Borba sa svojom dušom

Uzvišeni je rekao: „One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima Našim uputiti.“ (El-Ankebut, 69)

Uzvišeni Allah je povezao uputu sa borbom, pa su najupućeniji ljudi oni koji se najviše bore, a najobaveznija borba je borba sa svojom dušom, borba sa prohtjevima, borba sa šejtanom i borba sa dunjalukom. Ko se bude borio protiv ovo četvoro u ime Allaha, Allah će ga uputiti putevima Njegovog zadovoljstva koji vode Njegovom Džennetu. A ko ostavi borbu, promaći će mu od upute onoliko koliko je ostavio od borbe.

Kaže Džunejd: „A oni koji se bore pokajanjem protiv svojih prohtjeva radi Nas, zasigurno ćemo ih uputiti putevima iskrenosti.“ Neće se moći boriti protiv svog vanjskog neprijatelja osim onaj koji se borio protiv ovih neprijatelja, pa ko njih pobijedi, pobijedit će svog (vanjskog) neprijatelja, a koga oni pobijede, pobijedit će ga i njegov (vanjski) neprijatelj. (Ibnul-Kajjim, El-Feva’id, 59, Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973.)

Je li će biti onako kakvo je zrno

Srce će ili razmišljati o obavezama koje se tiču njegovog Ahireta i onoga što će mu tamo koristiti, ili o njegovim dunjalučkim koristima i življenju na njemu, ili o vesvesama, pustim željama i hipotetičkim situacijama. Prethodno smo rekli da je primjer duše poput primjera mlina: melje ono što se u njega baci. Tako, ako se u njega baci pšenica – samljet će je, ako se u njega baci staklo ili kamenje – samljet će ga, ako se u njega baci šljunak – samljet će ga, ako se u njega baci izmet – samljet će ga.

Uzvišeni Allah održava taj „mlin“ u postojanju, njegov je Vladar i upravlja njime, pa je tako dao da srce ima meleka koji u njega ubacuje ono što će mu koristiti, ne bi li to samljelo, i šejtana koji u njega ubacuje da melje ono što će mu štetiti. Nekada melek doturi duši, a nekada šejtan. Zrno koje ubaci melek garantuje svaki hajr i vjerovanje u Allahovo obećanje, dok zrno koje ubaci šejtan garantuje svako zlo i poricanje Allahovog obećanja.

Jelo će biti onakvo kakvo je zrno. Vlasnik štetnog zrna može ga ubaciti samo u mlin u kojem nema korisnog zrna i čiji održavanje je za njega zanemario i od njega se okrenuo. U tom slučaju će ovaj odmah u njega ubaciti ono što ima kod sebe (…) Temelj sreće ovog mlina jeste bavljenje onim što te se tiče, a njegova propast je bavljenje onim što te se ne tiče“. (Ibnul-Kajjim, El-Feva’id, 178, Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973.)

Rekao je Šekik ibn Ibrahim: „Vrata upute su zaključana stvorenjima zbog šest stvari:

– uživaju u blagodatima, ali ne zahvaljuju na njima,
– traže znanje, ali ne rade po njemu,
– brzo upadaju u grijeh, ali odlažu pokajanje,
– obmanuti su time što se druže sa dobrim ljudima, ali ne slijede njihove postupke,
– dunjaluk se okreće od njih, ali oni idu za njim,
– Ahiret im dolazi, ali oni se okreću od njega.“

Kažem: Osnova svega toga je nedostatak onoga što će ga podstaknuti na dobro i zaštititi od zla. A osnova toga je slabost ubjeđenja. A osnova toga je slabost duhovnog vida – pronicljivosti. A osnova toga je niskost i prezrenost duše i zamjenjivanje onoga što je dobro za ono što je gore. U suprotnom, kada bi duša bila časna i velika ne bi bila zadovoljna sa onim što je loše.

