Na našim televizijama i drugim medijima česte su emisije i prilozi koji govore o medijskim slobodama, pravima novinara i njihovim navodnim ugrožavanjima od strane građana i institucija. Postao je to neki vid pomodarstva i tranzicijskog sindroma voditi debate o ovim stvarima. Slično kao i u slučaju LGBT populacije, to je tema koja se mora povremeno ubaciti na repertoar ako se želi biti u trendu. Novinari i njihova udruženja to najčešće rade sami preko medija na kojima su zaposleni. Tu su i razni CSN-ovi, PEN-ovi, CCI-jevi, TI-jevi i slični koji pumpani stranim donacijama, učestvuju u dijaloškim emisijama i kuju žalopojke o tome kako su novinari ugrožena vrsta poput runolista, kako ih niko ne voli, a oni se samo trude da otkriju i objave istinu i učine društvo boljim. Nije to toliko ni sporno jer u ovom haotičnom društvu je svako manje ili više ugrožen.

Problem nastaje kada se stvari počnu predstavljati tendenciozno i pristrasno, pa nikad nemamo priliku čuti drugu stranu priče i objektivno priznanje da se radi o problemu koji treba sagledati i predstaviti iz više uglova i u koji je involvirano više aktera. Nikad do sada nismo čuli da neko polemiše o tome gdje su granice tih famoznih novinarskih sloboda, postoje li u ovoj profesiji ikakvi standardi koje treba poštovati i šta bi društvo imalo kazati o svojim pravima i ugrožavanjima istih od ostrašćenih i neprofesionalnih novinara. Ulogu medija u sveopštem zatupljivanju i indoktrinaciji širih narodnih masa ovaj put nećemo ni spominjati, jer to je tema za sebe. Ovakvim djelovanjem se pokušavaju nametnuti standardi „svetosti“ i nedodirljivosti novinara. Samodoživljavanje istih kao nekakvih lučonoša i spasilaca društva kojima je sve dozvoljeno je odraz umišljenosti, neprofesionalnosti i poremećenih društvenih odnosa. Stvari se u ovim emisijama i prilozima predstavljaju kao da ovo društvo nije zrelo i dovoljno tolerantno da razumije i poštuje rad novinara, a u suštini situacija je često obrnuta jer su upravo novinari ti koji se ponašaju kao krivolovci u šumi i koji krše sve profesionalne standarde i etičke kodekse. Potpuna zavisnost medija od politike i financijskih centara moći je dovela do totalnog odsustva objektivnosti i profesionalizma, pa na prste možemo prebrojati one koji su ostali normalni, a oni su najčešće marginalizirani.

