

Allah dž.š. je stvorio čovjeka sa jasnim i preciznim zadatkom: da Ga spozna, pokori Mu se i zahvali na blagodatima kojima ga je obilato obasuo. Svaka osoba će dobiti sreću ovog i budućeg svijeta isključivo spoznajom Gospodara svjetova, robovanjem samo Njemu, ne prepisujući Mu u robovanju nikog kao saučesnika. Čovjeka je Gospodar upravo zbog toga obdario spoznajnim, intelektualnim i brojnim drugim mogućnostima, a uz to je učinio da se svaka osoba rađa u takvoj prirodi da teži svom Stvoritelju i istinskoj spoznaji.
Međutim, bez obzira na veliku Allahovu blagodat – spoznajne i intelektualne mogućnosti koje su date čovjeku, rađanje svakog djeteta u prirodnoj vjeri islamu, Allah Milostivi čovjeku šalje poslanike i vjerovjesnike da svojom pojavom, savjetima i uputstvima podsjete ljude na njihov fundamentalni zadatak na ovom svijetu, a to je vjerovanje i pokoravanje isključivo samo Allahu Uzvišenom. Svi poslanici i vjerovjesnici su imali zadatak da pozivaju ljude u pokoravanju samo Jednom Bogu – Allahu Uzvišenom, a odbacivanje kufra, nevjerstva i idolopoklonstva. Jedina vjera koju je Allah slao ljudima u svim historijskim razdobljima bio je isključivo islam. Otu[1]da Muhammed s.a.w.s. ističe u predanju kojeg prenosi Ebu Hurejre r.a.: “Vjerovjesnici su braća po ocu, majke su im različite, a vjera im je jedna!“ A Allah Uzvišeni, shodno tome, u Časnom Kur’anu kaže: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: – Nema Boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!” (El-Enbija’, 25)
Budući da je svaki narod imao vjerovjesnika koji je govorio njihovim jezikom, logički se zaključuje da je njihov broj bio impozantan. Na to pitanje Muhammed s.a.w.s. je odgovorio u predanju koje od njega prenosi poznati ashab Ebu Umame r.a. U tom predanju Allahov Poslanik s.a.w.s. je naglasio da je Adem a.s. bio prvi vjerovjesnik, pa, prema tome, prvi poslanik je bio Nuh a.s. Na upit koliko je bilo vjerovjesnika i poslanika, Muhammed s.a.w.s. je u spomenutom predanju rekao: “Vjerovjesnika je bilo 124.000, a od toga 315 poslanika!” (Ahmed – Musned)
U akidi (vjerovanju) je poznato da je svaki poslanik bio vjerovjesnik, a da svaki vjerovjesnik nije bio poslanik. Razlika između poslanika i vjerovjesnika, po najispravnijem mišljenju uleme, jeste u tome da je poslanik poslan sa novim posebnim šerijatom za sebe i svoj ummet, dok je vjerovjesnik onaj koji dostavlja šerijat prethodnog poslanika. Mi ne znamo imena svih poslanika i vjerovjesnika, osim onih koje je Allah Uzvišeni u Kur’anu imenom spomenuo. Allah Uzvišeni je u Kur’anu spomenio imenom 25 poslanika i vjerovjesnika, a to su: Adem, Nuh, Idris, Salih, Ibrahim, Hud, Lut, Junus, Ismail, Ishak, Jakub, Jusuf, Ejub, Šuajb, Musa, Harun, El-Jese’, Zulkifl, Davud, Zekerija, Sulejman, Ilijas, Jahja, Isa i Muhammed s.a.w.s. Vjerovanje u Božje poslanike Vjerovanje u Božje poslanike je četvrti imanski šart i bez vjerovanja u njih ne možemo biti vjernici. Dužni smo vjerovati u sve poslanike, bez pravljenja razlike među njima, i dužni smo vjerovati da su svi oni bili iskreni, dobronamjerni, da su do kraja, korektno i u potpunosti izvršili svoju misiju sa kojom ih je Allah Uzvišeni zadužio.
Allah dž.š. nam ukazuje na opasnost onih koji prave razliku među poslanicima, vjeru[1]jući u neke, a u neke ne, pa kaže: “Oni koji u Allaha i u poslanike Nje[1]gove ne vjeruju, i žele da između Allaha i poslanika Njegovih naprave razliku, i govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga neki stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici: a Mi smo nevjernicima pripremili bolnu patnju.” (En-Nisa’, 150, 151)
Poslanici su bili najpotpunijeg morala, najboljeg djela, najljepšeg ponašanja, najiskreniji prema Allahu i najkorisniji članovi zajednice. Allah dž.š. je sačuvao poslanike od većih grijeha, od laži, prevare, od tajenja objave i sl. Trebamo znati da Allah dž.š. nije ništa dao poslani[1]cima što nadilazi okvire ljudske naravi. Oni su bili ljudi iz naroda kome su poslati, koji su jeli, pili, hodali, spavali, sjedili, smijali se, razgovarali, ženili se itd. Bili su izloženi i najvećim patnjama, bolestima, ismijavanjima i drugim poteškoćama na svom da’vetskom putu. Shodno ovome, Allah dž.š. u Kur’anu kaže: “Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj koji se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi.” (Alu Imran, 144)
Allah dž.š. ovo posebno ističe kada je u pitanju Isa a.s. koga su kršćani pro[1]glasili sinom Božjim: “O sljedbenici Knjige, ne zastanjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega: zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: ‘Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo Jedan Bog, – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao Zaštitnik.“ (En-Nisa’, 171)
Poslanici nisu posjedovali nijednu od osobina božanstva, nisu nikakva udjela imali u Svemiru, nisu mogli nikome štetu ili korist donijeti ukoliko to Allah dž.š. ne odredi. Oni nisu uticali na Allahovu dž.š. volju i Allahovu odredbu, nisu znali gajb (nepoznato), nisu znali budućnost, izuzev ono o čemu ih je Allah dž.š. posebno obavijestio. S druge strane, dužni smo vjerovati da je Allah dž.š. podržao Svoje poslanike u njihovoj zadaći tako što im je podario mu’džize – nadna[1]ravna djela, kao dokaz onima koji nisu vjerovali u istinitost poslanstva. Svaki poslanik je imao svoju mu’džizu i svaka mu’džiza je odgovarala vremenu u kojem je živio poslanik. Narod Isa a.s. je bio poznat po medicini, pa mu je Allah dž.š. dao da liječi bolesne, gubave, hrome i sl. Narod Muhammeda s.a.w.s. je bio veoma jak u pjesništvu i retorici, pa tako vidimo u savršenosti kur’anskog izraza izazov za arapske pagane, pored ostalih mu’džiza koje otkrivamo u Kur’anu do današnjih dana. Poslanici su puno učinili za čovječanstvo i trebamo im svi biti zahvalni. Nedevi lijepo zaključuje kada konstatuje da nije bilo Allahovih poslanika lađa čovječanstva bi potonula sa svim znanostima, kulturnim nasljeđem i filozofijom, a ljudska pokoljenja bi se pretvorila u stada stoke i čopore zvjeri, ne poznajući Gospodara svjetova, vjeru i moral, ne znajući za milost, ljubav i nemajući višeg cilja od vode i ispaše.
U narednom broju započet ćemo kazivanje o Ademu a.s., a u planu nam je da obradimo sve poslanike i vjerovjesnike koji su imenom spomenuti u Časnom Kur’anu. Inače, u kazivanjima o poslanicima i vjerovjesnicima su velike pouke i poruke.
Glas islama, 244, R: Historija islama, A: Enes Ibrović