Autor na temelju kritičkih pokazatelja, argumentacije, dugogodišnjih istraživanja, analiza i zrelosti u ovoj raspravi, prezentira jedan sažet osvrt na političke procese u Sandžaku, koji se protežu u vremenskom intervalu od stoljeća i pol, tj. od vremena prije Berlinskog kongresa, do danas, tj. vremena burnih događaja koje sve znanstvenike i političare humanističke provenijencije ne može ostaviti ravnodušnim. Riječ je o ispitivanju nezaobilaznih pitanja koja su bitna za razumijevanje i dalje proučavanje novije historije Sandžaka, sve u cilju prikazivanja pred domaćom i svjetskom javnošću kakva je nepravda zadesila bošnjački narod, kao evropski narod. Bit tih procesa svjedoče masovni egzodusi i iseljavanja Bošnjaka iz Sandžaka, Bosne, Kosova i Makedonije, koja su prošla kroz četiri faze: prva faza – masovna iseljavanja nakon Berlinskog kongresa; druga faza – iseljavanja nakon okupacije Sandžaka 1912–1941; treća faza – bošnjački muhadžerluk nastaje nakon Drugog svjetskog rata, posebno izazvan Rezolucijom IB-a i Rankovićevom policijskom torturom; i najzad četvrta faza – nastaje u vremenu 1991–1995 za vrijeme Miloševićevog ekspanzijskog i diktatorskog režima. U prve tri faze Bošnjaci su spas tražili odlaskom u Anadoliju, a u četvrtoj fazi egzodus ovog naroda krenuo je prema Zapadnoj Evropi, Americi, Australiji i drugim zemljama.

Pored sažetka, pristupa, zaključnih razmatranja, summary-a, pisac je svoj diskurs podijelio u sedam poglavlja: I dio – Osvrt na političke prilike do Berlinskog kongresa (Sandžak u okviru Bosanskog elajeta), II dio – Berlinski kongres (1878) i autonomija Sandžaka, III dio – Nelegitimna podjela Sandžaka 1912.; IV dio – Iseljavanja Bošnjaka između dva svjetska rata i Sjenička rezolucija 1917; V dio – Komunistička zavjera ratne autonomije Sandžaka; VI dio – Stanje u Sandžaku od 1945. do 1990; VII dio – Putevi razvoja Sandžaka u posljednjoj dekadi XX i prvoj dekadi XXI stoljeća, gdje su prisutni usponi i padovi sandžačke politike. Zato je pojam „procesi“ ključni problem novije sandžačke povijesti. Dalje, treba shvatiti i znati da se novi sandžački pokret, nastao u posljednjoj dekadi XX i razvijao u prvoj dekadi XXI stoljeća, kontraverzno razvijao počev od maksimalističkih zahtjeva (početkom devedesetih prošlog stoljeća) do naglog zaokreta i minimiziranja, odnosno izdaje interesa rješavanja sandžačkog pitanja i statusa Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori. Najzad, u radu se dalje otvaraju pitanja perspektiva i daljih putokaza rješavanja sandžačkih procesa.

Pristup problemu

Pitanja i problemi koje iniciramo u raspravi „Politički procesi u Sandžaku“ više su pregled događaja na koje skrećemo pažnju. Zato, smatramo ovu problematiku nezaobilaznom u historiografiji, političkoj i znanstvenoj misli u vezi rješavanja golemog sandžačkog pitanja, koje se našlo na vjetrometini, ne samo balkanskih naroda, već i evropskih diplomatskih i političkih institucija. Sada i ovdje starije kolege želim da upoznam, mlade istraživače da podsjetim na neke bitne činjenice koje se odnose na političke procese u Sandžaku.

Zacijelo, o Sandžaku danas postoji brojna literatura koja govori i za i protiv ovog pitanja, koje se, kao takvo, nametnulo kroz brojne procese kao problem, ali problem koji je za rješavanje, uprkos činjenici da ovaj jedinstven multikulturni prostor, kako na Balkanu tako i u Evropi, može nastati vrelom novih pregovora, upravo iz razloga što je lociran između dvije više genocidnih država (Crne Gore i Srbije), a u novije vrijeme tzv. Republike Srpske, kao dejtonske tvorevine. Nažalost, na Ex-Yu prostoru nakon raspada avnojevske Jugoslavije Bošnjaci su jedini narod na Balkanu koji su postali žrtve više izama: fašizma, žrtve četništva, žrtve velikosrpske politike.

Naime, nad ovim narodom izvršeni su nezapamćeni genocidi u periodu posljednja tri stoljeća, zbog čega su Bošnjaci postali jedini narod bez matične domovine, ili pak im se osporava matična domovina.