Nepismenost i nekompetentnost novinara su nešto na šta se niko više ne osvrće, a granica između ozbiljnog medija i žute štampe i tabloida je gotovo nestala. Utrka za gledanošću i financijskom dobiti su glavni pokretač rada svih medija. Rezultati toga su sveopći cirkus u medijskom prostoru i mediji toliko srozani i kompromitovani da je to već postalo javno ruglo. Jedna od posljedica ovakvog stanja su i stalni napadi i ugrožavanja ličnih prava i sloboda pojedinaca i grupa. Danas svaki novinarčić može biti poprilično siguran da neće nikome odgovarati ako napiše i objavi bilo kakvu klevetu ili napad na čast i dignitet neke javne osobe, grupe ili institucije. Pravilo je da nema pravila i da svako može pisati šta poželi, a takvo stanje se obilato i koristi. Do sutra bi mogli nabrajati sve montirane izmišljotine i naručene hajke za koje nikad niko nije odgovarao niti se javno izvinio. Njihovi autori uglavnom i dalje rade isto bez ikakvih pravnih posljedica. Ni državni mediji nisu pošteđeni ovog sin[1]droma. Oni su poprilično politički obojeni i u većini slučajeva predstavljaju samo produženu ruku vladajućih stranaka. U Republici Srpskoj je to jasno kao dan, čak i transparentno, da je javni RTV servis glasnogovornik SNSD-a. Na Federalnoj televiziji stanje je trenutno malo haotičnije, ali prisjetimo se samo SDP-ove faze prije dvije godine i pomahnitalih pitbull terijera iz emisije „60 minuta“ koji su legitimnom novinarskom aktivnošću smatrali upade u vjerske objekte, privatne posjede, kancelarije, kao i guranje mikrofona u usta neraspoloženom sagovorniku. Ovaj primitivizam i kršenje prava na privatnost su onda pravdali netrpeljivošću prema novinarima i sličnim zamjenama teza. Imali smo i slučaj kada smo cijeli mjesec, svaki dan zaredom gledali Dnevnik posvećen hajci na jednu jedinu osobu, direktora FUP-a Dragana Lukača koji je u tom momentu smetao glavešinama iz SDP-a. Stanje u printanim medijima je još gore. Spomenut ćemo samo „Dnevni Avaz“ i „Slobodnu Bosnu“, novine koje su laž i klevetu postavile kao standard. Tu u skoro svakom broju možete pronaći neku montiranu aferu ili skandal, naručene napade na javne ličnosti i funkcionere, kao i očite dezinformacije o raznoraznim društvenim temama. Internet kao interaktivan i svima dostupan medij je opet priča za sebe. Tu svaka analiza gubi smisao jer na bezbroj portala svako piše i plasira šta želi i iole ozbiljan konzument ove izvore treba uzimati sa velikom rezervom. Bezobrazluk i osionost idu čak dotle da se nekad vijesti i nakon javnog demantija i očitog dokaza da se radi o izmišljotini i dalje plasiraju i emituju kao da se ništa nije desilo. Muslimani i Islamska zajednica su u svemu ovome kolateralna šteta. Praktično ne postoji projekat, manifestacija ili bilo šta drugo vezano za islam, a da nije u posljednjih desetak godina od nekog medija osporeno, ismijano ili na drugi način diskreditovano na valovima sveopće islamofobije i medijske histerije.

Ovakav tretman islama u medijima je nametnut kao pravilo, pa je sada sasvim normalno i prihvatljivo konstruisati priče o imaginarnom terorizmu, javno ponižavati funkcionere Islamske zajednice, pa čak i ismijavati islamske svetinje. Ovakve moralne spodobe od novinara vjeru doživljavaju kao nešto protivzakonito i nepoželjno. Muslimani se nažalost već navikavaju na ovakav tretman, pa se većina sve rijeđe i osvrće na ovakve pojave. Sve ovo navedeno novinarsku profesiju kod nas, uz časne izuzetke, čini veoma degradiranom i kompromitovanom. Ovaj poziv je pao na veoma niske grane. Utopije koju nam podvaljuju, a u kojoj hrabri novinari razotkrivaju korumpirane političare i organizovani kriminal, ukazuju na društvene devijacije i objektivno informišu građane nema ni na obzoru, pa možemo konstatovati da se tu najčešće radi o hipokriziji žešćih razmjera. Svjesni smo uloge koju bi mediji trebali imati u kreiranju i promociji slobodnog društva, kao i pritiska politike na njihov rad i nezavisnost, ali kod nas nažalost ima puno više onih koji te slobode i to društvo svojim radom ugrožavaju. Naravno da stvari nisu crno-bijele jer postoje i oni koji se pokušavaju oteti ovom sivilu, no u ovakvom ambijentu teško dolaze do izražaja. Oni ne mogu ostvariti veći uticaj u javnosti jer mjerilo kvaliteta ne postoji. Da nadležne institucije rade svoj posao kako treba, ove priča bi bila suvišna. Ipak, uzimajući u obzir da su zakoni kod nas često samo mrtvo slovo na papiru i da ova država nema moralnih ni institucionalnih kapaciteta da zaštiti integritet pojedinaca, trebalo bi u medijskom prostoru postaviti kontratezu i inicirati raspravu o tome koliko su građani sigurni od nesavjesnog i nezakonitog rada medija. Trebalo bi osim o pravima novinara progovoriti i o pravima građana, institucija i drugih da ne budu klevetani, proganjani i žigosani od strane medija željnih gledanosti, tiraža i priznanja svojih mentora. Ovakvi novinari moraju biti svjesni da je odnos sa javnošću uzajaman, da građani nisu bukve u šumi i da sloboda ima granice. Nadam se da ćemo doživjet.

Glas islama, 247, R: Analize, A: Nermin Spahić