Raskorak između slobode i etike

Sloboda je jedan od pojmova veoma važnih u cjelokupnoj ljudskoj kulturi i civilizaciji. To je jedan od onih pojmova koji se obično doživljavaju kao potpuno jasni, za koje se podrazumijeva da su jasni. Ako biste upitali mnoge koji misle da im je taj pojam do kraja jasan, da kažu definiciju, ili svojim riječima da objasne šta znači sloboda, to bi bio jedan od pojmova s kojim bi imali problema da ga objasne. To je slučaj skoro sa svim pojmovima koji imaju taj značaj i koji imaju toliki uticaj u ljudskim životima na svim nivoima i u svim vremenima.

Sloboda je vrijednost koja je sastavni dio elementarne ljudskosti. Čovjek je samim činom stvaranja dobio pravo na svoju slobodu. Ukidanje čovjekove slobode znači ukidanje ili reduciranje njegovog dostojanstva i njegove vertikale. Vertikala čovjeka je, zapravo, ono što ga do kraja čini čovjekom i što ga razlikuje od drugih živih bića, poput životinja koje nemaju slobodu i koje su u horizontali.

Postoje brojne teorije i analize kroz cijelu ljudsku povijest – teološku, filozofsku, naučnu. Ono u čemu postoji veoma značajno slaganje jeste da je razum kao odlika čovjeka ono što ga je preferiralo u smjeru prava na slobodu. O tome govori i Kur’an Časni na vrlo specifičan način gdje kaže: „Ponudili smo emanet nebesima i Zemlji, pa su odbile da ga ponesu i ponio ga je čovjek. On zna biti veoma često nasilan i neznalica.“

Ovaj ajet je veoma inspirativan i bojim se da bi dublje gaženje u vode tefsira ili razumijevanje ovoga ajeta potrošilo dosta vremena. Koristim ga tako što pokušavam da ukažem na dimenziju emaneta razuma koji se prema većini islamskih učenjaka ovdje ističe, a koji predstavlja osnovu prava na slobodu. Pravo na slobodu zasniva se na slobodi izbora, a sloboda izbora zasniva se na mogućnosti i slobodi rezona. Rezonirati može samo ono biće koje je obdareno razumom. Može rezonirati i rasuđivati između dvije stvari, u ovom slučaju vrijednosno rezonirati i rasuđivati. Upravo time što je čovjek odlikovan razumom, Svevišnji Stvoritelj ga je počastio mogućnošću izbora i rasuđivanja.

Govorili smo o kaderu – određenju, što znači da apsolutna volja pripada samo Stvoritelju. Stvoritelj je Svojom milošću htio da čovjeku podari jedan dio slobode volje – ne apsolutnu volju, ali mogućnost barem ograničene slobode volje. Pa je, nakon što mu je darovao razum, dao mogućnost da bira i to je osnov za još jedan princip i aspekt vezan za slobodu, a to je aspekt odgovornosti. Nema slobode bez razuma, sposobnosti rasuđivanja, rezoniranja i odgovornosti. To su osnovni postulati mogućnosti i prava na slobodu.

Imamo apsolutnu Božiju volju, a u okviru te apsolutne Božije volje imamo ograničenu ljudsku volju koja je po ovlasti Stvoritelja prebačena čovjeku, što jeste i ključni smisao čovjekovog stvaranja i njegovog života na ovome svijetu.

Postoje stvari u kojima je čovjek do kraja determiniran, gdje nema slobode volje i gdje je Božija volja apsolutna, a to je pitanje života: kada će da se rodi, koliko će da živi, gdje će da živi, koliko će to da traje, ko će da mu budu roditelji, kojoj rasi će da pripada ili naciji. To su stvari u kojima je čovjek do kraja determiniran i o kojima čovjek apsolutno ne odlučuje, niti može na bilo koji način da utiče. Ne može da utiče na ove stvari i neke druge koje nismo spomenuli. To, također, znači da za ono našta ne možeš da utičeš nisi odgovoran i nisi dužan polagati račune, niti možeš biti nagrađivan niti možeš biti kažnjavan. To znači da ne možeš biti ni vrjednovan.

Svako nastojanje čovjeka da bude vrjednovan u stvarima u kojima ne participira u odlučivanju i odgovornosti besmisleno je. Postojanje raznih ideologija koje čovjeka nastoje preferirati po osnovu nacije, rase, boje kože zapravo su retrogradne orijentacije, jer nikakvog osnova ni smisla nema, niti logičkog niti etičkog, da čovjeka vrjednujete zato što pripada nekoj naciji ili da ga omalovažavate na osnovu toga. Neovisno o tome kakve su odlike jedne ili druge nacije, poenta je u tome da ne možemo nikoga smatrati manje vrijednim zato što se rodio u jednoj naciji, a nije imao mogućnost to da bira.

