STRAH I STID
Sâm u tišini pećine Hira, kraj Mekke, Muhammed je osjećao (predosjećao) da se nešto krupno događa u njemu i oko njega. Nije ga bilo strah sve dok nije čuo Džibrilov glas, kao diktat, kao imperativ, kao bespogovornu zapovijest. Muhammed se bio uplašio do te mjere da se pokrio po glavi ne samo od straha, već i od stida. Strah je uvijek pomiješan sa stidom. Odnosno, stid je pomiješan sa strahom. Teško
je znati koje je od ta dva osjećanja jače. Od stida se pokriva lice, a od straha lice se ježi. Muhammed se pokrio po glavi da mu se ne vidi naježeno lice, kao i da se smiri njegovo uznemireno srce od stida zato što nije znao da čita nakon što je čuo snažni zvuk diktata: – Čitaj i uči s imenom tvog Gospodara/Odgajatelja!2 “Ali, ja čitati ne znam”, stidno i uplašeno je odgovorio Muhammed. – Čitaj i uči da shvatiš da
je tvoj Gospodar/Odgajatelj Plemenit. On poučava kako se perom piše. On je čovjeka poučio onome što nije znao!3

HATIDŽINE BLAŽENE RIJEČI
Kada god se vratim na ovaj detalj prve objave Muhammedu a.s., uvijek sam na isti način uzbuđen i radoznao. Uzbuđen sam tim nebeskim Džibrilovim imperativnim glasom “Čitaj i uči”; radoznao sam tim Božanskim pozivom ili diktatom Poslaniku dok je pokrivao glavu: – O ti, pokriveni! Ustani i opominji! Veličaj tvog Gospodara/Odgajatelja! Očisti tvoju odjeću! Odbaci idole! Ne prigovaraj, pa da pretjeraš! Budi strpljiv na putu tvog Gospodara/Odgajatelja!4 I oduševljen sam Hatidžinim5 blaženim riječima: – Ebu Kasime, nemoj se plašiti! Bog tebe čuva! Budi sretan! Nadam se, Boga mi, da si ti Božiji Vjesnik ovoga ummeta.6 Bog te neće ostaviti! Ti čuvaš rodbinske veze! Ti si iskren! Ti pomažeš ljudima! Ti se boriš za istinu! Ti se boriš za pravdu i prava ljudi!7 Koliko je samo u svakom detalju tih blaženih Hatidžinih riječi povijesno-moralnih motiva, koji su promijenili svijet, jer su probudili svijest o Musaovom nāmūsu,8 na kojeg je ukazao Wereqa ibn Nawfel nakon što je čuo vijest od Hatidže da se Muhammedu javlja nebeski imperativni glas da “čita i uči” riječi od svog Gospodara. – Tako mi Boga, ti si Božiji Vjesnik ovoga ummeta.
Tebi je došao Veliki Nāmūs, isti onaj koji je dolazio Musāu. Prozvat će te lažovom, uznemiravat će te, progonit će te i ratovat će protiv tebe. Ako dočekam taj dan, podržat ću Božiju pravdu na način koji On najbolje zna.10 kazao je Wereqa i poklonio se Muhammedu.

