Saradnja sa vjerskim, kulturnim i političkim institucijama i organima BiH

Čitava ova kriza koja je zahvatila političke, vjerske, kulturne, institucionalne i druge strukture bošnjačkog naroda u Sandžaku dovela je do toga da skoro i nema saradnje tih struktura sa istim takvim strukturama u državi Bosni i Hercegovini, kao matičnoj državi svih Bošnjaka. Nema značajnije saradnje između političkih stranaka, naučnih i obrazovnih, kulturnih, sportskih, privrednih, turističkih i sličnih institucija i udruženja. Očito je da nedostatak saradnje i dobrosusjedskih odnosa između države Srbije i njenih organa, s jedne strane, i države BiH i njenih organa i institucija, s druge strane, ima direktnog negativnog uticaja na ukupne odnose između dvije države i dva naroda. Takvi odnosi dovode do paralize i blokade bilo kakvih dobrih inicijativa, saradnje, međusobnog poštovanja i uvažavanja između tih dviju veoma značajnih država na Balkanu. Da nije saradnje unutar struktura Islamske zajednice u Srbiji i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, došlo bi do totalnog identitetskog, kulturološkog, političkog, nacionalnog, vjerskog i drugog udaljavanja Bošnjaka Sandžaka od svog matičnog dijela Bošnjaka u BiH.

Prijedlog aktivnosti za prevazilaženje krize

Ono što odmah čitaocu zapada za oko jeste potreba da bez odlaganja treba poduzeti neophodne aktivnosti u cilju prevazilaženja ove svekolike krize. Želim naglasiti da Mešihat Islamske zajednice u Srbiji nikada nije prestao da poziva na dijalog i pomirenje, ali na principima pravde i pravičnosti, dok je bio predsjednik Mešihata rahmetli muftija akademik Muamer-ef. Zukorlić, a i nakon njega, to isto do danas čini i aktuelni predsjednik Mešihata muftija dr. Mevlud-ef. Dudić.

S obzirom da Bošnjaci pripadaju islamskoj kulturi i civilizaciji, mi ćemo ovdje ukazati na neke načine izlaska iz krize oslanjajući se upravo na postulate vjere islama. Alija Ibn Ebi Talib r.a. kaže: „Božiji Poslanik s.a.v.s. rekao je: ”Zbilja, nastat će smutnja!” Pa sam ga ja (kaže Alija) pitao: ”A šta je izlaz iz smutnje, Božiji Poslaniče?” Na to je Božiji Poslanik rekao: ”(Izlaz iz smutnje je) Božija Knjiga, u kojoj su vijesti o onom/onima što bi(jahu) prije vas, navještenje o onom/onima što će doći poslije vas. Kur’an je presuda među vama, on je odsječni govor i nije lakrdija. Koji silnik Kur’an napusti, Bog će ga uništiti; ko mimo njega uputu traži, Bog će ga prepustiti zabludi. Kur’an je čvrsto Božije uže, on je mudra opomena, on je Pravi put, onaj kojim se ne skreće u strasti. Kur’anom se ne brkaju jezici, učenjaci ga se ne mogu zasititi, mnoštvom ponavljanja Kur’an se ne troši, divote Kur’ana se ne iscrpljuju, Kur’an je to zašta džinni, kada su ga čuli, nisu ni časa časili, a rekli su: – Mi smo zbilja Kur’an, koji divotu pobuđuje, slušali, koji Pravoj stazi vodi i u njega vjerujemo mi! (El-Džinn, 1-2)

Ko po Kur’anu govori, istinu veli; ko po njemu radi, bit će nagrađen; ko po njemu sudi, pravedno sudi; ko Kur’anu poziva, upućen je na Pravi put.”“ (Hadis prenosi Muslim. Citirano prema Ebu Sulejman, A.A.: Univerzalna civilizacijska kur’anska vizija – temeljno ishodište za čovjekov preporod, El-Kalem; CNS, Sarajevo, 2011., str. 19-20)

„A ti Putu Gospodara svoga pozovi mudrošću i savjetom lijepim i s njima ti raspravljaj na način najljepši. Ako kanite da na nepravdu uzvratite, tad uzvratite samo onoliko koliko vam bi učinjeno! A ako se strpite, pa to je zaista za strpljive bolje!“ (En-Nahl, 125-126)

„Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati!“ (Fussilet, 34)

„Da je Gospodar tvoj htio, On bi sve ljude jedne vjere učinio!“ (Hud, 118)

