Uči u ime tvoga Gospodara Koji stvara

 Strah je jedna od najjačih emocija koju čovjek ima. On spada u one realne kategorije koje su sastavni dio čovjeka i ne postoji čovjek koji nema ovu pojavu kod sebe ukoliko se smatra normalnom osobom, psihički mentalno zdravom osobom. Nije moguće tražiti neki put gdje bi se strah u potpunosti mogao eliminirati. To je iluzija. Svako ko pomisli da bi mogao da dosegne stepen potpune eliminacije straha mora shvatiti da je to nemoguće i da od takve iluzije treba da odustane.

Prošli put smo krenuli od principa ravnoteže i došli do teme straha. Sada ćemo pričati o strahu. Strah je pojam koji zasigurno predstavlja jedan od najkompleksnijih fenomena. To je tema kojom se bave razne nauke, posebno psihologija, ali sa više aspekata. Po meni je najbitniji aspekt straha u pogledu percepcije, ali i u pogledu određenih poruka koje bi nam mogle biti zanimljive u okolnostima u kojima se nalazimo, jer zapravo smisao opservacije svake teme i pitanja u prvom planu imat će ona značenja i refleksije koje su posebno zanimljive za stanje u kome se nalazimo.

Strah je jedna od najjačih emocija koju čovjek ima. On spada u one realne kategorije koje su sastavni dio čovjeka i ne postoji čovjek koji nema ovu pojavu kod sebe ukoliko se smatra normalnom osobom, psihički mentalno zdravom osobom. Nije moguće tražiti neki put gdje bi se strah u potpunosti mogao eliminirati. To je iluzija. Svako ko pomisli da bi mogao da dosegne stepen potpune eliminacije straha mora shvatiti da je to nemoguće i da od takve iluzije treba da odustane. Kako se ophoditi prema strahu?

Pošto strah nije moguće eliminirati, šta je onda moguće?

Strah je jedna od pojava koje na čovjeka uglavnom negativno djeluju. Postoji neka mala doza straha koja i nije tako negativna, koja kod čovjeka povećava oprez i može povećati odgovornost. U tom smislu, ta manja doza straha nije negativna, ali uglavnom strah je pojava koja kod čovjeka izaziva negativne refleksije i određene slabosti, smanjene sposobnosti promišljanja, djelovanja i rezoniranja te raznih drugih aktivnosti koje čovjek može i želi da ima. Strah nije moguće eliminirati, ali ga je moguće staviti pod kontrolu. Strah je moguće pobijediti na način da budemo jači od njega, da priznamo da postoji, da je realna kategorija, ali da ga možemo kontrolirati, da mu ne dopustimo da nas ugrozi. To je realna ambicija koju svaki čovjek treba ili može da ima prema samom strahu. Pošto to konstatiramo kao realnost i činjenicu, to su jedini mogući dosezi – da se strah stavi pod kontrolu, da budemo jači od njega, tj. da mu ne dopustimo da nas ugrožava. To je realna ambicija kojoj bi trebao svako da teži.

Koji su to mehanizmi kojim se strah pobjeđuje, kojim se može strah staviti pod kontrolu, koje je to oružje koje treba da koristimo kako bi mogli da budemo efikasni i jači od straha?

Dva ključna oružja, ukoliko se njima opskrbimo i naoružamo, naše su realne šanse da strah pobijedimo. Prije svega znanje – prvo i osnovno oružje koje nam daje šansu da pobijedimo strah. To je oružje koje nam ruši tu barijeru i skida koprenu, barijeru koja nas sprječava da vidimo dalje. Kako smo došli do zaključka da je znanje glavno sredstvo u borbi protiv straha? Na način da smo prethodno analizirali izvore straha. Ključni izvor straha jeste neznanje. U pogledu izvora straha imamo realne i nerealne izvore straha, objektivne i neobjektivne. Objektivni izvori straha su nešto što se ne može promijeniti, ali se možemo prema njemu postaviti adekvatno, samo ukoliko uspijemo objektivizirati taj izvor straha. Da bismo uspjeli objektivizirati izvor straha neophodno je da eleminiramo ono što opterećuje objektiviziranje izvora straha, tj. da eliminiramo ono što nije objektivni izvor straha.