TRANSFORMACIJA LJUDSKOG KARAKTERA
Hatidža je, dakle, definirala kriterij diktata ili imperativa čiste vjere. Riječ je o karakteru osobe, a ne o riječi kao diktatu vjere. Riječ, kao diktat vjere, validna je tek nakon što znamo kakav je karakter osobe koja diktat izriče. Uistinu, prije nego mu je došla riječ, kao diktat čiste vjere, Muhammed je bio osoba: iskrena, povjerljiva i nesebična. On je bio osoba kadra da primi zdravo sjeme istine, a to je Božija riječ pohranjena u Musāovom moralnom i pravnom kodeksu, kojeg je bez oklijevanja prepoznao Wereqa bin Newfel. Hatidža je, dakle, svjedočila o Muhammedovom moralnom karakteru, a Wereqa ibn Nevfel je svjedočio o Božijoj pohranjenoj riječi u Musāovom hambaru Božanske objave. Dakako, moguća je transformacija ljudskog karaktera od lošeg do dobrog. Kod hazreti Omera ibn Hattaba je priznata ta vrsta transformacije još za života Pejgambera. Ali, nije moguće potpuno očistiti ostatke iskustva lošeg karaktera, pa stoga nije moguće ni biti pouzdan u ispravnost diktata vjere od onih koji se, nakon lošeg nemoralnog iskustva, nameću kao “najčistiji” učitelji vjere. Prvi diktat vjere Vjerovjesniku Muhammedu a.s. nije bio diktat upućen drugima, već je bio diktat upućen njemu osobno. Tek nakon što primijeniš na sebi osobno diktat vjere, imaš pravo taj diktat prenositi drugima. Ti moraš biti uzor lijepog morala prije nego što drugima čitaš moralne lekcije. Zato je Hatidžino svjedočenje o Muhammedovom osobnom karakteru bilo presudno ne samo za Muhammeda a.s., da povrati svoje poljuljano samopouzdanje, već i za uspjeh njegove vjerovjesničke misije uopće. Hatidža nije bila samo Muhammedova vjerna supruga, već je bila i njegova neodvojiva saputnica u njegovoj vjerovjesničkoj misiji. Ta uloga Hatidže nije dovoljno istaknuta, a trebala bi biti kao podsticaj ženama da aktivno sudjeluju u misiji promicanja dobra i sprječavanja zla u svijetu.
ŠEST PRVIH DIKTATA
Šest je prvih diktata ili imperativa vjere upućenih Muhammmedu a.s.:
1) Ustani i opominji! Ne smiješ sjediti, pokrivati glavu, zatvarati oči i čekati spas. Moraš ustati, hodati, opominjati i hrabriti ljude da čine dobro i klone se zla. U tome je i tvoj osobni uspjeh i spas. To je misija Božijeg Vjerovjesnika, ali ne samo njegova. To je misija svakog čovjeka koji je znao da je Bog poslao Vjerovjesnika da ga podstiče na dobro i odvraća od zla.
2) Veličaj tvog Gospodara/Odgajatelja!
Ovaj diktat je bît čiste vjere, a to je da znaš ko je tvoj istinski Gospodar i ko je tvoj najbolji Odgajatelj. Ako to dvoje znaš i prihvataš, tvoj život će biti ispunjen smislom koji te vodi do uspjeha na ovome i spasu na drugome svijetu. A to su dva životna cilja svakog čovjeka na svijetu: imati uspjeh na dunjaluku i spas na Ahiretu. To dvoje čini najveću ljudsku sreću o kojoj mudri ljudi sanjaju i pričaju.
3) Očisti svoju odjeću!
Ovaj diktat vjere je najdublji i najširi. Dubina njegova je u duši i srcu, a širina njegova je u porodici i društvu. Čistoća tvoje vjere se mjeri kroz čistoću tvoje duše i srca, a čistoća tvoje duše i srca mjeri se kroz čistoću tvoga tijela i odijela. Tajna čiste vjere je u harmoniji čistoće tvoga tijela i duše, odnosno u harmoniji čistoće tvoga srca i odijela. Tvojom čistoćom duše i tijela ti djeluješ na čistoću tvoje porodice i tvog društva.
4) Odbaci idole!
Ovaj redoslijed diktata vjere je putokazan na način da se tek na četvrtom mjestu stavlja ono što bi po logici prioriteta islamskog striktnog monoteizma (tewhīda) trebalo biti na prvom mjestu, a to je odbacivanje širka, idolopoklonstva. Muhammedu a.s. se prvo zapovijeda da “ustane”, a da bi ustao treba da otkrije glavu, da pogleda oko sebe i oslobodi se straha, te da ljude podsjeti da se upoznaju s Onim koji ih je stvorio i koji im nudi da Ga slušaju, a onda da očiste svoju “prljavu odjeću”, kojom su obukli svoju dušu, svoje srce, svoje tijelo, svoju porodicu i svoje društvo. Tek tada ljudi su spremni da čuju četvrti diktat vjere, a to je da se
oslobode lažnih kumira i zavodljivih idola, koji im nude lažnu nadu za njihov uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu. Dakako, tewhīd je  najviša vrijednost u islamskom doktrinarnom vrijednosnom sistemu, ali
do te vrijednosti ljude treba voditi postupno, a ne naglo i nasilno. Ponekad je najbliža istina za razum i dušu najudaljenija zbog zamračenih očiju i zapušenih ušiju. Zbog toga ljude treba prvo poučiti kako da im
oči progledaju i kako da im uši pročuju da bi shvatili bît tewhīda, kao bît čiste vjere.
5) Nemoj prigovarati, pa da pretjeraš!
Arapski glagol lā temnun (“nemoj prigovarati”), kojim se definira ovaj četvrti diktat vjere Muhammedu a.s., kao zapovjedna zabrana, višeznačan je. Može da znači: “Nemoj prigovarati ako nekome učiniš dobro”, a
može da znači i: “Nemoj se ljutiti ako ti dar Božiji ne dođe odmah.” U oba slučaja tvog “prigovora” i tvoje “ljutnje”, ako si neoprezan, možeš pretjerati, pa se onda zbog toga poslije kajati. Zato budi uvijek priseban.
Ne očekuj zahvalnost od ljudi, ali nemoj ni očajavati ako ti Božija pomoć ponekad zakasni. Božija pomoć sigurno dolazi onima koji su strpljivi, kao što ih čeka i Božija nagrada za ono što su dobrog učinili ljudima,
iako im se ljudi zbog toga ne zahvaljuju.
6) Budi strpljiv (saburli) na putu tvog Gospodara/Odgajatelja! I kao što je tewhīd bît vjere u srcu, tako je sabur bît vjere u ruci, koja se pokreće po diktatu srca ili uma, ili po istovremenom diktatu i srca i uma, od čega nastaje sabur. Dakle, sabur je spoj djelovanja ili harmonizacije srca i uma. Srce nije ovisno o umu, kao što ni um nije ovisan o srcu, ali razum je svjestan da srce bez uma nije sigurno, kao što ni um
nije izdašan bez srca. Tek kada se spoji osjećajnost srca i trezvenost uma čovjek može da uživa blagodat sabura, kojeg najviše treba na putu njegovog Gospodara/Odgajatelja. Posebno danas kada se pojavljuju
mnogi lažni “vjesnici”, koji zbunjuju ljude svojim diktatima u ime vjere, diktatima koji ljude obezglavljuju i unesrećuju. Vjera je uvijek bila i uvijek će ostati najsnažniji diktat koji djeluje na ljudsku psihu i ponašanje. Ali,
nije problem u diktatu vjere. Problem je u diktatorima vjere, koji hoće da vladaju ljudskim dušama i ljudskim ponašanjima. Cilj ovih nastavaka “Vjera je diktat” bio je da upozorimo na opasnost “diktata vjera”, koji to
nije i ne smije biti, jer ne dolazi od ljudi koji mogu biti uzor lijepog moralnog karaktera u svijetu u kojem, naročito muslimani danas, traže svoje zasluženo mjesto i koji nastoje da očiste svoju vjeru i moral od prljave
odjeće koja im se, naročito u ovo vrijeme, nameće.

*Autor teksta je reisu-l-ulema u periodu 1993-2012.