne izlete iz gnijezda, a onda padnu, nepripremljeni i nesigurni. Kad postanu punoljetni i prestanu da budu učenici i djeca, vanjski svijet im ukida prava, nameće im obaveze koje ne poznaju, pravila koja nisu naučili niti postoje u njihovom
svijetu. Slijedi šok, depresija, agresija, alkoholizam, narkomanija, samodestrukcija, nered.
Posmatrajući takav način života imam utisak da se od današnje djece krije život i sve ono što ga čini: rađanje, borba, odgovornost, muka, poraz, uspjeh, slabost, strah, bol, smrt,
ograničenja, ideali, žrtvovanje. Vjera nas uči da su sve to sastavni dijelovi života, da se sve dešava po Božjoj volji i određenju te da je potrebno prihvatiti i živjeti svoj život najbolje što
možeš. Mlad čovjek koji ne uspije da pronađe smisao u svom životu ne može biti sretan. Ako do tog nestabilnog i labilnog perioda nema vjerski temelj, on će lutati, zalutati, njegova usamljenost i zatvorenost će ga još dublje povući. Vjerska nastava daje mogućnost da dijete i mladić sagledaju život i čovjeka na potpuniji, ljepši i smisleniji način.
ZAKLJUČAK
Na osnovu navedenog može se zaključiti da je vjerska nastava potrebna i roditeljima, i nastavnicima i djeci. Uslijed dinamike života i udaljavanja čovjeka od čovjeka, porodica i škola su velikim dijelom izgubile svoje uloge i svoje mjesto u formiranju mladog čovjeka. Vjerska nastava pokušava nadomjestiti tu prazninu, a koliko će uspijeti u tome zavisi od nas, od roditelja i njihovog interesovanja i želje da ispune obavezu prema svojoj djeci, da ih poduči islamskom odgoju i obrazovanju, ali i od djece da izvrše Allahov imperativ sticanja znanja i na taj način oplemene svoj ovodunjalučki život.
Obrazovanje je riječ koja nas upućuje na to da se nešto obrazuje, pravi, formira po nekom, nečijem obrazu, liku. Po kakvom i čijem liku je potrebno obrazovati našu djecu? Šta treba da predstavlja obrazovanje? Velika je odgovornost svih – roditelja, djece, ali i onih koji obrazuju. Svako može, po Božijoj volji, dopuštenju i milosti, da bude roditelj. Ne može svako da bude nastavnik. To je ogromna odgovornost i misija. Mi odrasli snosimo odgovornost za vaspitanje i obrazovanje mladih. Poruka je jasna: Vašim izborom vjeronauke vi birate najbolje za sebe, ulažete u bolju i izvjesniju budućnost. Ponuda je pred vama i izbor je na vama. IZABERITE VJERONAUKU.

Glas islama, br. 323.