Kur’an predstavlja prvi i najbitniji fundament Šerijata iz kojeg proizlaze sveobuhvatne poruke i pouke, pravni propisi i cjelokupan islamski životni bonton. Govoreći vokabularom savremenog pravnika 21. stoljeća, slobodno možemo reći da je Kur’an islamski ustav i temelj šerijatskog prava. On je temelj svih ostalih islamskih znanosti. Tumačenje plemenitih kur’anskih poruka jedna je od važnijih islamskih oblasti koja je oduvijek privlačila pažnju mnogih islamskih istraživača, kako u prošlosti tako i danas. Poruke Kur’ana bile su, i ostale, fundamentalni izvor islamskih mislilaca.

Univerzalnost kur’anske poruke predstavlja jedan od najsnažnijih aspekata Božije objave, a njena svevremenost i sveprostornost osiguravaju relevantnost za svakog pojedinca, bez obzira na njegovu vjersku, kulturnu ili etničku pripadnost. Kur’an se ne obraća isključivo jednoj zajednici niti jednom narodu, već cilja na ljudsku prirodu kao takvu, onu univerzalnu fitru koja prepoznaje istinu, pravdu i svrhovitost postojanja. Ergo, tumači i interpretatori Kur’ana, osobito oni unutar islamske pravne i teološke misli, ne smiju se zatvoriti u partikularnosti vlastitog kulturnog i historijskog konteksta.

Kur’an afirmira univerzalne vrijednosti poput pravednosti, saosjećanja, dostojanstva čovjeka, slobode savjesti i odgovornosti pred Bogom – vrijednosti koje nisu uvjetovane prostorom ni vremenom, već pripadaju svim ljudima kao trajno i nepromjenjivo etičko-pravno jezgro Božijeg govora. U tom kontekstu, primjeren je 164. ajet sure El-Bekare:

„Zaista, u stvaranju nebesa i Zemlje, u smjeni noći i dana, u lađi koja morem plovi s onim što koristi ljudima, i u vodi koju Allah spušta s neba pa njome oživljava zemlju nakon mrtvila njezina i rasijava po njoj svakojaka živa bića, i u promjeni vjetrova, i u oblacima potčinjenim između neba i Zemlje – doista, u svemu tome su znaci za ljude koji razumiju.“

Ovaj kur’anski ajet nudi više od kosmološke refleksije, on poziva na fascinantan način i inicira kako intelektualni tako i duhovni angažman, prizivajući razum (‘aql) kao ključno sredstvo tumačenja stvarnosti i otkrivanja Božijeg prisustva u njoj. U tom smislu, Kur’an ne samo da afirmira racionalno promišljanje, već ga uzdiže na razinu moralne obaveze. Takva koncepcija razumijevanja svijeta podrazumijeva da čovjek ne ostaje pasivni promatrač, već aktivni čitač znakova koji ga vode ka spoznaji Uzvišenog. Ovdje je eksplicitno, shodno ajetu da kosmos nije haotična pojava, već koherentan, uređen i smislen sistem, ustrojen prema preciznim zakonima, što je ujedno i temelj šerijatskog poimanja prirodnog prava, prava koje proizlazi iz stvaranja.

Kur’an s razlogom ističe i potencira da je cijeli kosmos, bilo da je riječ o nebeskim tijelima, prirodnim pojavama, biljnim i životinjskim vrstama, ili složenosti ljudske psihe, satkan od znakova (ajāt) koji ukazuju na Tvorca. Taj koncept postaje jasan i kroz 53. ajet sure Fussilet:

„Mi ćemo im pružati dokaze Naše po svijetu i u njima samima dok im ne bude jasno da je Kur’an istina. Zar nije dovoljno da je Gospodar tvoj Svjedok nad svim?“

U kontekstu ajeta, svijet je strukturiran tako da čovjeka usmjerava ka transcendentnom, ka spoznaji svrhe, odgovornosti i moralne usmjerenosti. Kur’an, u tom narativu, ne nudi isključivo skup naredbi i zabrana, već predstavlja živi tekst koji poziva na razmišljanje, preispitivanje i konstantno duhovno i intelektualno uzdizanje. Ova univerzalna dinamika trajni je izazov ljudskoj svijesti: da svijet ne promatra površno i utilitarno, već kao tekst u kojem su Božiji znakovi upisani u svakom sloju stvarnosti. Ti znakovi nisu dostupni samo učenima ili posvećenima, oni su prisutni za svakog pojedinca koji posjeduje otvoreno srce i razum sposoban za promišljanje.

U tom smislu, Kur’an se obraća čovjeku ne kao podređenom biću lišenom slobodne volje, već kao aktivnom partneru u procesu traganja za istinom. Pitanja koja Kur’an postavlja, bilo da su egzistencijalna, etička ili pravna, nisu retorička ni dogmatska, nego pozivi na unutrašnji dijalog, na dublju samospoznaju i odgovoran odnos prema svijetu. Kao takav, Kur’an oblikuje čovekovu svijest i njegovo djelovanje, ne samo unutar ibadeta i obredoslovlja, nego i u njegovom svakodnevnom životu, radu, pravdi, međuljudskim odnosima i ukupnom društvenom uređenju.

Kur’anska objava je vanvremenska, vječna, univerzalna, fleksibilna i sakralna, budući da potiče od Boga. Šerijat, kao sistem pravde, ne poznaje granice između duhovnog i racionalnog, niti između vjerskog i društvenog, jer odražava jedinstvo Božijeg stvaranja, izražavajući tu božansku harmoniju u normativnoj formi. Takvo tumačenje vodi nas do ključne kur’anske poruke: Ništa u postojanju nije slučajno, svaka pojava ima smisao, te je zadatak čovjeka da taj smisao otkriva i po njemu postupa. Time se potvrđuje da je Kur’an tekst prošlosti, viza sadašnjosti i investicija budućnosti čovjeka ka ostvarenju svoje uloge na Zemlji, kao halife, svjedoka i nosioca emaneta.

U tom svjetlu, univerzalna dimenzija kur’anske poruke počiva na ključnoj antropološko-teološkoj postavci prema kojoj je čovjek, već pri stvaranju, bio svjestan, kako to decidno i kategorično izražava 172. ajet sure El-A‘raf:

„I kada je Gospodar tvoj iz bedara sinova Ademovih izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ”Zar nisam Gospodar vaš?” – Oni su odgovorili: ”Jesi, mi svjedočimo!” – da ne biste na Sudnjem danu rekli: ”Mi o ovome ništa nismo znali.”“

Ovaj ajet potvrđuje da je temeljna istina, spoznaja Boga kao Gospodara, usađena u ljudsku prirodu (fitru), koju Kur’an potom razvija kroz sistem znakova, poruka i propisa. U tom svjetlu, Šerijat i njegova tumačenja moraju ostati usklađeni s tom urođenom božanskom memorijom kako bi sačuvali integritet Objave i njen univerzalni smisao. Kao argument za to nalazimo 30. ajetu sure El-Rum:

„Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, vjeri, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, jer to je prava vjera, ali većina ljudi to ne zna.“

Glas islama 358, doc.dr. Sumeja Smailagić, r: Kur’an