A ko uzmemo za tačnu tvrdnju da je politika vještina definiranja, predstavljanja i zaštite interesa jedne grupe, manjine, zajednice, naroda, države…, onda, sa velikom dozom vjerovatnoće, možemo konstatirati da bošnjački politički poslenici u Sandžaku, u posljednjih 20-tak godina, nisu pokazali neko preveliko poznavanje ove veoma suptilne djelatnosti. U većini legitimnih bošnjačkih političkih programa, mahom je preovladavala retorika optužbi i retorika žrtve. U prvom slučaju napadani su i kritizirani (s pravom ili ne) državne institucije i organi, „policijski doušnici“, „špijuni“, „izdajnici naroda“, „saradnici UDBE“ i sl. U drugom slučaju je ukazivano (opet s pravom ili ne) na „egzistencijalnu ugroženost“, „opasnost od asimilacije“, „gubljenje kulturnog, vjerskog i nacionalnog identiteta“, „genocid“ i sl., čime je, nažalost, dat veliki doprinos stvaranju tzv. viktimizirane bošnjačke svijesti, naročito kod omladine, a što je za posljedicu imalo proizvodnju straha, osjećanje besperspektivnosti, „odliv mozgova“ i iseljavanje, te stvaranje kompleksa manje vrijednosti kod dobrog dijela pripadnika bošnjačkog naroda. Ako se, pak, poslužimo parametrima jedne druge definicije, po kojoj je „politi[1]ka vještina mogućeg“, onda ćemo se, itekako, zamisliti nad odgovorom na pitanje šta je to i da li uopće postoji adekvatna i autentična politika bošnjačkog naroda u Sandžaku? Da li je ona pravilno koncipirana, da li je sinhronizirana, da li je postignut minimalni nacionalni konsenzus oko nekih vitalnih nacionalnih interesa ovoga naroda i sl.? Imajući u vidu, pravnički rečeno, sve „okolnosti slučaja“, shvatamo da Bošnjaci Sandžaka stvarno jesu narod čije su osnovne nacionalne, kulturne, vjerske i druge vrijednosti napadnute i ugrožene. Isto tako, shvatamo da je zadnji momenat u kome urgentno trebamo nešto poduzeti, ne samo u cilju osiguranja opstanka i dostojanstvenog života, nego i hvatanja koraka sa savremenim integracijskim i globalizacijskim trendovima, koji neminovno dolaze i koji, na svoj način, prijete da ugroze suverenitet i integritet država, kulturološko-civilizacijsku posebnost i prepoznatljivost nacionalnih, etničkih, kulturnih i drugih identiteta na čitavoj zemljinoj kugli. Zato se, kao neminovnost, nameće obaveza sačiniti jedan konzistentan i sveobuhvatan nacionalni, ekonomski, kulturni, politički – bošnjački program, koji će biti višeetapnog karaktera i koji se može i treba ostvarivati po sistemu „step by step“, u jednom relativno dužem vremenskom periodu, a sa ciljem opstanka i razvoja Bošnjaka kao naroda na ovim prostorima, te njihovog integriranja u savremene državne, evropske i svjetske tokove. U kontekstu ovakvog sagledavanja stvari kao imperativ se nameće izbor „prave mjere“ i postupne metodologije u ostvarivanju ljudskih, manjinskih i nacionalnih prava i sloboda Bošnjaka, jednako u oba dijela Sandžaka i naravno u BiH. Ono što je prioritet svih prioriteta, u sadašnjem trenutku, jeste edukacija svih struktura bošnjačkog društva, od običnog čovjeka do političara, od običnog vjernika do najvišeg vjerskog velikodostojnika, naročito u oblasti poznavanja njihovih prava i sloboda, koja garantira pozitivno zakonodavstvo, kako država u kojima žive, tako i relevantni regionalni i međunarodni dokumenti iz ove oblasti. Istraživanja pokazuju da Bošnjaci kao narod nemaju potrebna znanja o obi[1]mu dozvoljenosti i mogućnostima korištenja svojih zakonom predviđenih prava i sloboda. Kao primjer za ovu tvrdnju uzeli smo istraživanje uglednog istraživača i teoretičara prof. dr. Mikloša Biroa , koje je objavio Helsinški odbor za ljudska prava, pod naslovom „Nacionalne manjine i pravo“, u ediciji Helsinške sveske, broj 15, Beograd, 2002. godine. Ovo istraživanje je pokazalo da: „Generalno posmatrano, poznavanje zakonom obezbijeđenih prava manjina izrazito je nezadovoljavajuće“, jer „pripadnici manjina poznaju svega između 40% i 60% svojih prava koje im zakon omogućuje“. Prema rezultatima ovog istraživanja, nepoznavanje prava, odnosno zakona, naročito je izraženo kod Bošnjaka, Roma i Vlaha, a kako se iz priloženog grafikona i vidi, Bošnjaci najmanje od svih manjina (manjinskih naroda) u Srbiji poznaju svoja prava i slobode (vidi grafikon). Ako imamo stanje ovakvo kakvo jeste, onda Bošnjacima i njihovim političkim i drugim predstavnicima predstoji mukotrpan rad. Mora se učiniti nešto na planu potrebne edukacije svih struktura društva, putem radio i TV emisija, raznih predavanja, uvođenjem posebnih predmeta u školama, fakultetima, univerzitetima i sl. Kod političkih struktura neophodno je, prije svega, stručno i politički kompetentno koncipiranje nacionalnih programa u svim segmentima. Naročito je važno osloboditi se tzv. megalomanskih zahtjeva i krupnih nacionalnih programskih šema, koje nemaju niti valjanog uporišta, niti izgleda da u ovoj fazi budu ostvarene. Naravno, taj „pravi“ nacionalni program treba da sadrži, pored ostalog, i uspostavljanje autonomije Sandžaka, evropsku regionalizaciju Sandžaka, uspostavljanje specijalnih i paralelnih veza sa BiH i sl., ali akcenat se treba i mora staviti na „male korake“ koji život znače. Treba koristiti ono što domaće pozitivno zakonodavstvo, a i postojeća međunarodna i evropska dokumenta odmah daju. Na primjer, treba uspostaviti međusobnu saradnju jedinica lokalne samouprave, tj. saradnju sandžačkih općina unutar Srbije i Crne Gore, a potom i saradnju općina, odnosno jedinica lokalne samouprave „preko granice“. Dakle, ova saradnja je moguća na osnovu postojećeg zakonodavstva i tu se ne mora čekati uspostavljanje evroregiona, ili uspostavljanje političke i teritorijalne autonomije na prostoru Sandžaka.

