Vjerovjesnik s.a.w.s. nije prakticirao samo jedno vrstu ovih dova, već bi nekada započinjao namaz jednom dovom, a nekada drugom. Ko razmisli o ovim dovama prenesenim od Vjerovjesnika s.a.w.s. naći će da se dijele na tri vrste:

– Vrsta u kojoj se nalazi izricanje hvale Allahu;

– Vrsta u kojoj rob govori o obožavanju Allaha;

– Vrsta u kojoj se nalazi molba i traženje. Šejhul-islam Ibn Tejmijje je definirao veličanstveno pravilo u ovom poglavlju i opširno govorio o njegovim primjerima i dokazima. To je pravilo da je najuzvišeniji zikr onaj u kojem se hvali Allah, zatim onaj u kojem rob govori o obožavanju Allaha, a zatim zikr u kojem je molba i traženje. Zatim Ibn Tejmijje kaže: „Kada ova osnova postane jasna, zna se da je najbolja vrsta započinjanja namaza dova u kojoj se nalazi čisto izricanje hvale Allahu, poput dove: Subhanek-allahumme ve bi hamdik ve tebarekesmuk ve te’ala džedduk ve la ilahe gajruk i riječi: Allahu ekberu kebira vel-hamdu lillahi kesira, ve subhanallahi bukreten ve esila, s tim da se u prvoj nalazi hvala koja se ne nalazi u drugoj i u njoj se nalazi spominjanje dobrih djela koja vječno ostaju, a koja predstavljaju najbolji govor poslije Kur’ana, kao i riječi: tebarekesmuk ve teala džedduk, što također spada u Kur’an. Zato su prve generacije najviše ovom dovom započinjale namaz, a Omer b. el-Hattab ju je učio glasno kako bi njoj podučio ljude. Poslije toga dolazi druga vrsta, a to je govor o čovjekovom ibadetu, poput riječi: Vedždžehtu vedžhi lillezi fetares-semavati vel erd…, a ona sadrži i molbu, pa ako bi rob započeo ovom dovom poslije prve, onda bi spojio ove tri vrste, što predstavlja najbolji način otpočinjanja namaza, kao što je eksplicitno došlo u hadisu i to je stav Ebu Jusufa i Ibn Hubejre el-Vezira, a od hanbelija autora djela El-Ifsah, i ja tako otpočinjem. Poslije toga dolazi treća vrsta, poput riječi: Allahumme ba’id bejni ve bejne hatajaje kema ba’atte bejnel-mešriki vel-magrib.“ [Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, 22/394-395] Kraj citata Ibn Tejmijje.

On je na mnogim mjestima u svojim djelima ustanovio korisno pravilo vezano za ibadete koji su došli u Šerijatu na razne načine, a to je da se oni prakticiraju na sve te zabilježene načine. Kaže: „Prethodno smo rekli na ne koliko mjesta da je propisano ibadete koje je Vjerovjesnik s.a.w.s. na više načina raditi na sve te načine i da ništa od toga nije pokuđeno. To je poput vrsta tešehhuda, načina započinjanja namaza, poput vitra na početku i kraju noći, poput glasnog i tihog učenja Kur’ana na noćnom namazu, vrsta kiraeta na kojima je objavljen Kur’an, vrsta tekbira na Bajramu, više ili manje ponavljanja u ezanu, jednog ili dva ponavljanja u ikametu…“