Svako dobro dolazi od Allahove upute i Njegovom voljom, časnošću, plemenitošću i veličinom duše, dok svako zlo dolazi od njene prezrenosti, niskosti i ništavnosti. Kaže Uzvišeni: „Uspio je onaj koji je očisti…“ (Eš-Šems, 9), tj. onaj ko je učini velikom i unaprijedi je kroz pokornost Allahu. Kaže Uzvišeni: „A propao je onaj ko je onečisti…“ (Eš-Šems, 9), tj. onaj ko je učini ništavnom i prezrenom kroz nepokornost Allahu.

Časne duše su zadovoljne samo stvarima čije će krajnje ishodište biti najuzvišenije, najbolje i najpohvalnije. Prezrene duše kruže oko niskosti i upadaju u njih kao što muhe upadaju u nečist. Časna i uzvišena duša nije zadovoljna nepravdom, razvratom, krađom, pronevjerom, jer je ona veća i uzvišenija od toga, dok ponižena i prezrena duša radi suprotno od toga. Svaka duša teži onome što joj odgovara, i sliči i ovo je značenje Allahovih riječi: „Reci: Svako postupa shodno njegovoj prirodi!“ (El-Isra’, 84), tj. onome što sliči i odgovara njegovoj prirodi. Čovjek radi nešto na način koji odgovara njegovim osobinama i prirodi. Svaki čovjek ide putem, pravcem ili ima običaje shodno onome što je navikao i kakva mu je priroda. Tako pokvarenjak postupa shodno svojoj prirodi: na blagodati uzvraća griješenjem i okretanjem od Onoga Ko je dao te blagodati. Također, vjernik postupa shodno svojoj prirodi: zahvaljuje Onome Ko daje blagodati, voli Ga i hvali, nastoji zadobiti Njegovu ljubav, stidi se Njega, uvijek je svjestan Njegovog nadzora, poštuje Ga i veliča. (Ibnul-Kajjim, El-Feva’id, 178, Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973.)

Tabor pokornih i nepokornih

Uzvišeni Allah je stvorenja učinio da budu između naredbe i zabrane, dva stanja i uskraćivanja. Stvorenja su se podijelila na dva tabora:

Prvi tabor koji je na Njegovu naredbu uzvratio ispunjavanjem, na Njegovu zabranu kršenjem, na Njegovo darivanje nezahvalnošću i na Njegovo uskraćivanje srdžbom. Ovo su Njegovi neprijatelji, a to neprijateljstvo je srazmjerno prisutnosti navedenog kod njih.

Drugi tabor: oni koji su rekli: „Mi smo Tvoji robovi. Ako nam narediš, žurno ćemo se odazvati. Ako nam zabraniš, naše ćemo duše od toga sustegnuti i suzdržati se onoga što si nam zabranio. Ako nam nešto podariš, hvalimo Te i zahvaljujemo Ti. Ako nam nešto uskratiš, pokoravamo Ti se u tome i spominjemo Te.“

Između ove skupine i Dženneta stoji samo zastor dunjalučkog života. Kada taj zastor pocijepa smrt, odlaze onome što predstavlja vječno uživanje i radost očiju. Isto tako između prve i Džehennema stoji samo zastor dunjalučkog života, pa kada taj zastor pocijepa smrt, odlaze onome što predstavlja vječno kajanje i bol. Kada se u tom srcu sukobe vojske dunjaluka i Ahireta i želiš znati kojem taboru pripadaš, pogledaj kojem si od ta dva tabora više naklonjen i uz koga se boriš. Ne možeš biti između dvije vojske, jer si nužno sa jednom od njih.

