8. U Ustavu treba koristiti termine, u vezi sa primjenom ljudskih prava i sloboda, koji se odnose na „sve ljude“ i ne dijeliti ih po nacionalnoj pripad nosti, državljanstvu, rasi, polu, boji kože, rodnoj pripadnosti i sl. Umjesto tih izraza, kada god je to moguće, treba koristiti izraze, na primjer: „ svako ima pravo“, „nikome ne mogu biti uskraćena prava i slobode“ i sl. Dakle, treba primijeniti odredbu člana 1. Evropske Konvencije o ljudskim pravima u ko joj se kaže da države potpisnice „jamče svakome u svojoj nadležnosti“ pra va i slobode garantirane u tekstu Konvencije. Ovo znači da se po uvodnoj odredbi Konvencije uživanje ljudskih prava garantira svim pojedincima koji borave pod jurisdikcijom države potpisnice, bez obzira da li su domaćeg ili stranog državljanstva, ili se pak radi o licima bez državljanstva. Konvencija, naime, garantira da su svi ljudi pravno jednaki, te da uživaju ista prava i slobode, bez obzira na svoja lična svojstva, uključujući i to čiji su državljani. Ovo, isto tako, znači da država potpisnica nema slobodu izbora u pogledu toga kome će garantirati prava i slobode, odnosno, ona ne može odlučiti da garantira i štiti prava i slobode samo svojim državljanima, već to mora činiti u odnosu na sva lica koja se nalaze, ili dođu pod nadležnost njenih organa. Naravno, država je dužna činiti i više od obima obuhvaćenog sintagmom „lica pod njenom jurisdikcijom“. Jer, država mora poštovati i štititi prava i onih lica koja se fizički ne nalaze na njenoj teritoriji, kao npr. kada strani dr žavljani pokrenu određeni postupak pred organima države Srbije, a fizički se ne nalaze na njenoj teritoriji, oni i tada uživaju procesna i druga prava. Ili, npr. slučaj kada strano lice zahtijeva od suda Srbije donošenje odluke o ispravci netačne i nepotpune informacije date, u vezi sa njim, u sredstvima informiranja u Srbiji i sl. 9. Član 13. Ustava otvoreno stavlja u neravnopravan položaj nesrpske narode – državljane Republike Srbije, u odnosu na Srbe. Naime, u tom čla nu se kaže da je Srbija „matična država Srbima“ koji žive u inostranstvu, te da ona ima ustavnu obavezu da razvija i unapređuje odnose sa „etničkim Srbima“ koji žive van teritorije zemlje, bez obzira na njihovo državljanstvo. Ova odredba Ustava govori o tome da je Srbija zasnovana na nacionalnom principu te da ona, kao država, pripada većinskom srpskom narodu, a da su svi ostali građani u Republici Srbiji, ustvari građani drugoga reda, jer njima država Srbija ne pripada u istom obimu kao Srbima, niti se na isti način brine o njima. 10. Iako u članu 14. Ustav Srbije određuje, tj. normira prava i slobode samo nacionalnih manjina, a ne i manjinskih naroda, etničkih grupa, zajed nica i sl., ipak je, kako u teoriji tako i u praksi, nesporno da ove ostale nena brojane grupe nisu isto što i nacionalne manjine. Jer, nacionalne manjine su dijelovi naroda koji već imaju svoju (nacionalnu) državu, ali ne žive u njoj, dok ove ostale grupacije uopšte nemaju svoju državu. Dakle, primje nom tumačenja „argumentum a contrario“ shvatamo da ovaj član svjedoči da nacionalne manjine (etničke grupe i nesrpski narodi i sl.) nisu ravno pravni sa većinskim srpskim narodom. Za sve ovo je kriva ona ideološka opredijeljenost ustavotvorca, sadržana u odredbi Ustava koja govori da je Republika Srbija „država srpskog naroda“. Jer, ovaj prisvojni pridjev „država srpskog naroda“, ustvari, služi kao pojašnjenje pravnog položaja glavnog (srpskog) naroda u zemlji, pa se u tom smislu koristi i izraz „matična država“ većinskog – srpskog naroda. Prema tome, sasvim je jasno da su, shodno ovom članu Ustava, manjine i sve druge nesrpske nacionalnosti, građani drugog reda u odnosu na Srbe kao većinski narod. 