Ramazan je poseban mjesec ispunjen duhovnošću, zajedništvom i radošću. Za djecu on može predstavljati poseban i radostan period, ali samo ako im ga predstavimo na način koji će im biti blizak i razumljiv. Djeca ne percipiraju post, ibadet i druge aspekte Ramazana, ali i druge obaveze, na isti način kao odrasli, pa je važno da kroz nježan i pozitivan pristup razvijemo njihovu ljubav prema ovom mjesecu, kako ga ne bi vidjeli kao teret. Najvažniji element u tome je atmosfera koja vlada u porodici. Djeca upijaju emocije roditelja i ako osjete radost, uzbuđenje i toplinu dok se priprema iftar, dekorišu prostor, postavljaju sto ili zajedno odlaze na iftar kod rodbine, Ramazan će za njih postati mjesec kojem se raduju. S druge strane, ako dožive stres, umor i iscrpljenost odraslih, mogu ga doživjeti kao teret. Zato je ključno da roditelji pokažu kako je Ramazan, prije svega, vrijeme mira, unutrašnje sreće, rada na sebi i povezanosti s drugima.

Kako bi dijete razvilo ljubav prema Ramazanu, važno je da ga ne doživljava kao niz zabrana i ograničenja, već kao priliku da bude dio nečeg posebnog, čime nas je Allah dž.š. počastio i dao nam priliku. Priče su izvrstan način da mu približimo ljepotu posta, značaj zahvalnosti i vrijednost suosjećanja s drugima. Možemo im pričati o Poslaniku, Muhamedu a.s. i njegovoj blagosti, o tome kako je pomagao drugima i kako su ljudi kroz historiju doživljavali Ramazan, tako da dijete počinje razumijevati dublji smisao ovog mjeseca. Posebno je korisno pričati priče o vršnjacima koji su kroz dobra djela, strpljenje ili male gestove usrećili druge, te da ćemo i za to biti nagrađeni. Na taj način postaju svjesni da i oni mogu uraditi nešto što će ga učiniti ponosnim, bilo da je to pomaganje mlađem bratu ili sestri, donošenje hurmi na sto ili dijeljenje slatkiša s prijateljima, jer se dobra djela u Ramazanu vrjednuju puno više. Na taj način postavljamo temelje za razne zdrave navike.

Djeca često žele oponašati odrasle, konkretnije, djeca su prvenstveno vizuelna i perceptivna bića – više uče posmatrajući ponašanje odraslih nego slušajući njihove riječi. Ono što vide u svom okruženju, posebno kroz postupke roditelja, ostavlja na njih dublji utisak od onoga što im se samo verbalno prenosi. Zato im je ideja posta zanimljiva, iako još nisu fizički spremna da cijeli dan provedu bez hrane i pića. Umjesto da ih obeshrabrimo ili da ih prisiljavamo na cjelodnevni post, možemo ih uključiti u praksu posta na način prilagođen njihovom uzrastu. Ako požele da poste nekoliko sati, to možemo prihvatiti s ohrabrenjem i pohvalom. Postepeno uvođenje u ramazanske običaje kroz igru i simbolične gestove pomaže im da se osjećaju uključenima, a da ne osjete pritisak. Dijete koje se osjeti uspješnim, koje dobije pohvalu za trud i koje vidi ponos roditelja, razvija pozitivan odnos prema Ramazanu i postepeno shvata njegov značaj.

Jedan od najvažnijih načina da dijete zavoli Ramazan jeste stvaranje uspomena koje će pamtiti cijeli život. Ako Ramazan za njega znači iftari i večeri ispunjeni toplinom doma, okupljanje porodice, odlazak na teraviju namaz, zajedničko pripremanje hrane i iftare uz smijeh i priče, ono će ga doživljavati kao mjesec sreće. Možemo osmisliti male porodične tradicije koje će biti karakteristične samo za naš dom – izrada ramazanskog kalendara, zajedničko učenje kratkih dova prije iftara ili vođenje ramazanskog dnevnika u kojem će dijete crtati i bilježiti svoje misli. Sve ove male aktivnosti pomažu mu da doživi Ramazan na način koji mu je blizak i zanimljiv, te da iz godine u godinu raste u ljubavi prema ovom posebnom mjesecu.

Svakako treba napomenuti da djeca razvijaju svoj odnos prema postu i ibadetu postepeno, kroz uspone i padove, a ne stalnim napretkom. Nekada će s oduševljenjem učestvovati, a nekada će im biti teže, što je prirodan dio njihovog rasta. Pritisak da svake godine budu bolji može im stvoriti osjećaj obaveze umjesto unutrašnje motivacije. Ramazan je mjesec u kojem učimo kako biti bolji, strpljiviji, zahvalniji i suosjećajniji, nikako test izdržljivosti. Kada djeca to osjete kroz ponašanje odraslih, kroz ljubaznost i blagost koja ispunjava dom, kroz zajedništvo koje ih okružuje, ona ga prirodno zavole. Djeca ne pamte samo ono što im govorimo, već i osjećaje koje su imali dok su s nama provodila vrijeme. Ako u njihovim sjećanjima Ramazan ostane vezan za toplinu, ljubav i posebne porodične trenutke, onda će ga uvijek s radošću dočekivati i s ljubavlju prenositi tu tradiciju dalje.

Glas islama 353,  R: Tema broja – ramazan, A: Naida Karasalihović-Bulić.