Neligitimna podjela Sandžaka je izvršena nakon 15. oktobra 1912. kada su Srbija i Crna Gora, suprotno međunarodnom pravo zapaženo proširili svoje teritorije na račun Sandžaka. To je bio najveći udarac za ovu autonomnu jedinicu koja je figurirala više vjekova u okviru Osmanlijskog carstva, zahvaljujući svojoj multietničnim i multikonfesionalnim činjenicama.
Refleksi događaja 1912. i 1913.g. i ratna strategija okupacije Sandžaka od strane Crne Gore i Srbije su bili osnov za uništenje Sandžaka, a vrhunac cinizma i takve nelegitimnosti primjenila je i međunarodna zajednica u novije vrijeme, prihvativši rezultate montiranog, kupljenog i nedemokratski sprovedenog referenduma u Crnoj Gori. Nažalost, bilo je takvo stanje koje govori da su mnogi tada zaboravili Sandžak, da je taj referendum bio uperen isključivo protiv Sandžaka, jer su Srbija i Crna Gora, ne samo Ustavom iz 1992., već i ranije Ustavom SFRJ iz 1974. bile suverene republike unutar jugoslovenske zajednice, čak i tadašnje pokrajine Vojvodina i Kosovo su imale izvjesan suverenitet. A taj referendum je imao istu retoriku i strategiju kao i događaji okupacije sandžaka 1912.g. Upravo zato što je došlo buđenje Sandžaka početkom 90 – tih godina prošlog stoljeća, pa je taj plebiscit uz pomoć međunarodne zajednice trebao pomoći da mafija u Crnoj Gori napravi svoju privatnu državu, a istovremeno da upotrijebi i bošnjačke predstavnike (koji nisu imali mozga), da potpuno dotuku ideju povrata Sandžaka. Zacijelo, Napoleonova poslovica može ovdje biti kao neko olakšanje, da su navodno svi generali poslije bitke pametni! S uvjerenjem intelektualne i moralne odgovornosti, kao predstavnik Bloka za jedinstveni Sandžak, bio sam u prilici sa svojim kolegama da upoznam bošnjačku i bosansku javnost u Bosni. Ovom prilikom iznijeću jednu činjenicu VKBI – (Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca). Tada su nam najodgovorniji pojedinci rekli: “Neka ste nam vala i vi došli, a bili su i ovi drugi”! No comment! Jasno za mnoge Bošnjake te 2006.g, koji nikada nisu shvatili sudbinu Bošnjaka 1912.g, bilo je mnogo važnije kako podržati zločinstvo i mafijaštvo Miloševićevog pulena Mila Đukanovića, nego se brinuti za nekakav Sandžak i Bošnjake u njemu, kao da su Sandžak i Bošnjaci pali sa marsa. Žalosno je da su bošnjačke institucije u Bosni i njeni pseudo mediji podržali kriminalne junake o kojima je otvoreno pisali poznati svjetski mediji
Ali ostavimo tu priču za duge, ovdje želimo podvući zašto je Bosna i Hercegoivina zaboravila svoje muhadžere u Crnoj Gori, koji su 1992. godine nakon okupacije BiH tražili slamku spasa na Crnogorskom primoriju. Zatim maja mjeseca 1992. Đukanović je preko 200 muhadžera preko svoje policije uputio kao veliku hediju Karadžiću na klanje. Podsjećam da zbog tog krvavog procesa klanja nedužnih muhadžira niko u Crnoj Gori nije odgovarao! A paradoks da bude veći Đukanovićevi mislimani iz tzv. prorežimskih institucija dodijelili su medalje i druga priznanja, nažalost i sa imenom Rifata Burdžovića, onim koji su hapsili muhadžere.
Nevjerovatno ali istinito Đukanović umjesto da za komandnu odgovornost odgovara za ratni zločin njega su Internacionalna liga humanista i Bošnjački institut iz Sarajeva nagradili. Prvi sa nagradom za uspješno sprovedeni referendum, a drugu sa poveljom počasnog člana.
Sa ovim informacijama je upoznata javnost, zato pozivam i istraživače genocida nad Bošnjacima, s obzirom da postoje znanstveni instituti za ovu problematiku kako u Sarajevu tako i u Novom Pazaru, da ovim pitanjima posvete dužnu znanstvenu pažnju.

Glas islama, 220, R: Analize, A: Šefket Krcić