11. U članu 75. do člana 81. Ustava treba jasno definirati kolektivna pra va nacionalnih manjina, etničkih grupa i drugih manjinskih naroda i nacio nalnosti. Tako, umjesto izraza da pripadnici nacionalnih manjina vrše svoja prava na dva načina, tj. individualno – kao pojedinci i kolektivno – kao pri padnici grupe, treba koristiti izraze da nacionalne manjine kao kolektiviteti (a ne kao pripadnici grupe) imaju svoja kolektivna prava, dok pojedinci, kao individue, kao građani, imaju svoja individualna prava. Kada smo kod pra va nacionalnih manjina, treba istaći i to da Ustavom treba jasnije definisati i treći oblik uživanja prava nacionalnih manjina, tj. pravo na izbor nacio nalnih savjeta, koji imaju funkciju potpunije realizacije vršenja manjinskih prava. Kod ovoga prava država ne bi smjela da se miješa, osim da donese valjane zakonske propise kojima se preciziraju organizacija, rad, struktura, nadležnosti ovoga organa. 12. Također, Ustavom treba jasno definirsati da prosvjetna i kulturna udruženja nacionalnih manjina imaju slobodu da nesmetano sprovode svoje programe, radi čijeg ostvarenja su osnovana. 13. Ustavom, (čl. 44.) posebno, treba definirati autonomnost i potpu nu nezavisnost vjerskih zajednica, koje moraju imati pravo da se slobodno organiziraju u skladu sa svojim poslanjem, tj. u skladu sa svojim vjerskim propisima i kanonima, a ne samo u skladu sa zakonom. Država ne bi ima la pravo da osniva, legalizira i podržava osnivanje novih vjerskih zajednica na štetu postojećih tradicionalnih vjerskih zajednica. Takođe, organiziranje vjerske nastave mora biti u nadležnosti vjerskih zajednica, a država da ih finansijski pomaže. 14. Ustav mora jasnije definirati pravo nacionalnih manjina na osniva nje škola, univerziteta i drugih obrazovnih ustanova, te poštovati njihovu autonomnost i slobodu realizacije obrazovnih programa, omogućiti njiho vu akreditaciju, registraciju i sl. 15. Pored nedostataka Ustava, koji su pravno-ideološkog karaktera, kao npr. određivanje „Srbije kao nacionalne srpske države“, postoje i mnogi nedostaci koji se mogu okarakterizirati samo kao pravno-tehnički. Naime, u članu 21. Ustava navodi se da je diskriminacija zabranjena po bilo kom osnovu i onda se nabraja 13 pojedinačno imenovanih ličnih svojstava po kojima se vrši diskriminacija, kao npr: rasa, pol, nacionalna pripadnost…, ali u tom članu, niti u čitavom Ustavu, ne navode se: boja kože, genetske osobenosti, izgled i sl., tako da pojam diskriminacije nije potpuno određen. Slično tome, u članu 55. kada se govori o garanciji slobode udruživanja, ta sloboda se vezuje samo za političko, sindikalno i „svako drugo udruživanje“, ali bez eksplicitnog, niti implicitnog nabrajanja ili upućivanja na nevladine organizacije, profesionalna, odnosno strukovna udruženja i sl. Ovo je upad ljiva nedorečenost važećeg Ustava Srbije, jer ne spominje danas vodeće or ganizacije u svijetu – NVO (NGO), koje značajno učestvuju u implementaciji svjetskih demokratskih standarda i procesa, i sl. 16. Jedan od nedostataka važećeg Ustava sadržan je u članu 54. u kome se „građanima“ jamči sloboda mirnog okupljanja i to u zatvorenom prostoru. Međutim, u gore pomenutoj Maloj povelji iz 2003. godine, mir no okupljanje nije bilo predviđeno samo za građane, tj. samo za domaće državljane, već je sloboda mirnog okupljanja bila garantirana „svim lici ma“, bez obzira na njihovo državljanstvo. Tako je važeći Ustav Srbije daleko nedemokratskiji u odnosu na Malu povelju. Dalje, kada