Potpuno je nenormalno izazivati svjedočenje nekoga ko se odriče svih odgovornosti za neko veliko djelo, bez obzira da li se radilo o književnosti ili nauci. Upravo to rade mnogi orijentalisti, koji su sumnjičavi u pogledu porijekla Časnoga Kur’ana, pa njegovo autorstvo pripisuju Muhammedu a.s. Muhammed a.s. nikada nije tvrdio da je on autor Kur’ana. U svakoj prilici je govorio da je to Objava od Uzvišenog Allaha. Posumnjati u to znači tvrditi za njega da je lažov. Svi historičari se slažu da je za Muhammeda a.s. bilo svojstveno da prije obznanjivanja poslaničke misije nikada nije izgovorio laž. Bio je poznat po nadimcima Iskreni, Povjerljivi i Istinoljubivi. Zašto bi Iskreni odjednom počeo lagati da je Božji poslanik!? Zanimljivo je da su mekkanski mušrici, iako nisu povjerovali u Objavu sa kojom je došao, ipak povjeravali Muhammedu a.s. na čuvanje sve vrijedne stvari. Kad je učinio Hidžru, izbjegavši ubistvo koje su mu mušrici priređivali, ostavio je iza sebe Aliju r.a. da razduži sve stvari ostavljene mu na čuvanje. Ebu Sufjan, koji je prije oslobođenja Mekke bio žestoki neprijatelj Muhammeda a.s., obratio se Heraklu, imperatoru Bizantije, za pomoć protiv Božjeg Poslanika s.a.v.s. Herakle ga je pitao da li je Muhammed a.s. prije obznanjivanja poslanstva ikada slagao ili prekršio emanet. Iako Muhammedov a.s. žestoki neprijatelj, Ebu Sufjan je priznao istinu: „Ne, Muhammed nikada nije izgovorio laž.“ Ako Muhammed a.s. nikada nije slagao, ako nije slagao da je Božji poslanik, zašto bi lagao u vezi porijekla Časnoga Kur’ana!? Sve što smo do sada rekli bazira se na svjedočenjima Muhammeda a.s. Analizirajmo sada druge mogućnosti koje su tokom vjekova navodili skeptici.

IMETAK KAO MOTIV

Neki tvrde da je Muhammed a.s. lažno pripisao Kur’an Bogu, a sebe prozvao poslanikom samo da bi stekao imetak. Slažem se da su kroz historiju mnogi ljudi lažno tvrdili da su poslanici, sveci i svećenici samo da bi stekli bogatstvo i živjeli luksuznim životom. Finansijsko stanje Muhammeda s.a.v.s. je bilo bolje prije obznanjivanja poslaničke misije nego poslije. Kad je imao 25 godina oženio se Hatidžom r.a. koja je bila poznata i bogata poslovna žena. U narednih 15 godina njegovo finansijsko stanje je bilo na visokom nivou. Međutim, nakon obznanjivanja poslaničke misije sve se promijenilo. Aiša r.a. prenosi da bi u Poslanikovoj s.a.v.s. kući prošla i po dva mjeseca, a da se nije naložila vatra za kuhanje jela. Hranili bi se samo hurmama i vodom. Samo ponekad bi obrok obogatili kravljim mlijekom koje bi im poklonio neko iz Medine. (Rijadus-salihin, hadis broj 492)

Ovdje se ne radi o namjernom i privremenom žrtvovanju, već o načinu života. Muhammed a.s. je mogao živjeti kao kralj da je samo htio. Neki su mu prigovarali zbog toga što je odabrao živjeti u siromaštvu, dok drugi vladari uživaju sav mogući luksuz. To ga je uznemiravalo, pa mu je Allah objavio da prenese svojim suprugama: „O Vjerovjesniče, reci ženama svojim: – Ako želite život na ovome svijetu i njegov sjaj, onda se odlučite, dat ću vam pristojnu otpremu i lijepo ću vas otpustiti. A ako želite Allaha, i Poslanika Njegova, i Onaj svijet – pa, Allah je, doista, onima među vama koji čine dobra djela pripremio nagradu veliku.” (El-Ahzab, 28-29) Predanja o tome zabilježena su u Buharijevoj i Muslimovoj zbirci hadisa. Ebu Zerr i Ebu Hurejre r.a. prenose da Poslanik s.a.v.s. nikada nije odbijao poklone, ali je sve što je imao trošio na siromahe i uboge. (Rijadus-salihin, hadisi 465-466)

Uprkos svim pobjedama i ogromnim uspjesima, Poslanik Muhammed s.a.v.s. je pred kraj života bio u dugu, a štit mu je bio kod jednog Jevreja iz Medine kao zalog za dug. (Rijadus-sa[1]lihin, hadis 504) Da je Muhammed s.a.v.s. bio autor Kur’ana, ali je zarad materijalnih interesa autorstvo pripisao Bogu, nikada ne bi u tom istom Kur’anu spomenuo sljedeće: „A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: “Evo, ovo je od Allaha” – da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško njima što na taj način zarađuju!“ (El-Bekare, 79) Ovaj ajet žestoko prijeti svima koji su prijašnje Božje objave mijenjali i dopisivali šta god im je na um palo, a zatim sve to pripisivali Bogu radi materijalnih interesa. Da je Muhammed a.s. bio autor Kur’ana bio bi kad-tad raskrinkan i uhvaćen da je (Bože sačuvaj) lagao i sam sebe prokleo, što je nelogično.

