Ovo pitanje je najviće poznato po istoričarima i demokratskoj javnosti bivše Jugoslavije. O tome svjedoči činjenica da je narodni heroj i publicista Mišo Pavićević još u toku NOR-a pisao, između ostalog:
„Sandžak je u našoj Narodno-oslobodilačkoj borbi zauzeo časno mjesto. On je među prvima ispalio pušku na okupatora i u toku ove tri godine dao značajan doprinos stvaranju narodnog oslobođenja, doprinos u krvi i životima svojih najsvjesnijih sinova, u stradanju i patnjama svog naroda. Sandžak je i jezgro Narodno-oslobodilačke vojske, dao je oveći broj omladine, ponos našeg kraja – Treću sandžačku brigadu…“

Zahvaljujući nerazumnom režimu beogradskih gospodara i spekulantskoj politici sandžačkih šarlatana, Sandžak je ostao ne samo pastorka, već je postao pojam zaostalosti, neznanja i nazadnosti.

On je u Jugoslaviji (kraljevskoj) dobio samo drugo ime – jugoslovenski Sibir, koje su mu dali oni isti koji su ga i učinili Sibirom.

Zapostavljenost Sandžaka kao sredine, neravnopravnost Muslimana kao vjere, bijeda i zaostalost Srba i Muslimana – žalosna je stvarnost Sandžaka.

Stoga je narod Sandžaka podržao odluke Drugog AVNOJ-a o federativnom uređenju Jugoslavije, jer je životno zainteresovan za pobjedu demokratije i stvaranje ravnopravnosti, bratstva, sloge i socijalne pravde.

Ta država koja će osigurati sretnu budućnost svim svojim narodima, osiguraće i slobodan razvoj i ljepši život. Narodno-oslobodilačka borba, tri godine okupacije i izdaje, obogatili su narod Sandžaka novim iskustvom — skupo plaćenim, ali dragocjenim.

Nema budućnosti Sandžaka bez sloge i ravnopravnosti Srba i Muslimana. Na putu ka boljoj budućnosti Sandžak je učinio veliki korak — veliki u odnosu na njegovu prošlost, a naročito na njegovu današnju stvarnost i uslove.

Narod Sandžaka jasno je pokazao da ne želi i neće da mu slobodu drugi poklanjaju, jer je poslije svog gorkog iskustva svjestan da to ne bi bila ona sloboda koju on želi.

Sloga Sandžaka izrasta iz njegove borbe, iz krvi i života njegove djece. Ona će biti potpuna i niko je neće moći prekoriti, još manje će mu je moći iz ruku otrgnuti.

O položaju Sandžaka i demokratskoj federativnoj Jugoslaviji donijet će odluku sam narod Sandžaka, preko svojih slobodno izabranih predstavnika, sutra, kad zemlja bude slobodna…“
(Glas Sandžaka, br. 2 i 3, Prijepolje, 1943.)

Ova Pavićevićeva misao, nastala prije skoro sedam decenija, kao da proizilazi iz naših misli, iz želja građana Sandžaka koji su se o tome izjasnili na Referendumu o autonomiji Sandžaka od 25. do 27. oktobra 1991. godine.

Međutim, da paradoks bude veći, sandžački procesi su se zakuhali velikom žestinom nakon osnivanja ZAVNO-a Sandžaka 20. oktobra 1943. u Pljevljima, kada je proglašena ratna Republika Sandžak kao ravnopravna zajednica svih njenih građana.

Zahvaljujući toj odluci, veliki broj Bošnjaka, a zatim Srba, Crnogoraca i Albanaca, prišao je NOR-u i velikom pokretu za oslobođenje jugoslovenske zajednice od fašizma i domaćih kolaboracionista.

Apsurdnu situaciju i atak na kompletan Sandžak tada je učinio Vrhovni štab NOR-a sa sjedištem u Beogradu, sa jasnom strategijom prebacivanja velike sandžačke brigade na teren Bosne, sa očiglednim ciljem da uništi sandžačku, ne samo intelektualnu, već i vojnu elitu, te da omogući prodor u Bihor, gdje su do temelja uništili preko 30 sela i poklali i za drveće prikovali više hiljada Bošnjaka.

Da paradoks bude još veći, zajedno sa utemeljenjem ratne Republike Sandžak došla je i režirana likvidacija sandžačkih heroja Rifata Burdžovića, Vojislava Kneževića i Toma Zizdića, neposredno pred prvo zasjedanje AVNOJ-a, čime je bio postavljen najveći kamen spoticanja za budućnost Sandžaka, koji će, nažalost, doći neposredno pred oslobođenje Jugoslavije od Hitlera i njegovih pomagača.

I sam Pavićević ukazivao je na djelovanje beogradskih hizmećara, koji su anticipirali i današnje beogradske i podgoričke političke strukture koje će zadati smrtni udarac Sandžaku — ukidanjem autonomije Sandžaka 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru.

To je bio čin i proces bez presedana.

Podsjetimo, predsjednik ZAVNO-a Sandžaka, akademik Sreten Vukosavljević, Prijepoljac i profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, nikada nije potpisao taj sramni i bezobzirni dokument staljinovih i brozovih komunista.

Zatim, potpredsjednik Prezidijuma AVNOJ-a, Marko Vujačić, predratni senator, zalagao se da Sandžak ostane jedinstven. Kada nije uspjela njegova ideja, onda je predlagao da kompletan Sandžak pripadne Crnoj Gori.

Međutim, AVNOJ Sandžaka su preglasavanjem ukinuli, ukinuli autonomiju Sandžaka i podijelili ga na dva dijela, tako da opštine u južnom Sandžaku — Bijelo Polje, Pljevlja, Berane, Petnjica, Plav i Gusinje — budu pod kontrolom, odnosno okupacijom Crne Gore, a Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš — pod okupacijom Srbije.

Takvo stanje traje i danas, sramno stanje, nakon 21. maja 2006. godine.

Vjerujemo da ni četničke vojvode, koje su sprovodile Moljevićev ratni plan, ne bi drugačije postupile nego što su učinili to prema Sandžaku srpski, crnogorski i bošnjački komunisti.

Jasno, time su bili nagrađeni koljači Bošnjaka u Limskoj dolini 1943, i egzekutori Bošnjaka na Hadžetu s kraja 1944. i početkom 1945. godine, kada su likvidirani bez ikakvog suđenja Aćif-efendija Hadžiahmetović, Ahmet Daca i drugi.

To su bile „zasluge“ Bošnjaka koji su uložili sve svoje kapacitete za odbranu Sandžaka i Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu.

Ovi politički procesi nisu dovoljno istraženi ni u našoj ni u postjugoslovenskoj historiografiji.

Nastaviće se…

Glas islama, 222, R: Analize A: Šefket Krcić