je riječ o slobodi mirnog okupljanja, treba reći da ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bi strancima trebalo uskratiti ovo pravo, a dozvoliti ga samo domaćim držav ljanima. Velika nelogičnost ovog člana je i to što se zahtijeva da mirno oku pljanje građana, na otvorenom prostoru, mora biti prijavljeno nadležnom organu („argumentum a contrario“). Na ovaj način se, ustvari, bezrazložno ograničava sloboda mirnog okupljanja. Uostalom, svjedoci smo da se često puta građani okupljaju na otvorenom prostoru, radi protesta, demonstraci ja i sl. ignorirajući ovu obavezu prijavljivanja policijskim organima, čime se prijavljivanje praktično čini izlišnim. 17. U članu 63. napravljena je logička greška jer se kaže da „svako ima pravo da slobodno odluči o rađanju djece“. Dakle, ovdje treba napraviti izu zetak u odnosu na član 1. Evropske konvencije. Ovu odredbu treba nor mirati tako da „otac i majka buduće djece, odnosno bračni drugovi, ima ju pravo da slobodno odluče o rađanju djece“. Smatramo necjelishodnim neka „savremena“ određenja da samo majka odlučuje o rađanju, odnosno prekidu trudnoće, abortusu i sl., jer rađanje djece i zasnivanje porodice nije samo biološka, niti privatna stvar žene, već se radi o kulturološkoj, civili zacijskoj, tradicijskoj, vjerskoj, moralnoj, roditeljskoj, bračnoj, porodičnoj stvari, o kojoj treba da odlučuju oba bračna druga. Takođe, u ovom članu treba predvidjeti zabranu abortusa, osim u izuzetnim slučajevima – kada je doveden u pitanje život majke, ili se radi o degenerisanom fetusu i sl., te predvidjeti zabranu sklapanja istopolnih brakova. Inače, sadašnja odredba člana 63. Ustava da „svako ima pravo da slobodno odluči o rađanju djece“ može se protumačiti tako da i neki državni organ, ili partijsko rukovodstvo, policija, organizacija i sl. imaju pravo da odluče o rađanju djece u nekoj tu đoj porodici. 18. Važeći Ustav Srbije ne spominje kao korisnike prava i sloboda: izbjeglice, interno raseljena lica i apatride, odnosno lica bez državljanstva, pa bi to trebalo novim Ustavom regulirati. 19. U važećem Ustavu, u članu 138. sadržane su odredbe o ombudsma nu, tj. Zaštitniku građana. Međutim, iako se kaže da je Zaštitnik građana ne zavisan državni organ, ipak ovaj organ nije pravno-sistematski izdvojen od ostalih državnih organa, već je smješten u izvršno-upravne organe državne vlasti. Iz ovoga se razumije da Zaštitnik građana nije nezavisan organ već je podređen najvišim organima državne vlasti. To se naročito može zaključiti iz stava 2. člana 138. Ustava, u kome se kaže da Zaštitnik građana „nije ovla šten da kontrolira rad Narodne skupštine, predsjednika Republike, Vlade, Ustavnog suda, sudova i javnih tužilaštava“. Ovakvo određenje Ustava treba izmijeniti tako da Zaštitnik građana ima pravo da vrši kontrolu rada svih or gana, organizacija i institucija u državi, u protivnom ova institucija ne može valjano vršiti svoju ulogu Zaštitnika građana. 20. Važeći Ustav Srbije ne sadrži jasno definirano načelo o dužnosti svih da poštuju ljudska prava. Naime, prema do sada izrečenoj javnoj kritici, u tradiciji Srbije je uobičajeno pravilo koje se pravda tzv. „višim interesom“, da često puta ministar ili čak čitava Vlada sebi dozvoljavaju da svjesno i javno krše zakonske odredbe. Ovo je takozvano „učenje o pravno neodgovornoj vlasti“, koje se čak proučava i u udžbenicima Uvoda u pravo (npr. autora Ra domira Lukića), na mnogim pravnim fakultetima. Ovo pravilo kaže da važi pretpostavka da su najviši organi vlasti vezani pravom manje nego drugi. Iz primjedbi koje smo dali u pogledu Zaštitnika