Rat ili bitka, možda sukob interesa kako neki kažu, ili postizanje cilja bez obzira na sredstva. Da li uzrokovani predrasudama prema jednom narodu, ili borbom za teritorije, imperijalne ili pak namjere velikoidejnih pojedinaca donijele su samo patnju većine. Upravo spomenutu većinu čine bosansko-hercegovački i sandžački muslimani nazvani tradicionalnim nacionalnim imenom Bošnjaci. Nad Bošnjacima je već stoljećima vršeno nasilje, nepravda, bespravno korištenje dobara, a najveću težinu snosi diskriminatorski odnos prema njima i ugrožavanje osnovnog ljudskog prava – prava na život. Ispod bezbojne običnosti, dosad je jedanaest puta zaparana oštrica noža ili zatresen prasak vatrenog oružja. Jedanaest genocida. Nikako slučajno, korijen termina genocid sačinjavaju dvije riječi, grč. genos (porodica, pleme, nacija) i lat. occidere (masakrirati).

Još 1948. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je konvenciju o prevenciji i kaznama za krivično djelo genocida, čime je genocid osuđen od strane civiliziranog svijeta i u suprotnosti je sa duhom i ciljevima UN-a. Zaokupljeni analizom prošlosti, tom isključivo hartijičnom kažnjavanju i osuđivanju, već u tadašnjoj sadašnjosti započeti su novi sukobi čije posljedice i dan-danas osjećamo dijelom aposteriornosti. Dio bošnjačke historije obojen je krvlju, htjeli to priznati ili ne oni koji su zlo sprovodili, naređivali ili podsticali na njega, ili pak oni koji nisu učinili apsolutno ništa po pitanju sprječa[1]vanja i zaustavljanja gnusnih zločina. U tome je prednjačio Zapad, svetivši se Istoku zbog prisvajanja njihove zemlje i primitivnim izgovorom „vraćanja u vjeru pradjedovsku“. Poznato je da su tu istu vjeru, tzv. pradjedovsku, iskoristili, odnosno zloupotrijebili svetkovavši sve ono što ni u jednoj svetoj knjizi ne nađosmo. Ne dešava se prvi put da se u noćima velikih kršćanskih dana vrše pokolji i likvidiranje vjerskih i političkih neistomišljenika. Činjenice pokazuju da je od „Sicilijanske večernje“, kada su u noći na uskršnji ponedjeljak 1282. god. Sicilijanci ubili na hiljade ljudi, nakon više od tri stoljeća ponovljen scenario ubijanjem 25.000 francuskih kalvinista u noći uoči Svetog Bartolomeja 1572. godine. Isti ritual odvijao se u narednim stoljećima na balkanskom prostoru. Pokolj oko 1000 muslimana vrši se pod palicom Pravoslavne crkve uoči najvećeg kršćanskog praznika Božića, pod palicom vrhovnog svjetovnog vladike Danila. Ravnoteže radi, slično prethodnim događajima Srbi su za dan zauzimanja Beograda oda[1]brali praznik, koji je ovog puta bio islamski blagdan Bajram, 12. decembar 1806. godine. Genocid, kako ga je srpski historičar Stojan Novaković naslovio kao „generalno trijebljenje Turaka iz naroda“, treći je u nizu generalnih trijebljenja Bošnjaka u želji tadašnjih srpskih i crnogorskih vla[1]dajućih struktura da naprave etnički čiste teritorije. Različite sile više nisu djelovale kao skriveni i skladni činio[1]ci. Naprotiv, one postaju otvoren i is[1]ključiv činilac u dramatičnoj povijesti Sandžaka. Paradoksalno je što jedni[1]ma proljeće kao da na rame slijeće, dok Bošnjacima u Sandžaku ostadoše rane koje se ne liječe. Navršilo se 203 godine od po[1]činjenog masakra u Sjenici 6. maja 1809. god. Na čelu Prvog srpskog ustanka (1804-1812) nalazio se Đorđe Petrović, zvani Karađorđe. Putem prevara, izdaje, pljački, kontinuiranog ra[1]zaranja, „Crni Đorđe“ se uputio prema Sjenici, jednom od bitnih strategijskih tačaka u 19. vijeku zbog svoje vojne i političke funkcije. Presijeca[1]nje strateškog puta koji je povezivao Bosanski vilajet