Zatim je spomenuo da govor o ovom pitanju ima dva aspekta: „Jedan je da su svi načini dozvoljeni i nijedan nije pokuđen, a drugi je da je najpreče da se slijedi Vjerovjesnik s.a.w.s. u tome da se nekad prakticira jedno, a nekada drugo, kada su u pitanju radnje koje je činio na različite načine, makar neki načini bili bolji. Prakticiranje nekada jednog, a nekada drugog načina bolje je od pridržavanja samo za jedan način uz napuštanje drugog. To je zato što je najbolja uputa Muhammedova s.a.w.s. uputa, a on zasigurno nije otpočinjao namaz samo na jedan način.“ [Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, 22/343] Također kaže: „Kada kažemo da je raznovrsnost u ovim zikrovima bolja, to je davanje prednosti samoj raznovrsnosti, premda nekada ono koje nije bolje može više koristiti nekim ljudima zbog toga što im odgovara i što se njime potpunije okoriste. Ovo je slučaj sa većinom ljudi koji se više okoriste onim što nije bolje zato što to odgovara njihovim krnjavim stanjima, a isto toliko se ne bi okoristili onim što je bolje. Ibadet kojim se čovjek okoristi, u kojem će mu srce biti prisutno i koje mu budi veću želju, bolji je od ibadeta kojeg će činiti uz nemar i nedostatak želje. Prema ovome, nekada je korisnija ustrajnost na vrsti koja nije bolja, zbog njegove ljubavi prema toj vrsti, prisutnosti njegovog srca i razumijevanja tog zikra.“ [Vidjeti: Ibn Tejmijje, Medžmu’ul-fetava, 22/348] [Vidjeti: Abdurrezzak el-Bedr, Fikhul-ed’ijjeti vel-ezkar, 3/135-138]

Komentar dove: „Uzvišen si Ti, Allahu, i Tebi hvala pri pada, blagoslovljeno je Ime Tvoje, uzvišeno je dostojanstvo Tvoje i nema istinskog božanstva mimo Tebe.“ [Muslim, br. 399] Ibnul-Kajjim kaže: „Kada čovjek izgovori: Subhanekallahumme ve bihamdik i izrekne pohvalu Allahu Uzvišenom onako kako to Njemu dolikuje, time je izašao iz nemara i nemarnih. Zastor nemara nalazi se između njega i Allaha, pa kada dođe sa pozdravom i pohvalom kojom se obraća Vladaru pri ulasku kod Njega, veličajući Ga i uzimajući to za uvod, to će biti slavljenje Njega i uvod za čovjekovo traženje svoj potrebe. U pohvali se nalaze adabi istinskog robovanja i veličanja Obožavanog, koji uzrokuju Njegovu posvećenost čovjeku, zadovoljstvo njime i udovoljavanje njegovim potrebama.“ [Esrarus-salah, 10]

„Ovdje imamo jedno od čuda Allahovih imena i svojstava koje se dešava onome čije srce istinski razumije značenja Kur’ana i čije srce u njih vjeruje, tako da vidi kako svako Allahovo ime i svojstvo zauzima sebi odgovarajuće mjesto u namazu. Kada ustane pred Gospodarom Bl agoslovljenim i Uzvišenim on svojim srcem posmatra Njegovo održavanje svega u egzistenciji; kada kaže Allahu ekber posmatra Njegovu veličinu; kada kaže Subhanekallahumme ve bihamdik ve tebarekesmuk ve te’ala džedduk ve la ilahe gajruk srcem posmatra Gospodara Uzvišenog iznad svake mahane, bez ikakve manjkavosti, Kojem pripada svaka hvala. Izricanje hvale Njemu sadrži opis Njega svakim savršenstvom, što nužno iziskuje nedostatak svih nedostataka. Njegovo je ime blagoslovljeno, pa se ne spomene nad nečim malim, a da to ne uveća; niti nad dobrom, a da ga ne unaprijedi i blagoslovi; niti nad bolešću, a da je ne otkloni; niti nad šejtanom, a da ga ne otjera daleko. Savršenstvo Njegovog imena proističe od savršenstva nosioca imena, pa ako je sa Njegovim imenom čovjeku ne može nauditi ništa na nebu ni na Zemlji, onda je slučaj nosioca tog imena još uzvišeniji i veličanstveniji. Uzvišeno je dostojanstvo Njegovo, tj. Njegovo veličanstvo je iznad svake druge veličine i On je Uzvišeniji od svega. Njegova vlast obuhvata svakog vladara i Njegovo dostojanstvo je iznad toga da Mu se nešto može pridružiti u Njegovoj vlasti, gospodarenju, božanstvenosti, djelima ili osobinama, kao što kaže vjernik od džina: Uzvišeno je dostojanstvo Gospodara našeg! – On nije uzeo Sebi ni žene ni djeteta! (El-Džinn, 3)“ [Es-Salatu ve hukmu tarikiha, 201]

Glas islama, 230, R: Prijevodi, Preveo: Ersan Grahovac