Milostivi Allahu, učimo Ti dovu da nam omiliš vjeru, da nam olakšaš čuvanje i prenošenje emaneta, da nam osnažiš volju, uvećaš znanje i osiguraš snagu da nosimo i pronosimo emānet do uzvšenih visina Tvoga rizaluka i velike časti i slobode našeg naroda! Neka Si hvaljen i slavljan Ti koji nisi rođen, koji nisi rodio, Ti kojem nije niko i ništa ravno, Ti koji sve stvaraš i rastvaraš, Ti koji daješ da Sunce izlazi svakim danom na pravom mjestu i u pravo vrijeme, Ti koji daješ da ima dovoljno zraka da slobodno dišemo, Ti koji daješ da ima dovoljno vode da slobodno živimo, ti koji daješ da ima dovoljno hrane da slobodno hodamo! Neka Ti je hvala, Bože Dragi, što Si nam omilio ljubav i zajedništvo u vjeri, koja nas uči da ovaj dunjaluk počiva na stubu učenosti mudroga, na stubu pravde snažnoga, na stubu dove pravednoga, na stubu odlučnosti hrabroga i na stubu vjernosti povjerenoga!

Draga braćo i sestre, Šta je vjernost? Vjernost (emānet) je osobana onoga koji je vjeran, onoga koji je vjerodostojan, to jest onaj koji je dostojan povjerenja, koji ne izaziva sumnju, onoga koji neće izdati, koji neće ni dati, ni prodati, ni pronevjeriti, ni iznevjeriti vjernost (emānet) koji mu je dat, koji mu je predat, koji mu je povjeren kao amanet na čuvanje, njegovanje i izvršenje. Vjernost je zavjet Bogu Uzvišenom kojeg vjernik (mu’min) ponavlja svaki put kad uči šehādet, kad je u nama[1]zu, kad je u ramazanskom postu, kad izdvaja zekat, kad je na Arefatu, kad kolje kurban i kad je kod brata da mu se povjeri, kao brat bratu po vjeri i krvi. Vjernost (emānet) je riječ koju čovjek daje čovjeku kao polog, kao dragocjenost koju čovjek daje na čuvanje, na pohranu, kao zalog za zajedničku sudbinu.

Riječ emānet je izvedena iz korijena riječi EMINE, što znači biti siguran, iz koje je izvedena riječ ĪMĀN, što znači imati vjeru, od koje je nastala riječ MU’MIN, što znači biti vjernik, biti pouzdan, biti vjeran, biti siguran da možeš uzeti i ponijeti emānet od Boga i od čovjeka. Prema tome, MU’MIN je pouzdan čovjek koji je sposoban da nosi Božji emānet, od kojeg su se uplašili zemlja i nebo „Allah je ponudio nebesima, Zemlji i brdima da uzmu i ponesu emānet, ali su odbili zbog straha da ga neće moći iznijeti, pa je umjesto njih emānet preuzeo čovjek, koji je zbog toga, doista, pokazao da je umišljen i nerazuman.“ (Kur’an, 33:72) Ali, sad nema uzmicanja, već mu’munu, vjerniku, pouzdanom čovjeku, valja nositi i pronosit Allahov emānet vjerno i pouzdano. Onaj koji se izmiče, onaj koji odstupa, onaj koji popušta, onaj koji se odriče ovog od čovjeka preuzetog Allahovog emāneta, on nije mu’min, on nije vjernik, on nije pouzdan, on nije siguran ni u sebe ni u drugoga. On je prazan u duši, jer ga ne ispunjava nikakav smisao. On nema īmāna zato što se odrekao emāneta, on nema emāneta zato što nema vjere, jer: „Nema vjere onaj koji ne može primiti, nositi i do kraja iznijeti povjereni mu emānet.“

Zato je vjera privilegija, dar Božji vjerniku, koji je pouzdan u sebe zato što je pouzdan u Boga, zato što je sposoban da nosi emānet kojeg ni zemlja, ni nebo nisu smjeli ponijeti. Ali, nisu ni svi vjernici podjednako sposobni da nose Allahov emānet. Neki su više bogobojazni nego sposobni, dok su neki više sposobni nego bogobojazni. Najbolji su oni koji imaju oba svojstva: bogobojaznost i sposobnost, odnosno da vjernik bude i sposoban i bogobojazan. Zato pažljivo poslušajmo ovaj Allahov imperativ: „Allah vam zapovijeda da odgovorne emānete, to jest odgovorne dužnosti u javnom životu, povjerite onima koji su vjerodostojni, koji su dostojni povjerenja, koji su samopouzdani zato što su pouzdani u Boga i zapovijeda vam Allah da ljudima sudite pravično. Uistinu je Allahov savjet najbolji savjet. A Allah sve čuje i sve vidi.“ (Kur’an, 4:58) A ko su ti vjerodostojni i dostojni našeg povjerenja? To su oni za koje Allah dž.š. kaže u Kur’anu Časnom u su[1]rama El-Mu’minun )8:23) i El-Me’āridž (70:32):

„To su oni koji vjerno nose emānet i koji ispunjavaju svoja obećanja!“ Nasuprot njih su oni koji ne znaju ni šta je emānet, a kamoli da znaju da ga vjerno nose. Oni svoja obećanja ne ispunjavaju i zato ne zaslužuju povjerenje vjernika, koji svoju vjernost pokla[1]njaju Uzvišenom Bogu i onim ljudima koji imaju vjeru u Boga, pa stoga i odgovornost prema čovjeku da vjerodostojno nose povjereni im emānet i da ispune data obećanja, onima koji su im poklonili svoje povjerenje. Poslušajmo kako nas Kur’an poziva da vidimo da neke stvari oko nas nisu iste, da se one razlikuju, te da zbog toga kod branja, biranja i izbora treba da zapazimo da: „Nije isto ono što je lijepo i ono što je ružno, makar što te iznenađuje mnoštvo onoga što je ružno…“

