


Postoje različiti oblici terapija i načini odvikavanja od pušenja. Najčešće se te terapije koriste na psihološkoj bazi jer se smatra da upravo na toj oblasti treba kod ovisnika raditi. Predlažu se različite aktivnosti, poput tuširanja hladnom vodom, naročito ukoliko dođe do momenta kada se javi želja za ponovnim pušenjem. Predlaže se i uzimanje veće količine tečnosti, kretanje i pojačana fizička aktivnost, ali i redovan san i odmor. Poželjno je uz sebe imati eventualne ilustracije o štetnosti pušenja, da se ide na seminare na tu temu, da se razgovara sa ljudima koji su bivši ovisnici, da se na internetu gledaju informativni i edukativni materijali po pitanju toksikomanije, da se izbjegavaju grupe pušača i mjesta gdje se puši. Liječnici smatraju da je efikasnije odjednom prekinuti sa pušenjem i konzumiranjem cigareta nego postepeno smanjivati broj cigareta.
Poseban problem u tom odvikavanju predstavljaju pušači kod kojih je nikotin postao sastavni dio metabolizma nervnog sistema, zbog čega pri ostavljanju duhana ulaze u psihički i fizički apstinencijalni sindrom. (M. Stajić i sar., 2003.)
Ustvari, ovo predstavlja da je ovisnik kao pušač navikao na drogu i da bi održao tu koncentraciju droge u organizmu konzumiranjem cigareta. Sa ovakvim pacijentima nije lako raditi i oni zahtijevaju uporniji i duži tretman. Najčešće je to prisutno kod dugotrajnih pušača.
Od svih konzumenata duhana 80-90% ih zadovoljava kriterije za ovisnost o nikotinu. Ta ovisnost se često shvata na manje ozbiljan način nego druge ovisnosti. Razlog tome je što je pušenje duhana rašireno i socijalno prihvaćeno u mnogim sredinama. (Begić, 2016.) Upravo sa takvog aspekta treba ići u rad sa ovisnicima, da su oni, ustvari, ovisnici o drogi, a ne o pušenju te da zavisnost stvara nikotin. Ovisnost o cigaretama često ide s konzumiranjem alkohola i kofeina. (Begić, 2016.)
Vrlo je bitno prilikom rada sa pacijentima/pušačima da terapeuti, ljekari svojim ličnim primjerom odviknu pacijenta od pušenja. Spominjemo ovo iz razloga što mnogi zdravstveni radnici konzumiraju cigarete, a onda ti isti medicinski radnici nastoje da pomognu pacijentima da prestanu pušiti, a i sami mogu biti pacijenti. Zdravstveni radnici su konstantno u kontaktu sa ovisnicima o pušenju i trebaju da upoznaju pacijente o štetnosti pušenja i posljedicama pasivnog pušenja. Trebaju da pruže stručnu pomoć pušačima koji žele da ostave pušenje. Međutim, veliki je problem kada zdravstveni radnici svojim primjerom to ne pokazuju. Apsurdno je tražiti od nekoga da prestane pušiti, a ista ta osoba u tome nije uzor. Zato je prvo potrebo da zdravstveni radnici budu uzori, da svojim primjerom potiču pacijente da se odviknu od pušenja i da im jačaju svijest. Svaki zdravstveni radnik treba da implementira barem minimalnu intervenciju o podizanju svijesti o štetnosti pušenja.
Prilikom terapijskog rada sa klijentom u razgovoru i savjetovanju treba poduzeti sljedeće aktivnosti:
Ukoliko ove terapijske mjere ne uspijevaju, ne smije se pacijent okriviti za neuspjeh niti mu razvijati osjećaj krivice, jer to rijetko dovodi do uspjeha. Ljekar bi trebao da pohvali svaki pokušaj pacijenta da prestane pušiti.
Mjere koje su poduzete za kontrolu duhana na svjetskom nivou jesu one od Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) sredinom 2008. godine. Te mjere su sljedeće:
Nastavit će se…
Glas islama , A: Semir Čupović