Čovjek može biti vrjednovan, preferiran, nagrađivan ili kažnjavan, afirmiran ili ne, isključivo po onome u čemu on sudjeluje svojom odlukom, rasuđivanjem ili postupkom. Ukoliko čovjek nema izbora – nema odgovornosti i ne može zbog toga biti niti nagrađen, niti kažnjen, niti kritikovan, niti preferiran, niti uzdizan, niti omalovažavan. To je od izuzetne važnosti i na osnovu ovoga vidimo da su sloboda i odgovornost u nekoj vrsti kauzalnih odnosa – međusobno su uslovljeni. Nema slobode bez odgovornosti i nema odgovornosti bez slobode.

Kada se mnogi pitaju, koji traže neka svoja prava, slobode, vrlo često se zaboravi šta je neophodno da onaj koji traži slobodu i pravo uradi sa svoje strane. Pogotovo kada imamo u vidu osnovni princip vezan za ostvarivanje slobode – sloboda se ne daje, sloboda se osvaja. Pravo se ne daruje, već osvaja. Ne možete osvojiti nešto ukoliko ne ispunite osnovne uslove za to. Prosto ne možete doći do tog cilja. Osnovno sredstvo kojim se dolazi do slobode jeste odgovornost, postojanje odgovornosti, jer sloboda bez odgovornosti predstavlja haos i nered. Ona, i ako se ostvari ili desi, u tom je slučaju neodrživa, jer je sloboda odlika vertikalnog bića koje se zove čovjek.

Ono što bi, također, bilo jako važno jeste pitanje percepcije slobode: da li imamo samo jednu percepciju slobode ili više percepcija? Postoje različite percepcije slobode, ali ih možemo podijeliti na dvije ključne percepcije. To je zapadnjačka percepcija slobode i islamska. Za nas su ove dvije percepcije najbitnije, jer one impliciraju jako puno. Te percepcije slobode imaju jasne implikacije i na naše današnje živote u individualnom, kolektivnom, civilizacijskom, političkom i svakom drugom pogledu.

Po zapadnjačkoj percepciji, sloboda počinje od beskraja i okrenuta je prema osvajanju zabranjenog. Postoji nešto što je kroz povijest ljudske civilizacije zabranjeno, smatra se zabranjenim, sramotnim i grehotnim, prije svega kroz religijsku postavku. To je ono što je konstanta. Ljudska civilizacija od svog postojanja ima svoja načela koja su običajno potvrđena, a koja najčešće imaju svoje korijene u svetim knjigama poznatih vjera i religija. Istina, postoji i snop zabranjenih stvari koje su zabranjene od strane samovoljnih vladara.

U pogledu osvajanja slobode kroz zapadnjačku percepciju, kada je sloboda ograničena od strane samovoljnih vladara, tu nemamo razliku između islamske i zapadnjačke percepcije slobode. Ukoliko je ljudsku slobodu ograničio samovoljni, nepravedni vladar, onda se zapadnjačka i islamska percepcija slobode ne razlikuju. One su iste i obje se slažu da je strelica slobode u tom slučaju opredijeljena prema tom ostrvu zabrane koje je propisao taj nepravedni vladar.

U pogledu zabrana koje su određene od Boga dž.š. kroz svete knjige, uključujući i Kur’an Časni, u tom pogledu imamo različitu percepciju slobode iz perspektive zapadne civilizacije i misli i iz perspektive islamske civilizacije i misli.

Hadis na tu temu, u kome Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Svaki kralj, vladar ima svoju zabrane, a zabrane Allaha, dželle šanuhu, su Njegovi harami.“

Tu se pokušava približiti ljudima određeni pojam i u ovom slučaju na način gdje ljudi lakše razumiju zemaljsku vlast. Da bi bolje razumjeli, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ovdje nam objašnjava kroz pojam vladavine. Svaki vladar ima svoje zabrane – to su mjesta gdje ostalim ljudima nije dozvoljeno da ulaze: dvorci, palate, sjedišta vlade, predsjednika itd. To su dvorci gdje ne možete ući ili je vrlo strogo protokoliran ulazak. To nam je svojstveno da znamo.

Onda kaže, zabrana Allaha, dželle šanuhu, kao Apsolutnog Vladara je ono što je On učinio zabranjenim. Samo je ovdje drugačija perspektiva zabrane. Vladari zemaljski zabranjuju nešto da bi pripadalo njima. Svevišnji Gospodar nešto što je zabranio, uradio je to zbog našeg interesa. U interesu ljudi je da ispoštuju to što je zabranjeno. On zabranjuje samo štetne stvari.

Nastavit će se…

Glas islama 363, A: Muamer Zukorlić, R: Besjeda