Zlo dominira u određenom vremenu, no na koncu dobro će nadjačati i sile zla će biti poražene. Nasilje i zlo nadvladaju u nekom vaktu zato što se pozivači na dobro uspavaju, umore ili se zaborave. Ukoliko se zanesu oni koje je Allah dž.š. pomenuo u 104. ajetu sure Alu Imran, gdje veli: „Neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, oni će što žele postići“, onda se zulumćari potpomognuti šejtanom osile i počnu nered činiti napadajući vjernike i sve ono što vjernički način života predstavlja i znači. Dakle, obaveza ljudi je da naređuju dobro i odvraćaju od zla, inače, ako od toga odustanu zlo će preuzeti dominaciju i postat će način života većine, što će neminovno dovesti do propasti civilizacije i sunovrata ljudske vrste na Zemlji. Allah dž.š. veli u suri Er Rum u 41. ajetu: „Zbog onoga što ljudi rade pojavio se nered (fesad) na kopnu i na moru…“

U okviru tog fesada spadaju i ogavna djela ubistva ili pokušaja ubistva. Ovog velikog grijeha nisu pošteđeni ni Bošnjaci Sandžaka gdje smo u godinama iza nas imali nekoliko ubistava i pokušaja ubistava od strane ljudi, poznatih javnosti kao kriminalci, ali i od pojedinaca poznatih kao ljudi koji nisu bili skloni činjenju nekog teškog grijeha ili ostalih, manje-više, loših djela. Da od pokušaja ubistva nisu pošteđeni ni imami pokazuje zadnji napad od prije nekoliko dana na imama Ifet-ef. Aličkovića, što predstavlja čin za svaku osudu i prezir kojeg treba da iskažu svi muslimani. Relevantni naučni krugovi tvrde da su duhovni poremećaji uzroci ovakvih problema te da samo prakticiranje vjere u punom obimu i kapacitetu može ukloniti ovu vrstu nesreće i izliječiti društvo od potencijalnih izvršioca ubistava. Ispunjavanje ibadeta koje je Allah dž.š. naredio i čvrsto vjerovanje u imanske šarte sigurna su zaštita od činjenja tako ogavnog grijeha kao što je ubistvo ili pokušaj uzimanja nečijeg života.

U Kur’anu se ubistvo smatra velikim grijehom, a život jednog insana smatra se vrjednijim života svih ljudi na Zemlji, a to zato što je ljudska civilizacija sazdana od živog pojedinca. „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao“ – veli Uzvišeni u 32. ajetu sure El Maide. Radi zaštite života ljudi Allah dž.š. je propisao odmazdu kako bi potencijalne ubice znale da će platiti životom ako se odluče ubiti nekoga te da će se zbog toga sustegnuti od hrđava i nečasna posla. „U odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!“ (El-Bekare: 179) Poslanik s.a.v.s. je na oproštajnom hadžu u svetom gradu Mekki rekao: „Zaista su vam vaši životi, i vaši imeci i vaša čast sveti kao što vam je svet ovaj dan, u ovome gradu, u ovom mjesecu.“ Ovo je rečeno iz razloga što je čovjek Allahov i nikom nije dozvoljeno da u Njegovo vlasništvo dira niti da ga skrnavi i dušu mu uzima. Allah će, kada zato dođe vrijeme, Sebi Svoga roba dovesti. U Kur’anu se kaže: „I ne ubijajte se! Allah je, doista, prema vama Milostiv.“ (El-Ma’ide: 29)

Ko ima monopol nad ljudskim životom na Zemlji? Ljudi nemaju prava nad dušama svoje braće, pa čak ni nad svojom dušom, jer je dizanje ruke na sebe samog u islamu veliki grijeh. Međutim, zbog zapostavljanja vjerskih postulata i nepoštivanja istih, ljudska civilizacija je sebi dala za pravo da odlučuje o smrti i životu. To je najveći paradoks ove generacije koja sebi daje za pravo da malo voli, a mnogo mrzi. Tako je Kabil ubio brata Habila samo zato što ga nije mogao gledati u svojoj blizini. Zato su napadnuti mnogi muslimani Sandžaka u zadnjih nekoliko godina, a među njima i prošle godine Aldin Diko Dolovac, a evo prije neki dan i efendija Aličković. Pokušaji ubistava ove dvojice pomenutih ljudi, kao i ubistva onih koje nismo spomenuli, jeste produkt loše vlasti, lošeg rada tužilaštva i sudstva posebno, kao i nemoći policije da adekvatno obavlja svoj posao zato što je u kandžama korumpirane političke vrhuške, što godinama žari i pali Sandžakom, a zarad sopstvenog interesa i bogaćenja neodgovornih pojedinaca koji su preuzeli odgovorne funkcije u društvu.

Također, shvatanje vjere kao obaveze samo unutar zidina kuća i džamija, dok se ista ne prakticira u općem načinu življenja, na poslu, ulici, mahali, gradu, dovodi do činjenja svake vrste grijeha, pa i ubistva. Uvaženi imam Ebu Hanife je ljude dijelio na tri vrste, rekavši: „Dvadeset posto ljudi čini dobro i poziva na dobro. Dvadeset posto ljudi čini zlo i poziva na činjenje zla. Šezdeset posto ljudi se pridružuje onoj grupi koja nadvla[1]da i čini ono što ona čini, pa ako nadvladaju ovi što čine dobro i oni čine dobro, a ako nadvladaju oni što čine zlo i oni će činiti zlo.“ Na nama je da budemo među onima koji čine dobro, jer ćemo na takav način poraziti nosioce zla i navesti većinu ljudi da nas slijedi u dobru.

Zarad Božjeg zadovoljstva i obaveze činjenja dobra te zbog nužne potrebe očuvanja ljudske civilizacije na kursu koji vodi ka Džennetu, mi moramo činiti dobro, naređivati na dobro i ukazivati na nosioce zla u našem društvu. U suprotnom, bit ćemo od onih koji su zaboravljeni i nemarni i koji nemaju prava da od Allaha očekuju Džennet i spas na budućem svijetu. Uvijek moramo biti svjesni činjenice da kada zašute nosioci i pozivači na dobro, glasan krik puste zulumćari i nasilnici. Taj krik nas može uništiti ako na Allaha zaboravimo i kur’anske principe zapostavimo