4. Islamsko shvatanje morala

Islamski moral je, kao posljedica pogleda islama na život i čovjeka, shvatanje i način života koji ima za cilj da musliman, u potpunoj povezanosti i cjelovitosti vjere, ibadeta, morala i svih aspekata društvenog života, korak po korak napreduje na putu sazrijevanja i da među ljudima otkrije tajnu bivanja s Istinom (Hakkom). Da bi postigao ovaj cilj, vjernik će, uređujući svoj život, mjeru svojih postupaka određivati gledajući u Allahovu Knjigu i u sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te će prema tome oblikovati svoju mapu puta, jer su to temeljni izvori njegovog vjerskog znanja.

Ličnost ili tip čovjeka koji islam očekuje od vjernika više je povezan s njegovom moralnom ličnošću; drugim riječima, idealni vjernik ponajviše se ističe kao ličnost koja je moralno sazrela. Moralne osobine koje islam očekuje od svojih sljedbenika imaju takvo obilježje da su u skladu s čovjekovom prirodom, zasnovane na povjerenju i miru, moguće i lahke za življenje, te ne narušavaju njegovu čast i dostojanstvo, nego naprotiv – čuvaju njegov ponos i dostojanstvo. Na neki način, ono što islam traži od vjernika jesu moralne osobine koje čovjek očekuje od idealnog čovjeka. Može se reći da je dobar vjernik ujedno i dobar čovjek.

Na primjer, kada se u Kur’anu vjernicima kaže: „Ispunjavajte obećanje koje ste dali, jer se za dato obećanje odgovara“ time se traži da ljudi poštuju sporazume koje međusobno sklapaju. U sljedećim ajetima također se na ovaj način navode neke moralne vrijednosti te naredbe i zabrane:

„Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu…“ (El-Maide, 2)

„A ako im budeš sudio, sudi im pravo…“ (El-Maide, 42)

„I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.“ (En-Nisa, 36)

„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini…“ (En-Nahl, 90)

„Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno…“ (Hud, 112)

„…i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi.“ (El-En’am 6, El-Isra, 15)

Sve ove stvari koje su spomenute u navedenim ajetima predstavljaju stavove i ponašanja koja ljudi jedni od drugih očekuju i žele.

I sljedeći hadisi o islamskom shvatanju morala, ako se razmatraju u cjelini zajedno s gore navedenim ajetima, mogu dati određenu predstavu: „Zaista, Allah ne gleda u vaše izglede niti u vaša imetke, nego gleda u vaša srca i vaša djela.“ (Muslim)

„Onome ko nema milosti prema ljudima, ni Allah neće imati milosti.“ (Muslim)

„Kada se poslovi povjere onima koji nisu sposobni, tada očekuj Sudnji dan.“ (Buhari)

„Tvoje tijelo ima pravo nad tobom, tvoje oko ima pravo nad tobom, tvoja supruga ima pravo nad tobom, tvoj gost ima pravo nad tobom… Svakom vlasniku prava daj njegovo pravo.“ (Buhari)

„Najbolji među vama je onaj koji svoj dug vraća na najljepši način.“ (Buhari)

„Vjernici su u međusobnoj ljubavi, samilosti i saosjećanju poput jednog tijela. Kada se jedan dio tijela razboli i ostali njegovi dijelovi učestvuju s njim u nesanici i groznici.“ (Buhari, Muslim)

„Onaj čiji je stomak sit dok mu je komšija gladan nije potpun vjernik.“ (Buhari)

„Onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan neka počasti svoga komšiju.“ (Buhari)

„Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruke drugi muslimani sigurni i ne trpe štetu.“ (Buhari, Muslim)

Ustvari, islamsko shvatanje morala ne može se posmatrati odvojeno od shvatanja čovjeka. Prema islamu, čovjek, za razliku od kršćanstva, nije po rođenju grješan. Čovjek koji na svijet dolazi potpuno čist i nevin zajedno sa sobom donosi i određene sposobnosti, mogućnosti i uzvišene osobine kao što su duh, nefs, srce, razum, osjećaj i volja. Prema tim mogućnostima i sposobnostima koje posjeduje, na njega su također stavljene određene vjerske, moralne i društvene odgovornosti.