Tabor pokornih je u prohtjevima vidio prevaru, pa im se suprotstavio. Tražili su savjet od razuma i prihvatili ga. Svoja su srca ispunili razmišljanjem o onome zašta su stvoreni, a svoje udove posvetili činjenju onoga što im je naređeno. Svoje vrijeme su ispunili onim što će izgraditi njihova staništa na Ahiretu, a brzinu dolaska smrti su preduhitrili neoklijevanjem u činjenju dobrih djela. Žive na dunjaluku, ali su im duše otputovale sa njega i nastanile se na Ahiretu prije nego što su preselili. Zaokupljeni su Allahom i pokornošću Njemu srazmjerno njihovoj potrebi za Njim, a pripremili se za Ahiret onoliko koliko će tamo ostati. Uzvišeni im je na to, još na ovom svijetu, uzvratio džennetskim uživanjem i mirisom; podario im je prisnost sa Njim, okrenuo njihova srca ka Njemu podarivši im ljubav prema Njemu i čežnju za susretom sa Njim; podario im je blagodat Njegove blizine i iz srca njihovih izbacio ono što zaokuplja druga srca, kao što je ljubav prema dunjaluku, strah od njegovog gubljenja i briga i tuga pošto ga izgube. Njima je bilo lako ono što je rasipnicima i ljubiteljima dunjalučkog sjaja bilo teško i trnovito. Oni su uživali u onome što je neznalicama strano i nepoznato. Tijelima su bili na dunjaluku, a dušama kod džennetskih kapija… (Ibnul-Kajjim, El-Feva’id, 194, Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973.)

„Kao što je Uzvišeni Allah dao da život tijela biva uz hranu i piće, tako je i život srca uz neprestano spominjanje Allaha, priklanjanje Njemu, ostavljanje grijeha i nemara koji pritišću srce, vezivanja za niskosti i strasti koje će ubrzo proći, a što slabi život srca sve dok ne umre. Znak njegove smrti jeste da dobro ne vidi dobrim, niti zlo vidi zlim, kao što je rekao Abdullah ibn Mes’ud: ‘Da li znate ko je mrtvog srca o kojem je rečeno:

Nije mrtav onaj ko umrije pa se odmori
Već je mrtav mrtvac što za živima hodi…

Upitaše: ‘A ko je to?’ On odgovori: ‘Onaj ko dobro ne vidi dobrim, niti zlo vidi zlim.’ Pravi čovjek je onaj ko se boji smrti svog srca, a ne smrti svog tijela. Većina stvorenja se boji smrti tijela, a ne mare za smrt srca. Oni poznaju samo prirodni život, što je posljedica smrti srca i duše. Ovaj prirodni život je sličan prolaznoj sjeni, biljci koja se brzo osuši i snu koji izgleda kao da je stvarnost, pa kada se čovjek probudi uvidi da su to bile samo zamisli. U tom smislu kaže Omer b. Hattab r.a.: ‘Da je sav život od početka do kraja dat jednom čovjeku, a zatim mu smrt došla, bio bi poput onoga koji je u snu vidio nešto što ga je obradovalo, pa se probudi, a u ruci nema ništa.’“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžis-salikin, 3/249, drugo izdanje: Darul-kitab-il-arebijj, Bejrut, 1973.)

„Kupi svoju dušu danas; pijaca je još tu, cijena je poznata, roba je jeftina. Međutim, doći će dan kada neće biti ni pijace, ni robe, niti će u tom danu išta, bilo veliko ili malo, moći kupiti i nabaviti. ‘To će biti dan u kojem će vam biti jasno da ste sami sebe obmanuli…’ (Et-Tegabun, 9) ‘Dan kad nevjernik bude prste svoje grizao…’ (El-Furkan, 27)

قال لي بعض أولي العزم من
إخواني المجربين مع العواقب

ندمت على أن لا أكون كحاله وأنت
لم تر يوما كان إلا كما رأيت

Ako se takavlukom za put ne opskrbiš
Na Sudnjem danu ćeš opskrbljene tek da primijetiš…

Kajati ćeš se što i ti poput njega nisi bio
I što se kao on i ti nisi pazio…

Onaj ko radi bez iskrenosti i slijeđenja Poslanika s.a.w.s. sličit će putniku koji je svoju torbu napunio pijeskom koja mu samo predstavlja beskorisni teret. Kada svoje srce optereti dunjalučkim brigama i teretima, zanemarujući vrijedove koji predstavljaju snagu i život za srce, bit će poput putnika koji svoju jahalicu opterećuje više nego što može podnijeti a ne daje joj njenu hranu. Kako će se samo ona zaustaviti…“ (Ibnul-Kajjim, El-Feva’id, 49, Darul-kutubil-‘ilmijje, Bejrut, 1973.)

Glas islama, 218 R: Duhovnost A: Ersan Grahovac