U tom kontekstu, ovaj rad želi da napravi presjek i obilježja političkih procesa u Sandžaku, kao i okolnosti pod kojima su se odvijali, bez pretenzija da se u cijelosti zaokruži ova kompleksna problematika, jer je to i nemoguće u jednom pristupu i normama vremena i trenutka koje daje jedan znanstveni skup. Svakako, ključna namjera autora je da podstakne na dijalog i razmišljanja druge sagovornike u Sokratovom i Buberovom smislu riječi i istovremeno da u svjetlosti novih trendova, koji se javljaju nakon osnivanja Univerziteta u Novom Pazaru (30. marta 2002.) i utemeljenja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (Novi Pazar – Sarajevo, 9. jun 2011.). Naravno, ne treba zaboraviti i druge brojne institucije u Sandžaku kao što su: BNVS (1991), te Institut za istraživanje genocida i zločina koji je nedavno utemeljen na našem Univerzitetu.

Bezbeli, ne želim da lamentiram nad sudbinom Bošnjaka Sandžaka, koji su stradali i dalje stradaju u političkim i drugim procesima, ali Kafkinom naslovu „Proces“ svakako je najbliži pojam „Sandžak“. Jer, od Berlinskog kongresa 1878. do danas pojam bajraka, tj. Sandžaka – oblasti, vidi se i tumači kao proces. Zato je neophodno i kafkijanski rasvijetliti svu političku dimenziju genocida nad Bošnjacima, posebno naglasiti stratišta – Racina i Previja u Plavu, Šahoviće (između Mojkovca i Bijelog Polja), Hadžet u Novom Pazaru, Bihor između Rožaja i Bijelog Polja, deportacije Bošnjaka iz Crne Gore, otmice iz autobusa i vozova (Sjeverin, Štrpci) i druga stratišta. Zatim, skrećemo pažnju na čuvenu Plavsku republiku 1878–1912, te ratnu autonomiju Sandžaka 1943–1945, kada je Sandžak figurirao kao federalna jedinica buduće jugoslovenske demokratske zajednice. Tu naravno dolaze i brojni politički procesi u Novom Pazaru, Bijelom Polju, Beogradu, Sarajevu, Ankari itd., koji su se odvijali u posljednjoj dekadi XX i prvoj dekadi ovog vijeka.

Svakako, među najtragičnije događaje političkih i genocidnih procesa u Sandžaku spadaju datumi: 15. oktobar 1912. kada je okupiran Sandžak i podijeljen između Srbije i Crne Gore; zatim vrijeme nasilnog pokrštavanja u Plavu februara i marta 1913. nakon pada Plavske republike i likvidacija 11 bošnjačkih prvaka (dvanaesti prvak je pobjegao sa strelišta); zatim likvidacija 860 Bošnjaka na Previji kraj Plava 1919. (gdje postoji jedna od najvećih masovnih grobnica u Evropi); krvavi Bajram u Šahovićima 10 i 11. novembra 1924.; krvava svadba na Hadžetu od kraja 1944. do 1946.; zločinačka likvidacija sandžačkih heroja Rifata Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića u Grujića jami kraj Mrkonjić grada; scenario likvidacije plavskog prvaka Hajra Šahmanovića 9. novembra 1943.; podmukli atentati na istaknute intelektualce i vođe otpora protiv fašizma Beća Bašića, Jusufa Redžepagića i Alja Hota u Dolji kraj Gusinja, na dan oslobođenja ovoga kraja 2. avgusta 1944.; krvavi procesi protiv Sandžaka, kada je blokiran njegov dalji razvoj – raspuštanje ZAVNO Sandžaka 29. marta 1945., kao i najnoviji zločinački datum prema Sandžaku, 21. maj 2006. – referendum u Crnoj Gori, kada je uspostavljana granica i podignut „Berlinski zid“ unutar Sandžaka gdje nikad nije postojalo razdvajanje jednog naroda, te drugi događaji i zločini gdje su se flagrantno kršila ljudska prava i slobode Bošnjaka. U tome pogledu, ako su do sada ovi procesi bili prepušteni zaboravu, da ih neće zaboraviti historiografija, kao i generacije koje dolaze.

Dalje, ovim diskursom želimo da naglasimo i ukažemo na brojne pogrešne premise koje su vodile prećutkivanju zločina, posebno u otrcanoj (oprostite na izrazu) kako da čuvamo „bratstvo i jedinstvo“, koje se temeljilo na komunističko-četničkom monalizmu i branjeno banalnim zakonodavstvom (kadija te tuži, kadija ti sudi). Sačuvati sjećanje na sve te procese i događaje nije samo povijesni već i etički čin.

Nastavit će se…

Glas islama, 218 R: Analize A: PROF. DR. ŠEFKET KRCIĆ