građana iz stava 2. člana 138. Ustava vidi se da sam ustavotvorac dozvoljava jednom broju državnih organa da su oni slobodniji i manje obavezni da budu kontrolirani (tj. ne potpadaju pod kontrolu), u vezi sa poštovanjem ljudskih prava, od drugih organa javne vlasti. Takođe, Ustavom treba predvidjeti pravo žalbe protiv odluka najviših državnih organa iz stava 2. člana 138. kojom oni odbijaju za htjev tužioca koji nije dobio tražene podatke prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Naime, prema članu 22. stav 2. ovoga Zakona „ne može se izjaviti žalba Povjereniku protiv odluke Narodne skupštine, predsjednika Republike, Vlade, Vrhovnog suda, Ustavnog suda i Republičkog javnog tužioca“, što je kršenje elementarnih prava i sloboda građana. 21. Prema članu 67. važećeg Ustava, svakome se jamči pravo na pravnu pomoć, međutim, pravo na pravnu pomoć trpi značajna ograničenja. Tako, u stavu 2. ovog člana se kaže da pravnu pomoć pružaju „advokati i gradske i opštinske službe pravne pomoći“. Međutim, ovdje se ne spominju bilo koji drugi pružaoci pravne pomoći, kao npr. nevladine organizacije, profesio nalna udruženja, sindikati, političke stranke, pravne klinike i sl. Treba reći da, prema pravnim standardima razvijenim na osnovu odluka Evropskog suda za ljudska prava, u primjeni člana 6. Evropske konvencije, kao i standarda koji se razvijaju u okviru prava Evropske unije, širi je krug onih subjekata koji imaju pravo da pruže pravnu pomoć. Između ostalog, tu spadaju i pra vosudni organi i organi uprave, odnosno organi javne vlasti, pred kojima se vodi postupak. Svi su oni dužni da poduzmu određene radnje pravne po moći. Dakle, lako je zaključiti da član 67. Ustava Srbije neopravdano sužava krug onih činilaca koji mogu i treba da pružaju pravnu pomoć zainteresira nim licima. 22. Državne simbole: grb, zastavu (i narodnu i državnu) i himnu treba tako urediti da odražavaju multietnički, multinacionalni, multikonfesionalni i multikulturni prostor Republike Srbije, ili pak ih potpuno dezideologizirati, to jest urediti ih tako da simboliziraju samo državu Srbiju. Narodi, manjine, grupe i sl., koji žive u državi Srbiji, imali bi svako svoje (nacionalne) simbole, ali bi svi oni državu Srbiju doživljavali kao svoju državu, a ne kao državu „srpskog naroda“. 23. U članu 203. stav 1. treba smanjiti brojku 150.000 na 100.000, kako je to i ranijim Ustavom bilo regulirano. Ove brojke se odnose na broj birača koji imaju pravo podnijeti prijedlog za promjenu Ustava. U protivnom, ako bi ova brojka ostala nepromijenjena, Bošnjaci kao manjinski narod („nacio nalna manjina“) ne bi mogli da daju ovakav prijedlog, jer ih (barem prema zvaničnim podacima) ukupno nema 150.000 birača u Srbiji. 24. U jednoj od odredaba Ustava treba predvidjeti regionalizaciju Sr bije (sa nabrajanjem regiona, među kojima i region Sandžaka), sa širokom decentralizacijom vlasti i primjenom evropskih dokumenata u ovoj oblasti. Naročito treba ojačati – proširiti nadležnosti lokalne – gradske samouprave u pogledu imovine, prihoda, široke fiskale i finansijske autonomnosti i sl. U ovom članku iznijeli smo samo neke, najopćije primjedbe na tekst va žećeg Ustava Republike Srbije, međutim, neophodno je dati i mnoge druge sugestije i prijedloge za neka nova ustavna normiranja koja se tiču kon kretnijih zahtjeva raznih subjekata – vjerskih zajednica, političkih stranaka, nevladinih organizacija, udruženja građana i drugih korisnika individualnih i kolektivnih prava – manjina, etničkih grupa, manjinskih naroda, nacional nosti i sl.

Glas islama, br. 228, R: Analize, A: Dr. Harun Hadžić