Govorništvo (hutba) ima dugu i bogatu tradiciju u ljudskoj povijesti, od vremena starogrčkih i rimskih filozofa do islamskog perioda, kada je postalo sredstvo širenja vjerskih poruka, moralnog usmjerenja i društvenih reformi. U islamskoj kulturi govorništvo zauzima posebno mjesto, jer je postalo ključni alat u misiji širenja vjere i očuvanja zajedničkih vrijednosti.

Ova rad nudi detaljan pregled historije govorništva, od predislamskog perioda, pa sve do njegovog značaja u islamu. Kroz ovu studiju istražuju se metode koje su koristili govornici, njihova uloga u oblikovanju mišljenja, moralne formacije i društvenih normi, te uticaj hutbi na razne sfere života.

Uz analizu različitih faza razvoja govorništva, rad daje poseban naglasak na odgojnu i društvenu ulogu hutbi u islamu, ukazujući na važnost da hatibi budu svjesni svoje uloge kao edukatori i reformatori. Pored toga, obrađena je i važnost ličnih osobina hatiba, kao i njihove uloge u vođenju zajednice u skladu s učenjima islama.

Ključne riječi: govorništvo, hutba, islam, Poslanik Muhammed a.s., moralna formacija, zajednica, islamska kultura, hatib, društvena reforma, historija govorništva.

Istorija hatabeta

Govorništvo (hatabe – الخطابة) nije nova pojava u svijetu ljudi; hutba je ostala i ostat će širok prostor za uticaj. Njome su se koristili Božiji poslanici a.s. da bi prenijeli poslanicu, širili vjeru i pobijali neistine; koristili su je političari da ostvare svoje ciljeve, a vođe i osvajači da podignu moral svojih vojnika kao pripremu za osvajanja.

Govorništvo je sredstvo izražavanja koje je čovjek koristio od davnina. Čovjek je stvoren sa urođenom spremnošću da izrazi svoje mišljenje i uvjeri druge u to. Poslanici a.s. bili su ti koji su najviše koristili govorništvo u pozivanju ljudi na pokornost Allahu dž.š. Od hutbi poslanika ostale su hutbe u Tevratu, a pronađeno je mnogo hutbi u spisima Asiraca i hijeroglifskim zapisima starih Egipćana.

Može se ukratko reći da historija govorništva obuhvata sljedeće:

Govorništvo u grčkom i rimskom periodu

Grci su pridavali veliku važnost govorništvu, a najpoznatiji koji ga je proučavao bio je Aristotel, vođa grčkih filozofa. Grci su podijelili govorništvo na tri vrste: sudsko, savjetodavno i dokazno. Može se reći da se govorništvo u doba Rimljana i Grka značajno proširilo, jer su se Grci koristili njime u njihovim ratovima i političkim raspravama.

U desetom stoljeću prije nove ere govorništvo se pojavljuje u Homerovoj Ilijadi na jezicima božanstava i junaka. Razvijalo se još više krajem petog stoljeća prije nove ere u vrijeme Perikla, vođe Atine. Pojavilo se nekoliko govornika poput Isokratisa i Demostena, koji je u Atini bio slab i tih govornik, ali kada je odlučio da postane govornik, počeo je jačati svoj glas i grlo vikanjem s vrhova planina. Zanimljivo je napomenuti da je postao jedan od najvažnijih govornika svog vremena.

Govorništvo je dokumentirano u Grčkoj krajem petog i početkom četvrtog stoljeća prije nove ere. Među onima koji su ga dokumentirali bili su Protagora i Gorgija. Aristotel je pridavao veliku važnost ovoj nauci i nije ostavio nijednu stvar povezanu s njom, a da je nije proučio i zabilježio.

Govorništvo se pojavilo kod Rimljana nakon Grka, jer su bili zaokupljeni ratovima. Među poznatim govornicima kod Rimljana bio je Katon, koji je bio poznat kao kritičar. Rimski vođa Julije Cezar također je bio poznat govornik, a nakon njega Ciceron, vođa latinskog govorništva. Pojavili su se i brojni drugi rimski govornici, posebno biskupi i svećenici, nakon pojave Isa a.s.

Govorništvo u predislamskom periodu

Arapi su se u predislamskom periodu također bavili govorništvom, što se ogledalo u upotrebi rime (sig’a). Arapi iz tog vremena bili su poznati po svojoj sposobnosti da brane sebe kroz hvalisanje i pokazivanje onoga po čemu su bili čuveni – svoje elokvencije i sposobnosti izražavanja. Govorništvo je kod njih bilo urođena osobina, a koristili su ga u raspravama i žestokim dijalozima, pa čak i u ratovima. Govorništvo je bilo njihov način da brane svoju čast, imetak, pa čak i dostojanstvo.

Iako su predislamski Arapi posvećivali veliku pažnju govorništvu, njihov interes za poeziju bio je veći. To je jedan od razloga zašto nisu sačuvane mnoge priče o njihovim govornicima i njihovim govorima. Vijesti o govorništvu u predislamskom periodu počele su se širiti i postajati poznate tek kada je govorništvo zauzelo viši status od poezije. Poezija je postala sredstvo koje su koristili obični ljudi i neuki, dok se govorništvo počelo koristiti u svrhu poticanja na borbu, pomirenja i obraćanja vladarima radi pridobijanja njihove naklonosti i uticaja na njihove odluke.

Govorništvo u islamu

Islam je posvetio veliku važnost govorništvu, a Poslanik Muhammed a.s. koristio je govorništvo u svojoj misiji širenja islama i prilikom vjerskih svečanosti. Islam je oplemenio princip govorništva, mijenjajući njegovu ulogu iz hvalisanja rodoslovima, kao što je bio slučaj u predislamskom periodu, u hvalisanje slijeđenjem istinskog islama. Govor je postao dio bogosluženja – imamo hutbu petkom, kao i hutbu za Bajrame (Ramazanski i Kurbanski bajram). Govorništvo je postalo važnije od poezije.

Razlog za porast važnosti govorništva u islamu leži u Kur’anu i hadisima. Govori u islamu pozivaju na slijeđenje vjere i čvrsto pridržavanje nje, te na rad za Ahiret (onaj svijet). Govori teže podizanju riječi Istine, a također upozoravaju muslimane na opasnosti skretanja s pravog puta i padanja u iskušenja. Govorništvo je u islamu dosegnulo najvišu razinu elokvencije, postajući moćno sredstvo uvjeravanja, posebno u govorima ashaba, pravednih halifa i tabi’ina, poput Zijada ibn Ebiha, Hadžadža ibn Jusufa i Ebu Hamze.

Glas islama 355, R: Islamske teme, A: Dr. Enver Gicić