sa ostalim dijelovima Osmanskog carstva bilo je od presudnog značaja. Međutim, nakon što su Sjeničaci pružili otpor, uz garanciju da se stanovništvu Sjenice neće pokušati naškoditi, vojsci Krađorđa dopušteno je prenoćište u gradu. Nakon ulaska srpske vojske u grad, po ko zna koji put sandžački Bošnjaci su izmanipulirani. Karađorđe, „Crni Đorđe“, iskoristio je otvoren put, te naredbom, a i aktivnim učešćem, izvršen je masakr nad preko 2.500 sandžačkih Bošnjaka u Sjenici. Osjećanjem povrijeđenih i uznemi[1]renih najtanjih niti koje vežu čovjeka javlja se riječ „slučajnost“ da su baš na isti način nakon manje od dva vijeka, kada su Ujedinjene nacije proglasile Srebrenicu „zaštićenom zonom“, započeti iznenadni i žestoki napadi nad stanovništvom u Srebrenici. Koliko je riječ ili besa sublimna figura? U transformaciji vremena do kojih granica seže simbol date riječi?! Prizor bestidnosti i okrutnosti granice su nakon koje prestaje svaka ljudskost, a počinje brdsko-planinski „faunovski“ nagon ne samo za prevladavanje, već i apsolutno vladanje. Sve što je čovjek gradio, zašta se borio, čemu je težio – nestaje u jednom trenutku. Planovi postaju prošlost, opstanak san. Kuća se sruši i popravi; most padne, ali se ipak preko rijeke prelazi; noć opet postane dan, a grudi čovjeka postaju dno. Postaju i osjećaji, ono što nikad osjetili nisu i padaju tamo gdje ništa niže nema. Biti ubica ili ubijeni, biti kradljivac ili oštećeni, biti gladan ili škrt, prodati se ili umrijeti? Kako ostati dosljedan? Kako imati izbor? Kako sačuvati svoj identitet i dostojanstvo, a pritom ostati živ? Bez izbora, podlegnuti mučenju, silovanju i ubijanju od strane Karađorđeve vojske, Bošnjaci su ipak svjedoci moralne pobjede, ali su i svjedoci velike izdaje i poraza srpske vojske. Egomanijaštvo i do danas u jačoj ili slabijoj mjeri nameće neprežaljeni „status“ superiornijega. Zbog toga nije čudna pretpostavka da se kaburi žrtava masakra u Sjenici nalaze ispod pogona današnje fabrike „Raška“, kao i postojanje vrtića i njegovo zvanično otvaranje na Hadžetu, mjestu na kojem je već više od 60 godina pokopano preko 2.000 Bošnjaka novopazarskog kraja u masovnim grobnicama. Vođeni prosrpskom idejom za stvaranjem nacionalnih država te proširivanjem njenih granica, „crna“ vojska hrlila je prema Suhom Dolu, gdje je udruživši snage sa crnogorskom vojskom krenula prema Novom Pazaru i tu izvršila slične zločine. Devastacije kulturnih i materijalnih dobara u Sjenici, Novoj Varoši, Prijepolju i Priboju uzrok su kaskanja u kulturnom, književnom i političkom smislu. Upravo svojom darežljivošću u riječima o ljudskoj egzistenciji potrebno je najviše govoriti jer je dosad sve ostalo bilo ćutanje. Dugo ćutanje o osjetljivim stvarima koje su svojom postojanošću snažnije i trajnije. Borba sa bolom zasigurno ne traži riječi sažaljenja, ona iziskuje pravdu, istinitost, nesmetano obilježavanje i prisjećanje svakog dana u kojem se repertoar postupaka primitivnog čovjeka u prošlosti kretao od siledžijstva i osvete do kulturocida u bukvalnom smislu te riječi. Kulturom pamćenja tok sudbine bošnjačkog naroda postaje krucijalno rješenje u konačnom potvrđivanju sebe kroz iskušenja i napor u paradoksalnom predahu slobode. Sve dok primitivni čovjek ustrajava na prizivanju duhova iz prošlosti, anahronih modela ponašanja, postojat će trajni kulturni zastoj, odnosno nespremnost suočavanja sa izazovima novog doba koje nije doba samo Đurđevdana, Bajrama i sličnih praznika, ili doba reciklirane i redizajnirane stvarnosti.

Glas islama, 230, R: Analize, A: Almedina Zukorlić