ŽUDNJA ZA POLOŽAJEM, MOĆI, SLAVOM I VOĐSTVOM

Da li je moguće da je Muhammed a.s. sebe proglasio Božjim poslanikom samo da bi stekao položaj, moć, slavu i vođstvo? Općeprihvaćena činjenica je da je Mu[1]hammed a.s. bio jedan od najuspješnijih i najvećih vođa u historiji. Kršćanski naučnik Micha[1]el H. Hart je napisao knjigu „Stotinu najvećih“ u kojoj je nabrojao stotinu najvećih i najuticajnijih ljudi u ljudskoj historiji, od Adema a.s. do danas. Na vrhu njegove liste, na prvom mjestu, nalazi se poslanik islama Muhammed s.a.v.s. Biografiju o njemu završava riječima: „Upravo me je ova izmiješana kombinacija sekularnog i vjerskog uticaja navela da zaključim da je Muhammed bio najuticajniji pojedinac u historiji ljudskoga roda.“ Čovjek njegovih kvaliteta se mogao proglasiti vođom i pribaviti sebi svu moć i bez proglašenja poslanikom. Međutim, osobine koje saznajemo iz njegovog životopisa ukazuju da on nije bio željan ni vlasti ni moći. Strast za položajem i moći čvrsto je povezana sa dobrom hranom, najmodernijom odjećom, raskošnim kućama, prostranim vrtovima i neospornim autoritetom. Uprkos tome što je, kao poslanik, uživao najviši društveni status i što je, kao državnik, ponio najveću odgovornost, sam je muzao svoju stoku, krpio svoju odjeću, popravljao obuću i pomagao suprugama u kućnim poslovima. Njegov život je nevjerovatan primjer jednostavnosti i skromnosti. Sjedio je na podu i sam išao na pijacu. Prihvatao je poziv na ručak od siromaha i bio zahvalan na svemu što mu se prinese. Pažljivo je slušao i obraćao se svakome ko bi mu prišao. Časni Kur’an se obraća sumnjičavima, govoreći o Muhammedu, a.s: „On čuje ono što je dobro, vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike, i milost je onima između vas koji vjeruju.“ (Et-Tevbe, 61)

Predstavnik mušrika, Utbe ibn Rebia, jednom prilikom došao je Poslaniku s.a.v.s. i ponudio mu sve privilegije: da bude kralj Kurejšija, da bude najbogatiji među njima i da ima žene koje god poželi. Jedini uslov je bio da se okani pozivanja u islam i obožavanje Jednog Boga. Da su Muhammeda a.s. zanimali status, imetak, slava i vlast, nipošto ne bi propustio ovu zlatnu priliku. Međutim, on je odbio sve njihove uslove i to im obrazložio u prvih 38 ajeta sure Fussilet. Kasnije mu je došla još jedna delegacija uglednih ljudi sa sličnim ponudama. Ponovo je odbio odreći se misije kojom ga je Uzvišeni zadužio: „Ova Objava nije od mene. Ne tražim od vas ni imetak ni položaj. Allah me je vama poslao i objavio mi Časni Kur’an.“ Drugom prilikom pokušali su ga prevariti preko njegovog amidže Ebu Taliba. Nudili su mu sve ovosvjetske povlastice u zamjenu za odricanje od poslaničke misije. Njegov odgovor je bio: „Amidža, da mi daju Sunce u desnu, a Mjesec u lijevu ruku, ne bih se odrekao ove misije, sve dok ne umrem radi nje ili dok Allah ne odluči kako On želi.“ Smrt Poslanikovog voljenog sina Ibrahima se podudarila sa pomračenjem Sunca. Ljudi su taj čudni događaj tumačili da su i Zemlja i nebesa tužni zbog Ibrahimove smrti. Muhammed a.s. im je ljutito odgovorio: „Sunce i Mjesec su dva Allahova znaka i ne pomračuju se ni zbog čijeg života niti smrti!“ (El-Buhari)

Da li su ovo osobine samoživog čovjeka željnog vlasti? Kako objasniti ovakvo požrtvovanje i skroman život, čak i onda kada je nadvladao neprijatelje? Šta nam govori činjenica da je u svim svojim podvizima skromno i skrušeno svaku zaslugu pripisivao Uzvišenom Allahu, a nijednu sebi?

Glas islama, 244, R: Prijevodi, Preveo Senad Redžepović