Prekogranična saradnja općina daje široke mogućnosti saradnje u svim oblastima života i rada, a svakako i u oblasti nacionalnih interesa Bošnjaka u Sandžaku. U članu 10. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi predviđena je saradnja općina kako međusobno u okviru jedne države, radi vršenja poslova od zajedničkog interesa, tako i pravo općina da se udružuju u međunarodne organizacije, a što je za sandžačke općine posebno važno, predviđeno je da općine mogu ostvariti i neposrednu saradnju sa općinama u drugim državama. Ovo pravo udruživanja općina ima za cilj jačanje njihove autonomije i samostalnosti, kao i mogućnosti da se kroz ove oblike saradnje rješavaju i zadovoljavaju i neka nacionalna prava podijeljenih naroda.

Sve ove odredbe Evropske povelje o lokalnoj samoupravi unesene su u pozitivno zakonodavstvo i Srbije i Crne Gore, tako da se odmah mogu primjenjivati. Međutim, postavlja se pitanje zašto, na primjer, do sada nisu uspostavile sa[1]radnju susjedne sandžačke općine u pograničnom dijelu Srbije i Crne Gore, čime bi bila ostvarena jedna vrsta „male“ ili „početne“ autonomije ili evroregije Sandžaka? I to na multietničkom principu, isključivo zbog životnih, tj. ekonomskih, razvojnih, investicionih, ekoloških, kulturnih, sportskih i drugih općecivilizacijskih interesa i potreba. Zašto do sada nisu uspostavile prekograničnu saradnju općine Rožaje i Tutin; Bijelo Polje i Sjenica; Pljevlja i Prijepolje, ili sve ove općine međusobno? Zar tako faktički ne bismo već imali sandžačku „evroregiju“? Ne, nisu iskorištene ni one legalne i sasvim proste mogućnosti koje zakoni dozvoljavaju, pa se doima ispraznom retorika o zalaganju za političku i teritorijalnu autonomiju ili evroregiju, ako nismo iskoristili ni ono što nam se „na tanjiru“ nudi. Ostvaruju se bratimljenja sa općinama sa drugih kontinenata i iz geografski udaljenih država, što je naravno dobro, ali ne radi se ništa na mnogo važnijim stvarima – saradnji sa susjednim općinama, u svim oblastima, ali i u onim koje se tiču očuvanja nacionalnih vrijednosti – identiteta, vjere, kulture, običaja, jačanja kolektivne nacionalne svijesti, sprječavanja asimilacije i sl.

Ovakva bošnjačko-sandžačka realnost nas tjera na pesimističan, ali po svoj prilici logičan zaključak, koji glasi: Ako sandžačke općine nemaju interesa da međusobno sarađuju ni u jednoj oblasti savremenog života i rada, onda autonomija, odnosno regija Sandžak, ne samo da nije moguća, nego stvarno nije ni potrebna. No, da li je dovoljna satisfakcija da se za ovakvu bošnjačko-sandžačku realnost nađe objašnjenje u nedovoljnoj nacionalnoj osviještenosti, nedovoljnoj obrazovanosti, nedovoljnoj nacionalnoj kohezionoj zainteresiranosti, prilično odmakloj asimiliranosti, nepoznavanju političke vještine, nepoznavanju prava i zakona i sl.? Jedan iole suvisli odgovor na ovakva pitanja polazi od definicije s početka ovog teksta, po kojoj je „politika vještina mogućeg“, a to znači da se ona mora ostvarivati kroz dobre i realistične, vrlo jednostavne i dugoročne programe.

Ako to Bošnjaci i njihovi „legitimni“ predstavnici ne shvate, onda će sami biti krivi za svoj, ako ne potpuni fizički nestanak sa ovih prostora, onda sigurno za svoje utapanje u većinske narode, vjere i kulture, sa kojima vjekovima „bratski“ dijele prostor i vrijeme. Bez obzira na nepoznavanje pozitivnih propisa. Shodno onoj latinskoj maksimi koja kaže: „Ignorantio iuris nocet (Nepoznavanje prava škodi)“.

Glas islama, 230, R: Analize, A: Harun Hadžić