Poslije svoje pobjede, najjači bokser svijeta Kličko, reče kako je boksovati za šampiona svijeta odmor prema niskim i prljavim udarcima u politici. Odmah mi na um pade Sandžak. Šta će tek kod nas u Sandžaku donijeti ovi naredni dani i proljeće iz ove ciče zime koja se ne pamti? A ako se po ovoj zimi proljeće poznaje, onda ćemo imati žestoko proljeće. Bojim se da to neće imati nigdje u svijetu, upravo jer se lome koplja između starog i novog sistema, i starog i novog vremena, u borbi prljavih i niskih udaraca, sa kojima smo već započeli. Koje će to proljećne oluje zahvatiti naš Sandžak, mislim jer znam da smo mi poseban narod u svemu, posebni po srčanosti, temperamentu, po čestitosti, po poštovanju i nepoštovanju, po poslušnosti i neposlušnosti. Biće to sandžačko burno proljeće.

I tako krećem da analiziram taj svoj narod koji je u Sandžak došao dobrim dijelom i zbog krvnih osveta. Krećem i od Klimenti, čije gene na hiljade i hiljade Sandžaklija u sebi nosi. Nije ni jaka Turska sila mogla da ih obuzda i smiri. Morali su ih rasturiti po svijetu kako bi im smanjila buntovnost. E, te gene, koji ni moćno Osmansko carstvo nije moglo da ukroti, jer su čudo, danas većina Sandžaklija nosi u sebi. No, nosi Sandžaklija i ono plemsko zajedništvo i pomaganje jedni drugih kada treba. I po tome su Sandžaklije poznate u svijetu. Valjda je to ta supstanca koja nam je data kako bismo opstali, supstanca u nama koja nosi to buntovničko i neposlušno kada nam se nešto nameće, nešto što nije naše i što ne želimo. Mi smo narod kojeg nosi želja za širinom, nosi i ono „besa“, narod koji je na sve spreman kada želi da to ostvari, ono što je zacrtao, i da bude ono što u duši jeste.

Sve ja to znam. Ali, da predizborna trka u Sandžaku može i da znači likvidaciju čovjeka, to ježi kožu i onome ko zna da je sve moguće. Facebook je danas najmoćnija komunikacija, pa tako i ja koristim to sredstvo kada hoću da saznam prave novosti u svijetu i o životu. Obični ljudi tu postavljaju i propagiraju svoje želje i svoj život, i svoj svijet i njegovu želju, i njegovu orijetaciju. Na stotine proslijeđenih linkova i komentara o vijesti da je pripremana likvidacija Glavnog muftije Muamera Zukorlića, pa onda prosljeđivanje njegove biografije, zatim „njegov amanet“… To ne može a da ne uzdrma i najimunijeg. Počinjem tako pod tim uticajem informacija koje me okružuju da iz dalekog i mirnog svijeta, iz do perfekcije sređene zemlje Njemačke, razmišljam šta bi bilo kada bi to bilo.

Pa iako me Bog obdario fantazijom da pišem i stvaram nove svjetove u romanima, ja nemam toliku fantaziju da vidim tu katastrofu koju bi donijelo tako nešto.

Onda krećem da brojim one koji ga vole, pa počinjem od njegove biografije i njegovih djela koje je ostavljao za sobom. Piše u biografiji da je prvo napravio jak „Mešihat“ i obdaništa za predškolsku djecu, gdje su ta dječica odlazila i gdje su od malih nogu učena vjeri i moralu. Znači, to su njegovi potencijalni ljudi. Pa brojim koga je sa časopisom „Glas Islama“, koji je pokrenuo, sve dobio na svoju stranu. I tu je pokupio mnogo onih koji ga vole. O kome god se dobro pisalo, to su sada njegovi. Na red sada, po njegovoj biografiji, dolazi izdavačka kuća „El-kelimeh“, koja je na milone knjiga odštampala i koje su ušle u naše domove i unijele makar malo kuture. Pa onda dolazi na red Internacionali univerzitet, na kojem su diplome dobile na hiljade studenata. Iza tih studenata stoje njihove porodice, i rođaci. I to ogromna brojka. Idem dalje i računam koliko je samo sirotinje, na koje on nije zaboravio, na njegovoj strani. Te narodne kuhinje su zaista veliko djelo.