„Nema prisile u vjeri!“ (Ovo se smatra i kao zabrana prisile i kao uputa na neprimjenjivost prisile protiv savjesti – forum internum). „Bog zapovijeda pravdu i dobročinstvo i potpomaganje bližnjega, a zabranjuje razvrat, i ono što je ružno, i tlačenje! Da bi ste se opomenuli, Bog vas savjetuje!“ (En-Nahl, 90)

Prenosi se od Va’ila ibn el-Eska’a da je rekao: „O Božiji Poslaniče, šta je el-’asabijja (plemenska ostrašćenost)?“ Pa je Božiji Poslanik s.a.v.s. odgovorio: „Asabijja je da pomogneš svoj narod da čini zulum!“ (Hadis prenosi Ebu Davud u svome Sunenu, IV/231, Kitab el-adab, poglavlje: O el-asabijji, hadis broj 5119 (Citirano prema: Ebu Sulejman, Ibidem, str. 196)

Dakle, u ovoj seriji tekstova osvrnuli smo se na najistaknutije negativnosti bošnjačkog/muslimanskog naroda, koje smo sagledali kroz prizmu vjere islama i islamske kulture i civilizacije, jer islamsku civilizaciju i vjeru islam smatramo valjanim mjerilom i primjerom za razrješenje zadate teme. „Jer islam… To je vizija pravde, bratstva, milosti, mira i izgradnje. Stoga, kur’anski diskurs nije (…) diskurs svojstven nekom plemenu, niti narodu, ni grupaciji, ni klasi. To je diskurs čovjeku i svjetovima (…); diskurs knjige, znanja, čitanja (kira’et), razmišljanja i proučavanja; to je diskurs uma, argumenta i uvjeravanja; diskurs upute, usmjerenja i upućivanja; diskurs bratimljenja, pravde, izgradnje i mira!“ (Ebu Sulejman, A.A. Ibidem, str. 146)

Odgovornost je intelektualaca, odgajatelja, obrazovanih ljudi, profesora i učitelja da uzmu inicijativu u svoje ruke i stave u funkciju ključ koji pokreće mirne promjene i korjenite reforme.

Nažalost, danas se „u ummetu rodila robovska psihologija koju karakterizira individualnost, strah i nepostojanje inicijative, a što je ummet pretvorilo u indiferentno tijelo bez težnji za jedinstvom i solidarnošću, bez duha i hrabrosti, bez moći kreativnosti i inicijative. Tako je ummet postao žrtvom svakog neprijatelja i pohlepnika. Zavladala je kriza muslimanskog intelektualnog mišljenja. Dužnost intelektualaca je da pokažu hrabrost, siđu u arenu i late se posla. Muslimanski um dužan se okoristiti civilizacijskim naslijeđem čovječanstva koje mu stoji na raspolaganju u svim područjima ljudskog saznanja. Priroda političkog diskursa je da radi na zbijanju redova i oživljavanju nade, ali ako on ne ostavi prostora za kritički intelektualni diskurs, ummet neće uspjeti obnoviti energiju, neće je moći razvijati i neće se moći suprotstaviti izazovima“. (Ibidem, str. 282)

„Mora se ponovo vratiti islamska civilizacijska vizija bazirana na vjeri u Jednog Boga te civilizacijskoj kreativnosti i dobru. (…) Mišljenje i intelektualci, obrazovani ljudi predstavljaju jezgro iz kojeg treba krenuti reforma.“ (Ibidem, str. 283.)

„Nedostatak moralne hrabrosti i kritičkog mišljenja, te postojanje straha koji je ovladao pripadnicima ummeta, učinili su najveći broj ponuđenih rješenja površnim, subjektivnim i blijedim. Ovo su faktori koji onemogućavaju temeljito istraživanje i ozbiljnu analizu…“ (Ebu Sulejman, A.A. Ibidem, str. 21)

Zato, na kraju ovog rada ukazujemo na poruku našeg gore citiranog autora, a koja se itekako analogno može primijeniti i na nas Bošnjake u Sandžaku, a koja glasi: „Smatram da je došlo vrijeme da se elita mislilaca, znanstvenika i obrazovanih ljudi sastanu na dobro pripremljenoj konferenciji s koje će izaći pred ummet s proglasom općih principa koji se tiču temeljnih pitanja života ummeta. Na toj konferenciji bili bi postavljeni opći temelji i razmotrene težnje, opća načela, principi, prioriteti i izazovi.“ (Ibidem, str. 270)

Glas islama 358, R: Analize, A: Dr. Haris Hadžić