Sulejman, alejhi selam, u islamu zauzima izuzetno značajno mjesto, budući da njegova poslanička misija objedinjuje dimenzije nubuvveta (poslanstva), hikmeta (božanske mudrosti) i mulka (vladarske vlasti) u jedinstvenom poretku koji je u potpunosti podređen Božijoj volji. U njegovoj ličnosti na paradigmatski način isprepliću se duhovna autoritativnost Objave, administrativno-upravna funkcija i specifična sposobnost komunikacije sa različitim kategorijama stvorenog svijeta, uključujući ljude, ptice i druga stvorenja, što ukazuje na univerzalnost njegove poslaničke uloge.

Ove sposobnosti i posebni darovi koje mu je Allah, dželle šanuhu, podario (mu’džize od Gospodara) predstavljaju znakove njegove poslanice i potvrdu njegove odabranosti u izvršavanju božanske misije. U tom smislu, kur’anski prikaz Sulejmana, alejhi selam, uspostavlja model odgovorne vlasti koji se temelji na znanju (‘ilm), pravdi (‘adl), preciznoj diferencijaciji između istine i neistine, te stalnoj svijesti o Božijem nadzoru (muraqaba). Posebno je značajno da se u njegovom primjeru vlast ne manifestira kao oblik dominacije, već kao emanet, povjereni zadatak čija legitimnost proizlazi iz dosljedne primjene božanskih normi.

Jedan od ključnih segmenata tog kur’anskog kazivanja jeste narativ o hudhudu, koja se navodi u suri En-Neml (Mravi). Kur’an opisuje Sulejmanovu, alejhi selam, sposobnost razumijevanja govora ptica i upravljanja raznim stvorenjima:

„I Sulejman naslijedi Davuda i reče: – O ljudi, poučeni smo govoru ptica i dato nam je od svega ponešto; to je, zaista, očita blagodat.“ (En-Neml, 16)

Ovaj ajet ukazuje na posebnu vrstu znanja (ʿilm) koje nadilazi uobičajene ljudske kapacitete, a koje je Sulejmanu, alejhi selam, dato kao Božiji dar. U teološkom smislu, riječ je o harizmi poslanstva koja uključuje sposobnost komunikacije sa prirodom, čime se potvrđuje univerzalnost njegove vlasti.

U nastavku kur’anskog kazivanja, pojavljuje se motiv hudhuda kao aktivnog subjekta u komunikaciji i prenošenju informacija. Sulejman, alejhi selam, primjećuje njegovo odsustvo: „I on izvrši smotru ptica pa reče: – Zašto ne vidim hudhuda, ili je odsutan? Ako mi ne donese jasan dokaz, kaznit ću ga teškom kaznom ili ću ga zaklati!“ (En-Neml, 20-21)

Ovaj dio teksta ukazuje na princip odgovornosti i discipline unutar poretka kojim upravlja Sulejman, alejhi selam. Njegova reakcija nije proizvoljna, već uslovljena zahtjevom za dokazom (burhan), što ukazuje na važnost racionalnog i dokaznog pristupa u donošenju odluka – princip koji ima značaj i u kasnijem razvoju islamske pravne metodologije.

Hudhud se potom vraća i donosi informaciju od izuzetnog značaja:

„Došao sam ti iz Sabe sa sigurnom viješću. Zatekao sam ženu kako njima vlada i dato joj je od svega, a ima i veličanstven prijestol.“ (En-Neml, 22-23)

Dalje se navodi:

„Zatekao sam nju i narod njen kako se Suncu klanjaju, a ne Allahu…“ (En-Neml, 24)

U ovom segmentu hudhud preuzima ulogu izvještača, ali i implicitnog moralnog svjedoka, ukazujući na devijaciju u vjerovanju naroda Sabe. U teološkoj interpretaciji, hudhud se pojavljuje kao instrument Božijeg proviđenja, čija funkcija nadilazi puku biološku egzistenciju i poprima dimenziju nosioca istine.

Reakcija Sulejmana, alejhi selam, na ovu informaciju dodatno potvrđuje njegovu pravno-političku racionalnost:

„Vidjet ćemo da li govoriš istinu ili lažeš.“ (En-Neml, 27)

Ova izjava odražava princip verifikacije informacija, koji predstavlja jedno od temeljnih načela u islamskoj epistemologiji i pravnoj teoriji. Tek nakon provjere, Sulejman, alejhi selam, poduzima daljnje korake, šaljući pismo kraljici od Sabe (Belkisa), čime započinje proces dijaloga i poziva u monoteizam.

Dakle, kur’anski narativ o Sulejmanu, alejhi selam, i hudhudu predstavlja jednu od najupečatljivijih i najljepših kur’anskih priča, koja po svojoj izražajnosti i simbolici nosi epitet „bajke“, ali u smislu „istinite bajke“.

On nadilazi deskriptivni karakter i poprima normativnu dimenziju, ukazujući na univerzalnost Božijeg poretka, ulogu znanja i komunikacije, te značaj odgovornog upravljanja u skladu s principima pravde i istine, pri čemu se afirmira Božija mudrost (hikma) koja omogućava da se informacije i znanje prenose kroz različite, pa i neočekivane izvore u stvorenom svijetu.

Hudhud, kao malo i naizgled neznatno stvorenje, u ovom kazivanju zauzima ulogu male, ali slobodne i hrabre ptice-istraživača, koja je spremna na rizik od kašnjenja, donosilac radosnih vijesti, prenosilac informacija, kur’anski izviđač, istraživač dalekih prostora, obavještajni posrednik u kur’anskom diskursu, glasnik istine, pouzdani kur’anski izvjestilac, skromni, ali ključni nosilac informacije, kao i figurativno posmatrano mali, ali hrabri „agent“ u službi božanski utemeljene vlasti, što ukazuje na to da Allah Svojom mudrošću odabire i među ostalim stvorenjima one koji mogu prenijeti istinu.

Ta mudrost razumijevanja jezika i komunikacije, kojom ga je Allah počastio među drugim stvorenjima, omogućila je da Hudhud prepozna i prenese informacije od ključnog značaja za Sulejmanovu, alejhi selam, misiju. Time se dodatno potvrđuje da se istina može manifestirati i kroz najskromnija stvorenja, u okviru božanski uređenog poretka znanja i pravde, shodno ajetu: „On daje mudrost kome hoće, a kome je data mudrost, dato mu je veliko dobro.“ (El-Bekara, 269)

Glas islama 366, a: Zehrudin ef. Hadžić, R: Kur’an