ODLAZAK VELIKOG PISCA I ČOVJEKA

Bez sumnje, gotovo da nisam sreo pisca, kao čovjeka i stvaraoca, koji je na jedinstven način ujedinio umjetnost i ljubav, kao što je to bio slučaj sa pjesnikom i istraživačem Alijom Džogovićem. Iz njegovog života dolazilo je pregalačko nadahnuće muza iz literature čime je bošnjačku književnost uzdizao na grandiozan i primjereno etički način i davao mu ljudsku i, prije svega, umjetničku dimenziju. Početkom januara ove godine, priča nam prof. dr. Sefer Međedović, sa grupom profesora i intelektualaca iz Peći imao je zadovoljsvo da sjedi i razgovara u ovom gradu sa književnikom akademikom Alijom Džogovićem. Tom prilikom pisac ih je impresionirao svojim svježim dosjetkama, kao i manirima otmjenog intelektualaca, bez obzira što je sa godinama bio duboko zašao u devetu deceniju. Svojim sugovornicima govorio je o svojim projektima i putovanjima kroz Sandžak i Bosnu, te o pripremi referata za predstojeće skupove Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i susrete sandžačkih pisaca. Kada nam je u kasno popodne 22. januara 2014. književnik Zaim Azemović saopćio da je preselio naš dragi prijatelj i pisac Alija Džogović, taj haber sam primio sa dubokim bolom, jer dragog pisca znam još iz rane mla[1]dosti i bio sam za njega duboko vezan. Zato je u ovom trenutku teško pisati i govoriti o prijatelju i piscu Aliji Džogoviću. Književnik akademik Alija Džogović preselio je na Ahiret u Peći na svjetski Dan zagrljaja, 21. januara 2014. godine, kada njegova duša ide ka Svevišnjem Gospodaru svjetova. Ukopan je sutradan, nakon džume namaza, u svom zavičaju. Na Ahiret su ga ispratili najbliži srodnici i prijatelji. Pjesnik i znanstveni istraživač iz onomastike i dijalektologije rođen je 16.12.1929. godine u Laholu kod Bijelog Polja u Sandžaku. Osnovnu školu završio je u Zatonu, a gimnaziju u Peći. Studije jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bavio se istraživanjem iz oblasti onomastike. Prve stihove objavio je 1950. godine. Autor je knjiga stihova: “Cvijet i rana” (Priština, 1976.), “Materidža” (Matica Bošnjaka, Novi Pazar, 1993.), “Aragonistički nakit”, “Sarajevo Guernica”, “Iste oči”, “Bošnjaci Vitomarice” (Peć, 2001.).

Autor je antologije “Bijel behar” (sandžačkih i kosovskih pjesnika), Prizren 2002. Radio je kao profesor književnosti u srednjim školama u Peći. Bavio se profesionalnim književnim i znanstvenim radom. Bio je član Udruženja pisaca Sandžaka, Matice Bošnjaka Sandžaka i Društva pisaca Kosova, a obavljao je i funkciju predsjednika Foruma Bošnjaka Kosova. Na Plavskim književnim susretima 2005. godine, jula mjeseca u Plavu, predstavljen mu je književni i znanstveni portret. Bio je član redakcije revije “Selam” (Prizren). U Novom Pazaru, kada sam početkom 1992. godine počeo novi intelektualni angažman sa uređivanjem revije “Sandžak”, pozvao sam Aliju Džogovića da mi bude jedan od bliskih suradnika u rubrici kulture. Ubrzo sam mu štampao zbirku pjesama “Materidža”, koja je izuzetno bila lijepo primljena od kulturne javnosti Sandžaka i šire, za koju je dobio književnu nagradu “Sabit Užičanin”.