Čovjek je razumno biće, zahvaljujući čemu može razmišljati o sebi i o bićima izvan sebe, može opažati, vidjeti ili uspostaviti odnose između događaja i bića, te šireći horizont svog mišljenja može vršiti određena razmišljanja ili logičke postupke od konkretnog ka apstraktnom, od poznatog ka nepoznatom. On može razlikovati istinu od neistine, dobro od zla, lijepo od ružnog. U tom pogledu on je na uzvišenijem položaju od životinja.

Čovjek je biće koje posjeduje volju, pa zahvaljujući tome može donositi određene odluke – dobre ili loše, ispravne ili pogrešne, u svoju korist ili na svoju štetu i pretvarati ih u ponašanje. Kao što može, postajući rob svojih osjećaja ili nefsa, činiti pogrešne stvari i počiniti zločine, tako može, vladajući svojim nefsom i osjećajima, ostvariti i učiniti veoma velika materijalna i duhovna dobra i lijepa djela. Ova njegova osobina ne postoji kod životinja, kao ni kod meleka.

Čovjek je biće koje nosi odgovornost, zbog čega je na sebe preuzeo veoma veliki teret i, kada je toga postao svjestan, shvatio je svoju nemoć pred Allahom. Ta odgovornost je, prije svega, odgovornost prema Allahu u svakom pogledu, zatim odgovornost prema savjesti koja ima sposobnost da osjeća tu odgovornost, a po potrebi i odgovornost prema drugima i prema društvu. Drugim riječima, one se mogu izraziti kao vjerska odgovornost, društvena odgovornost i odgovornost savjesti.

Prema islamskom shvatanju morala, čovjek treba, sa sviješću o odgovornosti, uspostaviti ravnotežu između prava i dužnosti. Kao što nikome ne nanosi štetu tako treba i sebe da zaštiti od štete, pomagati drugima i biti koristan, poštovati pravo svakoga na život i imovinu, ne biti prevaren niti varati, biti iskren, čestit, vrijedan i produktivan, biti u stanju uspostaviti dobre odnose sa svima u miru i povjerenju. Ukratko, treba biti u želji i nastojanju da razvije moralnu ličnost u skladu s moralnim principima i vrijednostima islama.

Prema tome, unutrašnjost i spoljašnjost vjernika trebaju biti jedno; ono u šta vjeruje, što misli i prihvata ne smije biti u suprotnosti s onim što čini, nego treba biti dosljedan. U odnosima sa svojom okolinom treba se ponašati prirodno; dok mu srce krvari iznutra, ne treba pokušavati da prema vani daje sliku sreće lažnim osmijesima i izvještačenim ponašanjem.

Ne smije biti dvoličan, lažov, varalica i spletkaroš; u svojim stavovima i postupcima treba biti krajnje iskren i prijateljski nastrojen, cijeniti čovjeka, vjerovati drugima i ulijevati povjerenje, kao što štiti svoja prava tako treba poštovati i prava drugih, te pokazivati dobronamjeran i optimističan stav. Treba biti skroman, ali u isto vrijeme dostojanstven, daleko od oholosti i hvalisanja, strpljiv i suzdržan, s jednostavnim, čistim i prijatnim izgledom.

Svjestan vjernik ove moralne stavove i postupke čini s vjerskom motivacijom, jer tu moralnu ličnost od njega zahtijeva vjera u koju vjeruje. Ova vjera, budući da pridaje važnost moralnoj ličnosti kod vjernika, i svoje sankcije je postavila na čvrste temelje. Te sankcije su, za pozitivna ponašanja, Allahovo zadovoljstvo, ljubav i Džennet; a za negativna ponašanja Allahovo nezadovoljstvo i kazna Džehennema.

Međutim, ovdje treba obratiti pažnju na sljedeće pitanje u pogledu moralnog odgoja koji se daje: Da bi pojedinac mogao razviti zdravu moralnu ličnost, prema Piagetovom izrazu, umjesto shvatanja morala koje je vezano za vanjske autoritete, potrebno mu je kroz odgovarajući način odgoja, koji će metodom i sadržajem omogućiti formiranje i razvoj savjesti, steći autonomno shvatanje morala.

Glas islama 366, Autor teksta: Halil Şentürk, Sa turskog jezika prevela: Msc. Ajla Uluč Bajrović