Postoje različiti oblici terapija i načini odvikavanja od pušenja. Najčešće se te terapije koriste na psihološkoj bazi jer se smatra da upravo na toj oblasti treba kod ovisnika raditi. Predlažu se različite aktivnosti, poput tuširanja hladnom vodom, naročito ukoliko dođe do momenta kada se javi želja za ponovnim pušenjem. Predlaže se i uzimanje veće količine tečnosti, kretanje i pojačana fizička aktivnost, ali i redovan san i odmor. Poželjno je uz sebe imati eventualne ilustracije o štetnosti pušenja, da se ide na seminare na tu temu, da se razgovara sa ljudima koji su bivši ovisnici, da se na internetu gledaju informativni i edukativni materijali po pitanju toksikomanije, da se izbjegavaju grupe pušača i mjesta gdje se puši. Liječnici smatraju da je efikasnije odjednom prekinuti sa pušenjem i konzumiranjem cigareta nego postepeno smanjivati broj cigareta.

Poseban problem u tom odvikavanju predstavljaju pušači kod  kojih je nikotin postao sastavni dio metabolizma nervnog sistema, zbog čega pri ostavljanju duhana ulaze u psihički i fizički apstinencijalni sindrom. (M. Stajić i sar., 2003.)

Ustvari, ovo predstavlja da je ovisnik kao pušač navikao na drogu i da bi održao tu koncentraciju droge u organizmu konzumiranjem cigareta. Sa ovakvim pacijentima nije lako raditi i oni zahtijevaju uporniji i duži tretman. Najčešće je to prisutno kod dugotrajnih pušača.

Od svih konzumenata duhana 80-90% ih zadovoljava kriterije za ovisnost o nikotinu. Ta ovisnost se često shvata na manje ozbiljan način nego druge ovisnosti. Razlog tome je što je pušenje duhana rašireno i socijalno prihvaćeno u mnogim sredinama. (Begić, 2016.) Upravo sa takvog aspekta treba ići u rad sa ovisnicima, da su oni, ustvari, ovisnici o drogi, a ne o pušenju te da zavisnost stvara nikotin. Ovisnost o cigaretama često ide s konzumiranjem alkohola i kofeina. (Begić, 2016.)

Vrlo je bitno prilikom rada sa pacijentima/pušačima da terapeuti, ljekari svojim ličnim primjerom odviknu pacijenta od pušenja. Spominjemo ovo iz razloga što mnogi zdravstveni radnici konzumiraju cigarete, a onda ti isti medicinski radnici nastoje da pomognu pacijentima da prestanu pušiti, a i sami mogu biti pacijenti. Zdravstveni radnici su konstantno u kontaktu sa ovisnicima o pušenju i trebaju da upoznaju pacijente o štetnosti pušenja i posljedicama pasivnog pušenja. Trebaju da pruže stručnu pomoć pušačima koji žele da ostave pušenje. Međutim, veliki je problem kada zdravstveni radnici svojim primjerom to ne pokazuju. Apsurdno je tražiti od nekoga da prestane pušiti, a ista ta osoba u tome nije uzor. Zato je prvo potrebo da zdravstveni radnici budu uzori, da svojim primjerom potiču pacijente da se odviknu od pušenja i da im jačaju svijest. Svaki zdravstveni radnik treba da implementira barem minimalnu intervenciju o podizanju svijesti o štetnosti pušenja.

Terapijske aktivnosti u radu sa ovisnicima o nikotinu

Prilikom terapijskog rada sa klijentom u razgovoru i savjetovanju treba poduzeti sljedeće aktivnosti:

• Izdvojiti poseban termin razgovora (potrebno je da ljekar izdvoji posebno vrijeme razgovora i da razgovara sa poštovanjem i empatijom).
• Cilj razgovora (ljekar treba da prikupi informacije o trenutnoj situaciji u vezi pacijenta, da sasluša pacijenta, poticati da pacijent govori o svom problemu, da otkrije zbog čega je pacijent počeo pušiti).
• Izbjegavati u toku razgovora (ljekar ne treba pacijenta da optereti sa previše informacija).
• Lično samopouzdanje (ljekar treba da potakne motivaciju kod pacijenta, da ga upita koliko mu je važno da prestane pušiti i koliko je siguran u to).

Ukoliko ove terapijske mjere ne uspijevaju, ne smije se pacijent okriviti za neuspjeh niti mu razvijati osjećaj krivice, jer to rijetko dovodi do uspjeha. Ljekar bi trebao da pohvali svaki pokušaj pacijenta da prestane pušiti.

Uloga države i vlasti u prevenciji pušenja

Mjere koje su poduzete za kontrolu duhana na svjetskom nivou jesu one od Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) sredinom 2008. godine. Te mjere su sljedeće:

1. Praćenje upotrebe duhana i duhanskih proizvoda i preventivne mjere: Sa redovnim prikupljanjem podataka o zastupljenosti cigareta. Značaj je u tome da se oni konstantno trebaju isticati kako bi se svijest o pušenju povećala.
2. Zaštita ljudi od duhanskog dima: Prema podacima SZO iz 2010. godine, Zakonom o zaštiti izloženosti duhanskog dima i kontroli smatra se da je 11% svjetske populacije zaštićeno. (Plavšić, 2010.) Upravo donošenjem ovakvih zakona taj procenat zaštićenosti iz godine u godinu se povećava.
3. Stručna pomoć u odvikavanju od pušenja: Nažalost, u svijetu nisu dovoljno prisutne klinike za liječenje od zavisnosti pušenja, pa zbog toga i dalje postoji veliki broj pušača. To znači da se državni zdravstveni sistemi moraju više založiti kako bi riješili problem.
4. Upozorenje o štetnosti duhana: Ovdje se misli na grafička upozorenja koje se ističu na duhanskim proizvodima, kao što je kutija sa cigaretama, s ciljem da odvrate pušače od upotrebe duhana. Prema podacima SZO (mart 2012.), 47 država u svijetu unijelo je u svoje zakone upozorenje na paketima duhanskih proizvoda koje moraju pokrivati više od 50% paklica.
5. Forsirati donošenje zakona o zabrani reklamiranja, promocije, sponzorstva te povećanje poreza na duhan i duhanske proizvode: U mnogim zemljama koje su uvele zabrane reklamiranja smanjila se potrošnja duhanskih proizvoda. Međutim, više od polovine država u svijetu ne zabranjuju reklamiranje duhanskih proizvoda. Zbog toga je ovo možda i najteži dio prevencije, ali i najbitniji u sprječavanju pušenja. Pretpostavlja se da bi povećanje cijene duhana za 70% značajno smanjilo broj pušača i dovelo do smanjenja smrtnih slučajeva među pušačima za jednu četvrtinu. (Plavšić, 2012.) Ova posljednja mjera prevencije vrlo je bitna jer bi se povećanjem cijena efikasno smanjio broj pušača.

Nastavit će se…

Glas islama , A: Semir Čupović