OBIMAN ISTRAŽIVAČKI OPUS

Vjerujemo da će istraživači imati pune ruke posla ispitujući obimno Džogovićevo književno i znanstveno djelo. Bez sumnje, bio je neumorni istraživač svoga zavičaja, kako Bijelog Polja, tako i Peći, posebno varošice Vitomirice (o kojoj je napisao monografiju), te je dalje ispitivao toponimiju i onomastiku gotovo svih sandžačkih krajeva, a posebno kapitalnu publikaciju objavio je o onamastici plavsko-gusinjskog kraja. Rahmetli Alija Džogović bio je živo prisutan na osnivanju Književnih susreta u Plavu, te Književnih susreta “Avdo Međedović”, Književnih susreta “Muhamed Abdagić” u Sjenici, Tutinu i drugim sandžačkim krajevima, gdje je ostavljao utisak prefinjenog pisca i iskrenog sagovornika. Bez sumnje, život i djelo akademika Alije Džogovića vjerujemo da će biti predmet intenzivnog izučavanja bošnjačkih institucija. Do sada su o njegovom djelu napisane brojne studije, ali ne toliko obimne koliko ovaj stvaralac zaslužuje. Posebno se družio sa rahmetli akademikom dr. Jašarom Redžepagićem, filozofom akademikom dr. Feridom Muhićem i drugim bošnjačkim velikanima. Najzad, ostalo mi je u sjećanju jedno predivno putovanje iz Sandžaka za Tursku, kada smo sa grupom univerzitetskih profesora, nakon pokretanja inicijative u BNVS-u za osnivanje Univerziteta u Sandžaku, ljeta 1992. godine, septembra i oktobra iste godine posjetili više univerziteta u Turskoj, na kojima su počeli studirati studenti iz Sandžaka, kojima je zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu bilo prekinuto školovanje na Univerzitetu u Sarajevu i drugim fakultetima. Na tim putovanjima i javnim istupanjima pred najvećom univerzitetskom elitom Turske, književnik Alija Džogović je posebno zračio svojom pristojnošću i suptilnom estetskom i pjesničkom preciznošću i ostavljao dojam vrhunskog stvaraoca i intelektualca. U tom kontekstu, pozivam sjećanje u susret te iznosim mišljenje filozofa dr. Slobodana Tomovića, koji nam je jednom prilikom u Podgorici izrekao stav: “Studirao sam na Univerzitetu u Beogradu i posebno sam zapamtio dva književna stvaraoca, koji su bili moje kolege iz generacije, a to su Alija Džogović i Žarko Đurović. Nikada neću zaboraviti njihova sjajna istupanja pred radoznalom studentskom omladinom u Beogradu, a plijenili su pažnju i interesovanja širih pasioniranih ljubitelja poezije…” Džogović je od početka ’70-ih do kraja ’80-ih godina, skoro pune dvije decenije, u slobodnom vremenu, a posebno za vrijeme zimskih i ljetnih ferija, bavio se empirijskim terenskim istraživanjima za potrebe znanstvenih instituta SANU, radeći pregledno na projektima ispitivanja onomastike na kosovskom i sandžačkom regionu. To je sve radio do Miloševićeve invazije Kosova 28. juna 1989. god. na Vidovdan, kada su prestale potrebe za Džogovićev znanstveni angažman. Sudeći po tome, a imajući u vidu Džogovićevu paradigmu, SANU je od Kosova i Sandžaka digla ruke od tada. U bogatoj 60-togodišnjem bavljenju literaturom, književnik Alija Džogović je recenzirao brojne knjige i publikacije, dajući posebne impulse i idejama novih knjiga sandžačkih pitanja, gdje je bio rado viđen na mnogim promocijama i raspravama, dajući u fokus po[1]sebne teme iz djelokruga bosanskog jezika.

* * *

Bezbeli, Džogović je samo preselio na drugi svijet. Ne može se reći da je ovaj pisac umro. Njegovo srce je pre[1]stalo da kuca, ali njegova duša živi sa svim plemenitim Bošnjacima svijeta. Kao takav, ovaj pisac nije “umro” u tradicionalnom značenju, već živi u svojim djelima, knjigama, uspomenama porodice i drugih prijatelja. Prema tome, pisac, profesor i znanstvenik, akademik Alija Džogović činio je dobra djela i on se ne da osloboditi vreme[1]nu u kojem je živio. Nije u pitanju samo sjećanje na našu zajedničke nekadašnje sandžačke susrete. On ostaje kao moto urgentne snage htijenja i dalekih vidika dajući impulse razvoju bošnjačkih i sandžačkih vidika i na izgradnji kreativnih vidika sandžačke povijesti. Dakle, Džogović i njegovo djelo žive u horizontima sjećanja i zracima plemenitog čovjeka i stvaraoca. Jednom riječju, ovaj znameniti autor koji se vinuo u vrhove bošnjačke duhovnosti, vodio je dostojanstven život koji je prethodio merhumu i Ahiretu njegove inspirativne riječi o slobodi. Bez obzira što je duboko zašao u devetu deceniju, bio je i ostao stvaralac i čovjek, pun mladalačke težnje. Kao takav, on će u očima prijatelja ostati u svojoj herojskoj i moralnoj visini traženja smisla svoje ljudske i stvaralačke egzistencije, koje je krasilo tihi poetski osmijeh.

