Poslodavac je obavezan, prema tekstu Sunneta, da radnicima ne dodjeljuje više posla nego što oni mogu podnijeti, a ako to učini, treba da im pomogne (pošalje pomoć). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je govoreći o slugama rekao: „Ne stavljajte im u dužnost ono što nisu u stanju podnijeti.“ (Buhari, 30; Muslim, 1661)

Ako je to slučaj sa slugama, onda su radnici preči za takvu praksu. Uzvišeni Allah kaže: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.“ (El-Bekare, 286)

Radni zadatak može biti samo u okviru radnikovih mogućnosti, a šerijatsko pravilo glasi: Radna obaveze može biti samo ono što je moguće izvršiti i sa čijim se izvršavanjem može nastaviti bez dodatnog truda. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Obavezni ste raditi onoliko koliko ste u stanju, jer Allahu neće dodijati nagrađivanje sve dok vama ne dodije ibadet.“ (Buhari, 43; Muslim, 785; Ebu Davud, 1368; Tirmizi, 2856; Nesai, 5035; Ibn Madže 4238; Ahmed, 24540)

Isto tako Allahu su draža stalna djela, pa makar bila i mala, od velikih djela koja iscrpljuju i ne mogu se nastaviti u kontinuitetu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allahu najdraže djelo je ono na kome se ustrajava, pa makar bilo i neznatno.“ (Buhari, 6465; Muslim, 783)

U svjetlu ovih tekstova, jasno je da islam teži da reguliše rad, tako da radničke obaveze budu ograničene njegovim mogućnostima i da on može nastaviti sa njihovim izvršavanjem, a ne da se obavezuje poslom koji mu maksimalno troši energiju i koji on ne može nastaviti uprkos tome što je jak i zdrav. Ako radnik u početku osjeća da je sposoban da radi dvanaest sati, on taj tempo ne može da nastavi, već malo po malo slabi sve dok ne bude u stanju da uradi i manje od toga. Stoga islam opravdava ograničavanje radnog vremena koje radnik može izdržati i može nastaviti rad bez stresa i iscrpljenosti, a količina toga varira u zavisnosti od različitih poslova, različitih okolnosti i različitih vremena.

Ako država odluči, na osnovu dokaza u praksi, da rad mora biti osam sati dnevno, ili više ili manje, toga se mora pridržavati. Ako poslodavac želi da radnik radi više od toga, mora mu to dodatno platiti, što potvrđuju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „A ako im stavite u obavezu ono što ne mogu podnijeti, tj. što je iznad njihovih mogućnosti, onda im pomozite“, a davanje plate za dodatni rad je nesumnjivo pomoć i subvencija.

Isto tako, islam nije učinio odnos između radnika i poslodavca suhoparnim i grubim, već ga je učinio odnosom zasnovanim na ljubavi, bratstvu i obostranoj ljudskoj koristi. Da bismo saznali odnos poslodavca prema radniku u islamu, navest ćemo ono što se dogodilo između Šuajba i Musaa, aljhimesselam, gdje je prvi unajmio drugog. Pogledajte šta je poslodavac u ovom slučaju rekao radniku: „A ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.“ (El-Kasas, 27) Ajet nam ukazuje na to da poslodavac musliman koji želi da učini dobro za sebe ne može to učiniti ako nema motiv koji ga motivira da ima samilost prema radniku i zaštiti ga od poteškoća.

Ne smijemo gubiti iz vida ni dobrobiti za društvo kao rezultat obezbjeđivanja životnih potreba radnika i potreba njegove porodice, jer on neće zaokupljati svoje misli, niti brižno razmišljati o bilo kojem od ovih problema, već će svom svojom energijom i trudom mirno i zadovoljno raditi, što će se pozitivno odraziti na njegovu produktivnu efikasnost i količinu proizvodnje. Osim toga, ostatak od plate nakon podmirenja svih neophodnih troškova musliman će ili uložiti u neki projekat, nakon što plati zekat koji duguje, što će povećati njegov prihod; ili će ga dobrovoljno udijeliti na Allahovom putu, što će povećati njegova dobra djela na Ahiretu; ili će ga deponovati u riznice koje su u vlasništvu države i uzeti ga natrag kada god za tim novcem bude imao potrebu. U međuvremenu, država ovim novcem olakšava njegovoj braći muslimanima i zadovoljava njihove potrebe, čime će musliman dobiti nagradu onoga ko oslobodi muslimana nevolje ovog svijeta – Bog će ga osloboditi nevolje na Ahiretu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko ukloni neku dunjalučku poteškoću vjerniku, Allah će njemu ukloniti neku ahiretsku poteškoću.“ (Muslim, 2699) U svakom slučaju to ne sprječava muslimana da uštedi dio svog novca, a štednja ima tri nivoa:

• štednja za jedan dan i jednu noć, što je stepen iskrenih;
• štednja za četrdeset dana, jer ono što je mimo toga uključeno je u dužinu nade, a učenjaci su to shvatili iz obećanja Svemogućeg Allaha Musau, alejhisselam, tako da je iz toga shvaćeno dopuštenje nade za život četrdeset dana, što je stepen sigurnosti;
• štednja za godinu, što je najviši nivo i to je stepen dobrih ljudi.

Međutim, ako plata radnika nije dovoljna za njegove osnovne životne potrebe, on će biti prisiljen da traži dodatni posao kako bi popunio manjak u svojim primanjima, što znači da će raditi više od dvije trećine dana, što će uticati na njegov trud i efikasnost na radnom mjestu, jer ga umor i iscrpljenost ne čine sposobnim za kreativnost ili izvrsnost u bilo kojem poslu. Isto tako, ovo će uticati i na njegovu brigu za dom i porodicu.

Glas islama 358, R: Islamska ekonomija, A: Dr. Nedžad Redžepović