Bivši američki diplomata potvrđuje ono što čelnici Islamske zajednice i bošnjački narod već četiri godine uporno ponavljaju:
svi problemi Bošnjaka u Srbiji, pa i pokušaji agresije na Islamsku zajednicu, servirani su u Beogradu i među Bošnjake instalirani preko režimskih sluga i poltrona. Sada ne samo da je jasno zašto su Koštunica i Ugljanin pokušali agresiju na Islamsku zajednicu, već je i poznat razlog tog čina: Koštunica je projektirao svađu među muftijama kroz svoju „mačju šapu“ u Sandžaku — Ugljanina, kako bi držao Srbiju u stalnom stanju haosa i da pozicionira sebe i Ugljanina kao glavne korisnike restitucije imovine Islamske zajednice kada Zakon o restituciji bude implementiran 2008. godine.

Dakle, riječ je o kriminalnom pokušaju zaposjedanja ogromne vakufske imovine širom Srbije, a naročito u Sandžaku i Beogradu, kao i o stvaranju stereotipne slike o Sandžaku kao stalnom izvoru nestabilnosti — kako bi ovaj kraj zaobilazili ne samo investitori, nego i svaki iole ozbiljniji čovjek.

Koliko god Bošnjake pogađa otimanje vakufske imovine, toliko i više sve građane Sandžaka košta izazivanje nestabilnosti u ovom regionu. Korisnici privilegija vlasti i udbaških struktura ne samo da su pokušali uništiti Bošnjake, već su prodali i srpski narod zarad ličnih koristi.

Bošnjaci su ovu priliku, pored teških iskušenja, iskoristili da se očiste natruhlina, ojačaju i homogeniziraju vlastite redove, dok su se izdajnici zauvijek markirali. Ne razumijem njihovu smjelost da u svoju prljavštinu uvuku porodice, rodbinu i prijatelje, te ih sve žigošu pečatom srama i poniženja. Na kraju krajeva, možda je ovo posljednja prilika svim zavedenima da uvide greške i vrate se u okrilje svog naroda. A onima koji i poslije svega ostanu gluvi, slijepi i nijemi — bojim se da nema spasa: ili su ogrezli u vlastitoj zabludi, ili su toliko oboljeli u udbaškim sistemima i ucijenjeni državnim aparatom da se do smrti neće osloboditi tih okova.

Pravo slobodne volje i izbora posjedujemo svi, ali i svaki pojedinac odgovara za posljedice svojih postupaka.

U ovom predizbornom periodu dobro je da nas „Vikiliks“ podsjeća na diktatorske metode nekadašnjeg lokalnog vlastodršca, makar i ovlaš spominjući pojedine detalje, od kojih i pucnjavu pred Altun Alem džamijom 16.11.2007. godine. Uživajući u samoizborenoj slobodi, pomalo smo zaboravili tiraniju ondašnje vlasti.

Svaki Bošnjak će potvrditi istinitost navoda da je tadašnji gradonačelnik Novog Pazara držao sve regionalne i lokalne medije pod kontrolom i manipulirao javnošću.

Sjetimo se samo tzv. „Asocijacije nevladinih udruženja“, među kojima su bila i „25. maj“, „Spektar“ i „Titanik“, koja nas je danonoćno zasipala neprijatnostima, žigosala svakog pojedinca koji se drznuo dići glavu i suprotstaviti se diktaturi najgnusnijim prefiksima, zadirući i u lične i porodične stvari, opanjkavajući i potvarajući čestite građanke i građane Sandžaka.

U izvještaju se spominje i da je gradonačelnik iskoristio američke diplomate u propagandne svrhe pred kamerama lokalnih medija. Međutim, ne govori se o međunarodnom incidentu kojeg je izazvao dajući izjave sa izvjesnim turskim državljaninom kojeg je predstavio kao savjetnika premijera Tajipa Erdogana, nakon čega je reagirala Republika Turska ističući da dotični nije ni državni činovnik, a kamo li premijerov savjetnik.

