Mjesec Ramazan je iza nas i sa sobom je odnio svoje fadilete, vrijednosti i blagodati. Koga prođe Ramazan bez da se okoristi njegovim dobrotama i blagodatima – prošlo ga je veliko dobro. Propustio je priliku koju mu Uzvišeni Allah daje jednom u godini dana. Kao što je prilika koju propusti onaj čovjek kod kojeg njegovi roditelji dožive duboku starost, a on je ne iskoristi da zaradi Džennet, da hizmeti svojim roditeljima, da im vrati makar malo od duga kojim su ga zadužili. Tako je i sa našom vjerom. Ako našu vjeru, din prevedemo na naš maternji jezik, valja znati da je značenje ove riječi dejn ili dug kojim nas je Plemeniti Allah zadužio. Dug za život, dug za zdravlje, nafaku, porodicu, a posebno dug ili emanet za vjeru koji smo uprtili na svoja pleća – za sve to valja polagati račun pred Uzvišenim Gospodarom.

Nameće nam se pitanje šta nas je to ovogodišnji Ramazan naučio, šta nam je to ostavio u emanet i šta nam preporučuje, kakvim osobinama da se okitimo i nakon njegovog odlaska?

Prema Allahovom zakonu stvaranja, ljudi se razlikuju u znanju, idejama, ambicijama i pravcima, ali ustrajnost u pobožnosti je odlika vjernika. Muslimanu je dužost pomoći Allahovu vjeru, u potpunosti obavljati propise islama i u tome ustrajati. Ako čovjek kao pojedinac nije sposoban u današnjem vremenu sam ostvariti zadani cilj, onda mu je obaveza da traži sebi slične, ispravne i bogobojazne ljude koji postojano čuvaju Allahovu vjeru, džemat i zajednicu.

Naš uzor Poslanik Muhammed, alejhi selam, vrlo često je učio ovu dovu: „O Ti Koji okrećeš ljudska srca, moje srce učvrsti u Tvojoj vjeri.“ Ustrajnost je potvrda čovjekove vjere koja razlikuje sezonski i kontinuirani pristup i rad. Zato je vrlo važno da se na vlastitom radu ustraje i da se ne prekine. Spremni smo odvojiti svoje vrijeme za dunjaluk i ovodunjalučke poslove i to je prirodno, ali nastavimo koristiti naše vrijeme i poslije Ramazana za Allaha Plemenitog, za namaz, Kur’an, džamiju i činjenje dobrih djela.

Ramazan nas je napustio, ali sjećanja na njega previše su svježa da ga zaboravimo, njegova vrijednost je prevelika za nas da ga tek tako odbacimo i njegove lekcije su previše vrijedne da ih ignoriramo. Ramazan je mjesec žrtvovanja, mjesec sabura – strpljivosti, mjesec ihsana – dobrote i mjesec jedinstva i sloge.

U Ramazanu smo se žrtvovali i nastojali da se suzdržimo u našim uobičajenim dnevnim potrebama, postili smo uprkos našem svakodnevnom poslu i drugim obavezama. Noću smo klanjali, ibadetili i dove upućivali uprkos tome što smo bili umorni i pospani od našeg užurbanog dunjalučkog života.

Sve ovo se moglo postići, jer nas je Ramazan naučio značenju žrtvovanja. Treba nastojati da žrtvovanje postane svakodnevni dio nas i naša vrlina. Kod onoga kod koga postoji žrtvovanje i mimo Ramazana, taj će biti počašćen i zapamćen kod Allaha, dželle šanuhu. Kada se žrtvujemo i činimo dobra djela, mi dobijamo upute/smjernice i pomoć od Allaha, dželle šanuhu, jer se kaže u suri El-‘Ankebut, ajet 69: „One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!“

Ramazan nas je učio da imamo strpljenja – sabura. U njemu smo lakše kontrolirali naše emocije i našu ljutnju. Lakše smo suzbijali pozive naših strasti da činimo ono što je zabranjeno. Bili smo strpljivi i postojani u činjenju dobra i suzdržavanju od zla. Strpljivost je ono što nas može dovesti do uspjeha na dunjaluku i Ahiretu. Stoga, povećajmo naše strpljenje, čije sjeme je Ramazan zasijao u nama. Allah, dželle šanuhu, obećao je onima koji su strpljivi beskrajnu nagradu, kao što se spominje u suri Ez-Zumer, ajet 10: „Samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni!“

U Ramazanu smo činili dobro drugima i od drugih primali ihsan – dobročinstvo. Ramazan nas je učio da smo članovi džemata/zajednice koja se brine za druge. Navika davanja i brige za druge ojačava duh dobročinstva u nama. Kroz međusobno dobročinstvo ljubav i saosjećanje će rasti i razvijati se između nas. Kroz ihsan mi ćemo biti u stanju da oprostimo jedni drugima i steći ćemo veće razumijevanje i jedinstvo među nama. Allah, dželle šanuhu, savjetuje nas u suri El-A’raf, ajet 199: „Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!“

U našem dunjalučkom životu problemi i izazovi ne nestaju sami. Trebamo stajati ujedinjeni i jedinstveni spram svih izazova i nastojati da ih zajednički – džematile prevaziđemo. To nije nimalo lahko, ali žrtvovanje, strpljenje i dobročinstvo koje smo naučili i prakticirali u Ramazanu će nam pomoći u tome. Allah, dželle šanuhu, kaže u suri Ali-Imran, ajet 200: „O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!“

U mjesecu Ramazanu smo više nego u drugim mjesecima zajedno u našim džamijama Allahu, dželle šanuhu, pokornost iskazivali, zajedno se družili i slogu i jedinstvo pokazivali. Vjera traži od muslimana da ne živi samo za sebe, nego da vodi računa o problemima i interesima drugih, naročito vjernika. Naša pripadnost islamu je milost, ali i velika odgovornost, a dužnost je svakog od nas da sudjelujemo u izgradnji zajednice, međusobno se uvažavajući. Poslanik, alejhi selam, je rekao: „Allahova pomoć je uz zajednicu. Onaj ko se izdvoji, izdvojio je se u vatru.“ (Tirmizi)

Ljudi su u današnjem vremenu veoma usamljeni pored svih tehnoloških dostignuća. Oni zbog toga i dolaze u džemat i džamiju da se oslobode usamljenosti, neizvjesnosti i iskušenja dunjalučkog života i straha od smrti. Ljudima je potrebna pažnja, povjerenje i ljubav, da im ta ljubav, koju dariva vjera, daje trajnu snagu, mir i sigurnost. U tome i jesu neizmjerne blagodati zajednice i džemata.

Zato činimo dovu Milostivom da nam i dalje dadne snage da možemo jačati vrijednosti koje smo naučili u Ramazanu – vrijednosti žrtvovanja, strpljenja, dobročinstva, jedinstva i sloge. Da nas svaki dan obasipa Njegovom milošću i blagoslovom, da primi sva naša dobra djela u mjesecu Ramazanu i da nas učini postojanijim na putu dobra do časa dok ne budemo pozvani na susret s Njim.

R: DUHOVNOST, Glas islama 366, a: dr.Harun ef. Eminagić