U našoj vjeri, a i bošnjačkoj tradiciji, žena je okarakterisana stubom porodice i društva, onom koja ima uzvišen zada- tak rađanja i podizanja ummeta i kojoj su, kao takvoj, date velike povlastice i prava. Majke od- gajaju sultane, predsjednike, naučnike, direk- tore i čestite radnike, kreativce i dobre buduće supružnike. Poseban akcent je uvijek stavljan na vaspitanje ženske djece, zbog specifične život- ne uloge koju imaju i prefinjene ženske prirode. Muslimanke su oličenje stidnih, baršunastih bi- sera koje je milina gledati i slušati. Ja sam prije neki dan, što me i motivisalo da napišem ovaj tekst, sjedila sa jednom musliman- kom, majkom, i pričale o njenoj 11-ogodišnjoj djevojčici. Kaže: „Ma ona je posebna, baba voli naročito, uvijek je na njegovoj strani, a voli i soč- no opsovati, pa hajd! Neki dan je došla iz škole, baci torbu i veli: ‘Ma j…. ti učiteljicu!’ Ja pitam: ‘Što? Šta je bilo?’ ‘Ma ništa, nego mi dojadila!’“ – i mama joj se, sva ponosna, zacijehnu od smijeha. Starija djevojčica, vidno raskrućala u pubertetu, sjedi do nje u šortsu daleko iznad koljena, po- digla jednu nogu preko druge na fotelju i tako se fino „raskreljila“ naspram baba i amidže koji sjede, slušaju i duhane. Eto tako mnogi danas vaspitavaju svoju djecu. Imam utisak da se naša današnja djeca pušta- ju da rastu i vaspitavaju onako „na divlje“, sama od sebe, pa šta pokupe i odakle – manje je važ- no. Nama je ionako sve što od njih dolazi sim- patično, dok ne odrastu još malo, pa postane tragično. Musafir se uvijek dočekivao sa širokim bujru- mom, vedrom čehrom, ma kakvo da je stanje u kući i ma u kakvom nas poslu našao. Danas se obavezno najavimo, što je lijep adet, ali rijetko kad čujemo ono: „Hajde bujrum, kod kuće smo“, a sve češće: „Pa dobro…“, ili: „Bogati, nemoj da- nas, moram ovdje, ondje, planirala sam ići tamo, zvat ću te ja kad budem slobodna“, i to se obično desi – nikad.

Sve je češća pojava da i kada odemo kod rod- bine, ugosti nas domaćica, majka, a kćerki, koja u susjednoj sobi „visi na internetu“ mrsko je ući bar da poselami goste, a kamoli pomogne majci. Bože, kako sam se poželjela naših divnih mu- minki, Bošnjakinja, koje te svim srcem prigrle kad im dođeš, ne zaviruju u kesu da vide šta si im donio, nego se odmah, dok kahvu kuhaju, late šerpe da spreme ručak gostima, makar pozajmi- la kod komšinice namirnice! Bože, kako sam se poželjela naših majki, stid- nih, baršunastih bisera koje su svoje djevojčice od treće godine vaspitavale i navikavale da sje- de opruženih nožica, sklopljenih koljena, da uvi- jek poselame goste i povuku se u svoju sobu, a ne da slušaju mahalske priče, da ne uzimaju po- služenje ispred gostiju i ne jure oko njih…

Bože, poželjela sam se divnih, mudrih, starih muslimanki, Bošnjakinja, čije je savjete milina slušati, dok kapaju između preturenog zrna tes- piha i dopiru do duše. Užasne me pomisao da ih je ostalo tako malo, a da je sve više naših prosije[1]dih nana, kimono rukava i kratkih suknji, za koju ti pola sahata treba da ustanoviš je li musliman- ka ili ne i koja će ti nadugo i naširoko u detaljima prepričati sve što si sinoć propustila u Velikom Bratu, Farmi ili seriji. Bože, poželjela sam čuti majku koja se ponosi time što joj je dijete napisalo pjesmu, koje samo sređuje svoju sobu, ukazuje poštovanje roditelji- ma, pomaže ukućanima, a ne onu koja se ponosi i nalazi vrijednost u sočnim psovkama svojih kćerki. I skoro uvijek kada izađem iz džamije s mu- žem poslije džume namaza, pričamo iznervi- rano o tome zašto naša ulema, naši mladi, pa i stariji intelektualci (ne svi, naravno, ali većina) svoje hutbe vrte kao kasetu i uvijek oko istih tema – Džennet, Džehennem, Sudnji dan…. Za- što se tako rijetko bave odgojem, međuljudskim odnosima.

Glas islama, 242, R: Analize, A: Sanela Karišik Begović