Također, svi se još uvijek s gađenjem sjećamo „šok-trupa“, lokalnih siledžija i hoštaplera koji su sijali strah pazarskim ulicama, iznuđivali novac, reketirali svakog poštenog privrednika i vršili pritisak na građanstvo da glasaju za vlastodršce, podržavaju paravjersku tvorevinu i dolaze na skupove SDA.

Isti ti kriminalni pogoni su, bez obzira na stručnost, zauzimali ključna rukovodeća mjesta u opštinskim preduzećima i upravnim odborima, te donosili odluke ko će se gdje zaposliti, naplaćujući takve „usluge“ po nekoliko hiljada eura.

Zato i ne čudi zapažanje američkih diplomata da je tadašnja vlast krađom uspjela osvojiti izbore 2006. godine, jer je njena kriminalna udruga imala pogone u svakoj branši i sektoru ponaosob.

Sjetimo se samo da je vlast za četiri godine pojela 600.000 ćevapa na račun opštinskog budžeta, ili da su sve lične stvari, pa čak i donji veš, kupovali na račun istog tog budžeta. Kada sve ovo uzmemo u obzir, ni suma od pokradenih osamnaest miliona eura nije do kraja precizna — komisija je evidentirala samo dokazive krađe i pronevjere, a koliko li su tek pokrali i na vrijeme uklonili tragove, to samo Bog zna.

Ne smijemo zaboraviti ni tri tragična slučaja, od kojih je jedan sa smrtnim ishodom: pogibija Ruždije Đurovića, kao i ranjavanja Envera Škrijelja i Camila Jukovića — posljedice su direktnog uticaja obje političke struje i njihovog nasrtanja na dostojanstvo i čast hrabrog i poštenog bošnjačkog čovjeka.

Građani Novog Pazara i Bošnjaci Sandžaka su smogli snage i, pored svih prijetnji, ucjena, pritisaka i napada, na izborima 2008. godine smijenili sa vlasti sadističkog tiranina, vjerujući da će im SDP Rasima Ljajića i DS Borisa Tadića, koji je zahvaljujući njima i postao predsjednik, donijeti toliko dugo čekanu slobodu, raskrinkati Ugljanina i Koštunicu, ugasiti paravjersku tvorevinu i prihvatiti ih kao jednakopravne građane Srbije.

Međutim, ni oni nisu ispunili predizborna obećanja — slagali su građane Sandžaka i produbili njihove probleme. Tadić je pred preko 20.000 ljudi u Novom Pazaru obećao da će riješiti problem Islamske zajednice, odnosno ugasiti paravjersku tvorevinu — i slagao. Ljajić se odrekao svog naroda, udobno zavaljen u ministarskoj fotelji i još par upravnih odbora, te u nizu sumnjivih biznisa sa sandžačkim i srbijanskim tajkunima, dok se njegovi zamjenici valjaju u sopstvenim žabokrečinama.

Nasuprot svega toga, oni su doradili Ugljaninove i Koštuničine metode, pa su, umjesto da procesuiraju njih i njihove kriminalne biznis partnere Krnje, Brnje, Paje, Reke, Čeke, Meke, Velje i mnoge druge, nasrnuli na narod koji im je vjerovao i doveo ih na vlast — šaljući žandarmeriju na vjernike ili šutirajući radnike koji pred zgradom Gradske uprave traže svoja prava.

Oba beogradska regruta iz Sandžaka su slali najokrutnije policijske snage na sopstveni narod: ondašnji gradonačelnik na vjernike i samog vrhovnog vjerskog poglavara Bošnjaka, reisu-l-ulemu Cerića u Tutinu, a sadašnji na imame i vjernike 04.09.2010. godine na Hadžetu — i to u zadnjoj trećini Ramazana. Neka im je na čast!

Zato su sljedeći izbori prekretnica — ili će nas i dalje gaziti razni Ugljanini, Ljajići, Koštunice i Tadići, ili ćemo napokon ostvariti ljudska, građanska, vjerska i nacionalna prava koja nam, kao zajednici slobodarskog duha i prema svemu onome što posljednjih godina pokazujemo, s pravom pripadaju.

Izvor: Revija „Sandžak“, br. 156

Glas islama, 222, R:_Analize, A: Jahja Fehratović