Ovaj naslov vezuje se za dva važna događaja koja su obilježila period iza nas, kako onaj kraći između dva broja, tako i duži vremenski period kao prethodnica ili uzrok mnogih problema, napada, agresije, pucnja u slobodu itd. Prvi događaj tiče se obilježavanja 14. godišnjice od agresije na Islamsku zajednicu kada je već sada poznata grupa političke i kriminalne pozadine pokušala Islamskoj zajednici oduzeti slobodu, koristeći se svim raspoloživim mehanizmima sile i zastrašivanja, što je u nekoliko navrata rezultiralo upotrebom vatrenog oružja i ranjavanjem aktivista Islamske zajednice i ugrožavanjem njihovih života. Na ovu temu, 4. oktobra, organizirana je naučna konferencija pod krovnim naslovom „Islamska zajednica između slobode i jedinstva“, a izvode iz obraćanja možete čitati na stranicama ovog broja.
Glavni utisak nakon 14 godina jeste da je Islamska zajednica itekako uspjela u svojoj borbi za slobodu, u prilog čega govori i činjenica da deceniju i po kasnije o tom strašnom činu govore eminentni stručnjaci i sudionici na najvećem akademskom nivou – na naučnoj konferenciji.
Drugi događaj, koji se direktno veže za naslov ovog teksta, jeste mučka likvidacija našeg kolege novinara Edina Hamidovića, u Sjenici, pred ženom i djecom, u sred bijela dana, kao osveta opet kriminalne bande, koja je opet u sprezi sa politikom i opet zbog slobode, zbog slobodnog iznošenja istine, raskrinkavanja kriminala i korupcije koja je decenijama uništavala i uništava Sjenicu i Sandžak. Iako su ova dva slučaja na prvi pogled dijametralno neuporediva, jer se u prvom radi o „pucnju“ u cijelu vjersku, pa i nacionalnu zajednicu, a u drugom slučaju o pucnju u jednog čovjeka, sa druge strane oni su itekako povezani, jer se u oba slučaja željela ubiti sloboda. Ako tome dodamo još hadis Poslanika da „ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet“, te činjenicu da je pucanj u oba slučaja došao iz sprege politike i kriminala, samo potvrđujemo
izrečenu konstataciju. Medijska satanizacija je također zajednička tačka koja povezuje dva događaja o kojima govorimo. O medijskoj hajki na Islamsku zajednicu i muftiju Zukorlića u vrijeme agresije 2007. godine govorio je dr. Hajrudin Balić na spomenutoj konferenciji, a čije obraćanje djelimično možete naći u rubrici Tema broja ovog izdanja Glas islama.
O ubistvu i dženazi rahm. Edina i o tome ko je on bio i šta je značio za Zajednicu možete čitati u rubrici Merhumi, međutim, ono našta želimo da se osvrnemo u uvodniku ovog broja jeste način na koji su mediji i novinari u Sandžaku i Srbiji izvještavali o ovom slučaju. Beogradski mediji su prvotno izvijestili da se radi o „oružanom sukobu“, potom „pucnjavi“ pokušavajući žrtvu i dželata staviti u istu ravan.
Međutim, iako nimalo bezopasni, takvi spinovi su vrlo brzo padali u vodu, pa su čak pojedine redakcije brisale svoje prve izvještaje. Ono što je ostavilo neizbrisiv trag jeste činjenica da su neke redakcije i pojedinci novinari u Sandžaku odbili da potpišu zajedničko saopćenje NVO sektora i medija u Novom Pazaru o osudi tada ubistva u pokušaju (obzirom da je Edin Hamidović u trenutku davanja saopćenja još uvijek
bio živ), pod skandaloznim obrazloženjem da Edin Hamidović nije bio novinar već politički aktivista. Ovakav nemoral odavno nije viđen na medijskom nebu Sandžaka, te će ostati upisana krvava mrlja na obraz tim redakcijama i pojedincima.