SJEĆANJE PRIJATELJA

Književnik Alija Džogović je ostao u sjećanju brojnim prijateljima, istraživačima, piscima, a posebno svojim učenicima. Jedan od onih koji je sa dubokim bolom primio haber o Alijinom preseljenju jeste književnik Zaim Azemović, koji nam je, između ostalog rekao: „Aliju sam znao preko pedeset godina. Bilo šta da kažem bit će malo. Boljeg čovjeka i svestranijeg naučnika nisam upoznao u Bošnjaka. Proći će i više od sto godina da se među Bošnjacima pojavi takav pisac i takav prija[1]telj ljudima kao što je bio Alija Džogović. Naša saradnja i prijateljstvo bili su obostrani. Družili smo se kako u Rožaju, u mom zavičaju, tako i u Peći, gdje je pisac sa svojom porodicom živio od ’50-ih godina prošlog stoljeća. Posebno sam se sa Alijom družio za vrijeme NATO kampanje, gdje bio muhadžir po drugi put. Napominjem da je prvi put bio muhadžir u Drugom svjetskom ratu 1941. godine. Znao je nakad raći: ‘Toliko volim Rožaje i volio bih kada preselim na taj svijet da se u ovom mjestu ukopam.’ Odabrao je jedno mezarje, ali kad je saznao kako se ono zove (a ljudi taj vulgarizam nisu ni do danas izmijenili, izgleda da im ne smeta, jer su mu dali po svom liku), odustao je od te namjere te, kao što znate, ukupan je u zavičaju, u mjestu rođenja, u Laholu kraj Bijelog Po[1]lja. Godine me uzimaju, ali nastojat ću da napišem prilog o mom živovanju i putovanju sa ADž-om, kako smo ga zvali po Bosni, Sandžaku, Kosovu i Turskoj. Upravo te destinacije bile su i velike Alijine preokupacije.“ Slikar Zećir Luboder kaže: „Poštovanog merhuma književnika Aliju Džogovića sam upoznao preko mog prijatelja književnika Zaima Azemovića. Godine 1990. stekao sam utisak da se radi o prefinjenom intelektualcu, piscu i čovjeku. U svom životu sam malo upoznao ljudi takvog ranga kao što je Alija Džogović. To me je obavezivalo da dođem na njegov posljednji ispraćaj. Sjećam se njegovih riječi u Rožaju tokom Drugog svjetskog rata. Bio je to ponosan Bošnjak.“

Hadži Ejup Tahiri, vlasnik „Aksaraja“ iz Rožaja, izjavio nam je: „Rahmetli pisac Alija Džogović je redovno svraćao kod mene. Njegove riječi nikada neću zaboraviti. Bio je ponosan i uspravan pisac i čovjek.“ Baka Kalač, intelektualac i bliski srodnik Alija Džogovića, rekao je: „Ne mogu naći prave riječi koje odgovaraju istini kako sam zapamtio mog daidžu pisca Aliju. Bio je to moj drugi roditelj. U noći između 23-24 januara, oko 22 sata, dok je redigovao svoje nove radove za pisaćim hastalom u svom domu u Peći, prestalo je odjednom da kuca srce velikog pisca i čovjeka Alije Džogovića. Dan prije toga zvao me je telefonom i dogovarali smo nove planove“, a zatim je u bolu zaćutao B. Kalač.

ZAVRŠNO SLOVO

Na kraju, opraštajući se od ovog velikog književnog velikana i mog odanog prijatelja, riječi nisu dovoljne da iskažu svu moju bol. Njegov odlazak u vječiti smiraj ostavlja veliku prazninu u kulturnom i književnom životu Sandžaka i Kosova. Njegova djela će uvijek podsjećati na njegovu originalnost, koja je nosila u sebi izuzetnu humanu ljudsku poruku ljubavi i tolerancije među ljudima. Bez sumnje, bio je izezetan kosmopolita čiju dušu je krasilo merhametsko držanje u svakom obliku ljudskog rada i življenja. Spisateljica Suada Džogović, inače kćerka pisca, napisala je i objavila je knjigu “Bibliografija i biografija Alije Džogovića” prije nekoliko godina. Na taj način pružila je osnovne podatke o ovom književniku. Jasno, piščev stvaralački rad, posebno na polju poezije, jezika, dijaktologije i onomastike zaslužuje daleko širu valorizaciju. Neka mu je vječni rahmet i da mu duša počiva u džennetskim baščama.

Glas islama, 251, R: Naši merhumi, A: Šefket Krcić