Čovjek je biće koje posjeduje osjećanja, razmišljanja, razum i volju. Zbog svega ovoga on je također i biće koje posjeduje odgovornost. Kao potreba osjećaja odgovornosti ljudi moraju razmišljati o napretku, vaganju dobiti i gubitka, spoznaji svrhe i smisla života, te procijeniti uzroke i posljedice onoga što se desilo i kako je do toga došlo. Zbog toga, čovjek mora shvatiti da postoji Stvoritelj.

Blagodati i nevolje kroz život su međusobno povezani. S obzirom da čovjek ima razum, osjećanja i volju, on mora imati i dužnost. Da bi čovjek u potpunosti osjetio odgovornost, potrebna je razvijena savjest, a ona je svakako jedan vid odgovornosti. Da bi postojao osjećaj odgovornosti potreban je razum – onoliko koliko čovjek posjeduje razum, toliko mora biti slobodan. Da bi savjest bila slobodna mora posjedovati i slobodnu volju. Štaviše, sloboda i odgovornost upotpunjuju jedno drugo i predstavljaju dvije polovine realnosti. Tamo gdje nema jednog od dvoje, ono drugo nema pravo značenje i funkciju. U Kurʼanu se ovo naglašava ajetom: „Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?“ (El-Kijame, 36)

Čovjek kao biće koje posjeduje razum i sposobnost razmišljanja, koristeći svoje intelektualne sposobnosti i posmatrajući uzroke i posljedice, u svim dešavanjima može shvatiti mudrost stvaranja. Kao rezultat toga, uz mudru i razboritu procjenu, on razumije Allahovo, dželle šanuhu, postojanje i jednoću. Kurʼan ovu činjenicu spominje u mnogobrojnim ajetima:

„U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene. Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: – Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!“ (Ali Imran, 190-191)

„Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je Uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju!“ (El-Enbija, 22)

Ovi ajeti pokazuju ljudima da ukoliko koriste svoj razum, uzimaju pouku iz svega što se dešava, shvatit će da je svemir stvoren kao dio jednog sistema, da sve što postoji nije stvoreno uzaludno, bez cilja ili svrhe. Stoga, insan dolazi to zaključka da mora postojati Stvoritelj i nalazi racionalne dokaze da Allah, dželle šanuhu, postoji i da je On Jedini Stvoritelj.

Kurʼan je objavljen cijelom čovječanstvu kako bi uklonio sve prepreke na putu vjere. Stoga, Kurʼan prvo predlaže posmatranje, potom vrednovanje onoga što se zapaža, zatim razmišljanje i shvatanje, na kraju da se iz svega ovoga uzme pouka, te da čovjek upotpuni svoje uvjerenje, svoje ibadete, zahvalnost i strpljenje.

U stvaranju čovjeka, traženju istine, prepoznavanju prirode stvari i dešavanja postoji potreba za priznanjem Stvoritelja. Oslanjajući se na ovo, čovjek pronalazi Stvoritelja nebesa i Zemlje, Upravitelja prirodnih zakona koji postoje u nepromijenjenom sistemu i redu, spoznaje Allaha, dželle šanuhu, Njemu vjeruje i u Njega ima povjerenje, osjeća svoju nemoć u odnosu na Njega, te sa Njegovom snagom i sam se snažnim osjeća. Na osnovu toga trebamo razmisliti o sljedećim ajetima:

„Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima,
dok im ne bude sasvim jasno da je Kurʼan istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?“ (Fussilet, 53)

Ovaj ajet ukazuje na to da su dokazi Allahovog postojanja i istinitosti Njegove objave prisutni svuda – u kosmosu („u prostranstvima“) i u samom čovjeku („u njima samima“).

Kurʼan poziva čovjeka da posmatra svijet oko sebe i svoje unutrašnje biće – razum, savjest, osjećaje, srce, misli – jer kroz ta promišljanja čovjek dolazi do spoznaje da iza svega stoji Mudri Stvoritelj.

Naime, potreba za vjerom proizlazi iz čovjekove težnje da shvati smisao svijeta i samoga sebe. Kada razumom i srcem prepozna red i svrhu u stvaranju, čovjek zaključuje da ništa nije nastalo slučajno, već da sve ima svoj Uzrok i Svrhu – Allaha, dželle šanuhu.

Ovaj ajet, dakle, potvrđuje da vjera u Allaha nije slijepa, već utemeljena na razmišljanju, dokazima i iskustvu – spoljašnjem i unutrašnjem.

„O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je Nezavisan i hvale dostojan.“ (Fatir, 15)

S druge strane, ovaj ajet izražava to da čovjek suštinski zavisi od Allaha.

Bez obzira na moć, znanje ili položaj, čovjek ostaje biće ograničenih mogućnosti. On je fakir – potreban, ovisan o svome Gospodaru.

Vjera u Allaha proizlazi upravo iz svjesnosti te ovisnosti: čovjek osjeća unutrašnju potrebu za osloncem, za izvorom sigurnosti, smisla i smirenosti. Allah je El-Ganijj – Nezavisan, Onaj Kojem ništa ne treba, dok su sva stvorenja u potrebi za Njim.

Dakle, ovaj ajet pokazuje da je potreba za vjerom prirodna potreba čovjeka, jer samo kroz vjeru u Allaha čovjek ispunjava prazninu svoje egzistencije i ostvaruje istinsku ravnotežu između razuma, srca i duše.

Kurʼan usmjerava čovjeka da posmatra svijet oko sebe, razmišlja o njegovom uređenju, procjenjuje uzroke i posljedice, te izvodi zaključke koji jačaju vjeru i odgovornost.

Vjera u Allaha nije samo duhovna potreba, već i racionalna, moralna i egzistencijalna nužnost, jer samo kroz vjeru čovjek razumije svoj smisao, prepoznaje odgovornost, razvija savjest i postiže duševni mir.

Zato čovjek ne može biti „prepušten sam sebi“, kako Kurʼan kaže, jer bez vjere gubi orijentir i smisao.

Vjera u Allaha, dželle šanuhu, znači prihvatanje stvarnosti da sve što postoji ima svog Stvoritelja, svrhu i red, a čovjek, kao razumno biće, ima obavezu da to prepozna, zahvali se i živi u skladu s tim saznanjem.

Glas islama 361, r: akaid, A: Msc. Ajla Uluč Bajrović