No, ja ne odustajem od želje za novim saznanjem i tako pokušavam da saberem one koji ga mrze i one koji ga vole. Znam da je najjača kazna kada te neko „lupi po džepu“, pa pretpostavljam da i ova mržnja ili ljubav prema njemu mora da ima finansijsku motivaciju za to. Počinjem da tražim takve. Mrze ga „zilkićevci“, mrze ga „ugljaninovci“… Da li ga mrze „rasimovci“ ne znam, jer njegovi glasači su bili „muftinovci“, razmišljam i zapisujem.

Onda krećem da brojim one koji ga vole, pa počinjem od njegove biografije i njegovih djela koje je ostavljao za sobom. Piše u biografiji da je prvo napravio jak „Mešihat“ i obdaništa za predškolsku djecu, gdje su ta dječica odlazila i gdje su od malih nogu učena vjeri i moralu. Znači, to su njegovi potencijalni ljudi. Pa brojim koga je sa časopisom „Glas Islama“, koji je pokrenuo, sve dobio na svoju stranu. I tu je pokupio mnogo onih koji ga vole. O kome god se dobro pisalo, to su sada njegovi. Na red sada, po njegovoj biografiji, dolazi izdavačka kuća „El-kelimeh“, koje je na milone knjiga odštampala i koje su ušle u naše domove i unijele makar malo kuture. Pa onda dolazi na red Internacionali univerzitet, na kojem su diplome dobile na hiljade studenata. Iza tih studenata stoje njihove porodice, i rođaci. I to ogromna brojka. Idem dalje i računam koliko je samo sirotinje, na koje on nije zaboravio, na njegovoj strani. Te narodne kuhinje su zaista veliko djelo. Čovjek koji ima danas u izobilju da jede, naravno ne može da shvati koja je radost onoga koji poslije gladi dobije makar jednom dnevno topao obrok. I tako računam da je mnogo onih koji bi bili pogođeni onim što se tom još mladom čovjeku spremalo.

Zamislite: uzeti život čovjeku koji je svojom vizijom, ipak, po ovoj mojoj računici, preporodio taj naš vjekovima, i prirodnim i ljudskim nepogodama, i vlašću, ubijani kraj!

Ko bi mogao biti za to spreman? Nešto razmišljam – koliko samo ljudi srpske vjeroispovijesti radi i školuje se kod „njega“? Mnogo. I taj čovjek, iako kritikuje vlast u Beogradu, ipak ne mrzi taj srpski narod. Ne. U to sam ubijeđena. Radeći nekoliko godina na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, znam koliko samo profesora iz cijele Srbije i Crne Gore tu radi, i niti jedan taj profesor ili sutudent tu nije bio degradiran jer je Srbin ili jer nije musliman. Takav je slučaj i sa „njegovim“ televizijama.

I na kraju te katastrofe, koju zamišljam, kada bi se desilo to što se spremalo, ja vidim na hiljade ljudi koji bi bili spremni poginuti za tog čovjeka, koji je neka vrsta „zvijezde Sandžaka“. Vidim onda onaj gen u Sandžakliji koji ne zaboravlja i kod koga je želja za osvetom, za nešto što mu je silom uzeto, nezamjenjiva i prepadnem se te slike. Bože, ko bi bio taj da to smije uraditi? Zamislite još uzeti život mladom ocu sedmore djece? Originalu Sandžaka, koji ima toliko dobrih strana. Ima on, i kao i svaki živi čovjek što ima, i mahana. No, te njegove mahane su, sve dok su mali skandali iz svijeta svjetskih zvijezda, podnošljive. Uostalom, to je hrana narodu koji voli da priča, koji ih ili odobrava ili ne odobrava. Te njegove mahane narod i zabavlja. I ti bijeli džipovi koji su postali dio njega, i taj luksuz koji on voli, su nešto što je čak simpatično. Uostalom, gdje ste vidjeli svjetsku zvijezdu danas bez luksuza? A on jeste svjetska zvijezde, ali ona koja živi u jednoj provinciji, i to narod voli.

Na kraju razmišljam: da nije njega, narod u Novom Pazaru bi umro od dosade. On je sada ta zvijezda Sandžaka i oličenje Sandžaklije i sa tim – da se desilo to što se spremalo – nedostajao bi i onom ko ga nije volio.

Glas islama, br. 228, R: Analize, A: Dr. Bisera Suljić-Boškailo