Pomenuli smo mrak. Zašto je mrak jedan od izvora straha? Zašto kada se nalazimo negdje gdje nema svjetla imamo određenu dozu straha, čak iako se nalazimo na mjestima koje poznajemo. Sama smanjena vidljivost prostora oko nas predstavlja tu barijeru iza koje dolazi do pretpostavki o mogućim izvorima opasnosti. Ono što čovjek ne vidi, to jest ne zna, ostavlja mogućnost da se tamo krije nešto što može da ga ugrozi. Zato je znanje svjetlo i nije slučajno da su prosvetiteljski pokreti, pokreti obrazovanja, upravo prozvani prosvjetiteljstvom, svjetlom. To, zapravo, ima značenje da obrazovanje znači prosvjetljenje, a to znači odagnati tamu, ukloniti barijeru vidljivosti. To znači eliminirati prepreku da znate šta se krije iza te prepreke. To je važno i nije slučajnost da su ti pojmovi međusobno i u svom etimološkom značenju srodni, odnosno povezani. To ukazuje na to da bi došli do objektivizacije opasnosti potrebno je ukloniti mrak, barijeru, zid, koprenu, prepreku koja nas sprječava da uklonimo neobjektivne izvore opasnosti. Kada ulazite u prostoriju u kojoj nema svjetla, iako je vaša kuća, pazite se jer ne znate da li ćete da udarite u stolicu, sto ili neki komad namještaja. Oprezno hodate, iako nemate objektivni izvor straha. Objektivni izvor straha je kada imate uključeno svjetlo, tačno znate gdje se nalaze komadi namještaja i nemate potrebu da strahujete da li će se nešto ispriječiti ispred vas, pa ćete se kretati normalno između namještaja. Tada imate objektivnu opasnost da udarite u sto koji vidite. Adekvatno ćete se postaviti prema toj opasnosti i zaobići sto. To je ono što ukazuje na to da je objektivna opasnost uvijek manja opasnost, ili barem opasnost koju čovjek može definirati. Zato u svim oblicima postojanja neprijateljstva uvijek je nepoznati neprijatelj najopasniji neprijatelj, ili nepoznato oružje je uvijek najopasnije. Pa čak iako nije nepoznato, ono je najopasnije iz razloga što ne znate njegove osobenosti i ne možete adekvatno da se postavite, nemate kontra odgovore i oružje.

Ovaj momenat je važan i volio bih da na njega obratimo pažnju, jer ćemo se i u budućim opservacijama vjerovatno vraćati na ovaj fenomen znanja. Znanje je ključni faktor i ono je taj izvor svjetla kojim se odgoni tama. To je ono što je ideju znanja ili vrijednost znanja postavilo ispred svih drugih vrijednosti. To najeksplicitnije nalazimo u Kur’anu Časnome gdje od preko 6600 ajeta prvi koji silazi od Svevišnjeg Stvoritelja biva: „Uči u ime tvoga Gospodara Koji stvara.“

Za površnog posmatrača veoma je čudno da jedna vjera, religija, jedan cjelovit duhovni svjetonazor počinje sa imperativom: Uči u ime tvoga Gospodara Koji stvara. Za pretpostaviti je bilo da se u prvi plan stavi definiranje vjerskih akaidskih doktrina ili normi, ono što svaku religiju čini ključnom. Mi imamo kod početka Objave i dolaska prvih Božijih riječi iz Kur’ana Časnog: Uči u ime tvoga Gospodara Koji stvara. Zašto smo djelimično odgovorili? Baš zato što nije moguće bez svjetla imati ambijent bilo čega, ni ambijent produhovljenja, niti promocije etike, niti bilo koje druge vrijednosti koje kasnije dolaze u cjelokupnom snopu vjerskih poruka i normi koje imamo u objavi Kur’ana Časnog i u drugom dijelu Objave koji se zove sunnet Poslanika a.s. – njegovi časni hadisi. Ovdje sve počinje na način ostvarivanja ambijenta. Svjetlo je ključ da bi ušli u šansu predstavljanja bilo koje vrijednosti, odnosno bilo koje poruke od značaja. Ukoliko malo bolje sagledamo ove prve kur’anske ajete, a to su: Uči…, nije se tu stalo. Imamo određene dimenzije kojima se ipak trasira pravac tog učenja. Da li da uči bez orijentacije bilo šta, sve? Ne bilo šta i ne sve.

Nastavit će se… (Besjeda 2)

Glas islama 358, R: Besjede, A: Rahmetli muftija akademik Muamer Zukorlić