„Nije isto ono što je dobro i ono što je zlo. Ti uzvrati dobrim, pa će ti protivnik tvoj odjednom prisni prijatelj postati…“

„Nisu isti oni vjernici koji sjede kod kuće, osim onih koji imaju uzur, i oni koji ustanu da se bore na putu Božje pravde…“ „Reci: je li isti onaj koji je slijep i onaj koji vidi, te je li isto mrak i svjetlo…“ „Reci: jesu li isti oni koji znaju i oni koji ne znaju…“ „Nisu isti stanovnici Dženneta i stanovnici Džehennema. Stanovnici Dženneta su pobjednici…“ Naše nas iskustvo, također, pouča[1]va da nije isto imati slobodu i biti po[1]danik; nije isto živjeti u radosti svoje vjere i živjeti u strahu zbog svoje vjere; nije isto uživati u blagodatima svoga imetka i gledati kako vam neko otima imovinu; nije isto živjeti u svom domu i stanovati u tuđem stanu; nisu isti oni koji pozivaju na dobro i oni koji zagovaraju zlo; nisu isti oni koji ispunjavaju dato obećanje i oni koji ga iznevjeravaju; nisu isti oni koji vole vjeru i oni koji je mrze. I Poslanik Božji je često bio pred izborom između dvije ili više stvari koje su mu su nudile. Sjetimo se kada su mu u Bejtu-l-Makdisu za vrijeme njegovog Isra-i Mi’radža donesene dvije posde: jedna s mlijekom, a druga s vinom. Božji Poslanik je izabrao posudu s mlijekom i napio se iz nje, našto mu je Džibrili Emin rekao: „Izabrao si pravu stvar i pokazao si ispravni put svom ummetu. Vama je zabranjeno da pijete vino.“ Kao što vidite, Poslanikov izbor nije bio samo njegov, već je to bio izbor i stav cijelog ummeta. Prema tome, na način kao što je bio Božji Poslanik i mi smo ovdje i sada na Balkanu pojedinačno i skupno pred izborom i stavom koji će značajno odrediti pravac našem zajedničkom putu, u zajedničkom brodu kojeg zovemo dom i domovina. Nude nam se raznovrsne posude sa raznobojnim pićima. No, ako smo razumjeli i prihvatili izbor Poslanikov, onda i naš izbor treba da bude bijelo mlijeko, makar imalo skromno pakovanje. Od mlijeka nas glava neće zaboljeti, a ni komšiji prozori neće biti razbijeni. Između posude mira i oruđa rata, naš izbor treba da bude posuda mira; između zajedničkog života i nacionalne netrpeljivosti, naš izbor treba da bude zajednički život; između tolerancije i nasilja, naš izbor treba da bude tolerancija; između afirmacije nacionalnog osjećanja i njegove negacije, naš izbor treba da bude afirmacija nacionalnog osjećanja; između onih koji poštuju vjeru i onih koji je omalovažavaju, naš izbor treba da bude za one koji poštuju vjeru; između onih koji će zaštititi svetost institucije vakufa i onih koje jedva čekaju da tu svetost oskrnave, naš izbor je za one koji znaju šta je vakuf; između onih koji koriste drugima i onih koji uzimaju korist samo za sebe, naš izbor treba da bude za one koji koriste drugima; između onih koji rješavaju probleme društva i onih koji postaju problem društva, naš izbor treba da bude za one koji rješavaju probleme; između onih čiju hrabrost poznajemo kad je bilo najteže i onih čiji kukavičluk pamtimo kada je bilo najpotrebnije, naš izbor je za one koji su hrabri; između onih koji znaju graditi mostove suradnje među ljudima i onih koji te mostove ruše, naš izbor treba da bude za one koji grade suradnju među ljudima; između onih koji nas zbližuju u vjeri i poslu i onih koji nas dijele, naš izbor treba da bude za one koji nas zbližuju; između onih koji su ponosni na svoje porijeklo i svoju tradiciju i onih koji se toga stide, naš izbor treba da bude za one koji su ponosni; dakako, između onih koji nam nude nadu u budućnost i onih koji nam predskazuju beznađe, naš izbor treba da bude za one koji nam nude nadu.

Draga braćo i sestre, zapamtite, Bog pomaže onima koji sami sebi pomažu i Bog upućuje na pravi put one koji žele da budu upućeni. Prema tome, naša budućnost i budućnost naše domovine ovisi o našoj spremnosti i sposobnosti da joj pomognemo da bude mjesto slobode i napretka za sve ljude dobre volje i da naša djeca imaju sretnu i prosperitetnu budućnost. Onaj kojem Allah pomaže da bude uspješan u obnašanju odgovorne dužnosti obdari ga savjetnikom koji ga ispravlja ako pogriješi i podsjeća ga ako zaboravi. A onaj koji nije zaslužio Allahovu pomoć ima savjetnika koji ne zna ili ne smije da ga ispravi ako pogriješi i ne podsjeća ga ako zaboravi. Svemogući Allahu, učimo Ti dovu da nas osnažiš u našem poslu tako da uvijek budemo sa dobronamjernim i hrabrim ljudima koji nam neće dopustiti da pogriješimo i koji će nas podsjećati ako zaboravimo. Allahu Sveznajući, pouči nas da znamo razliku između dobra i zla, između lijepog i ružnog, između dobronamjernog i zlonamjernog govora, između ponosne skromnosti i zloćudne oholosti. Bože, ne daj nam da zaboravimo da su moć i slava prolazna želja, a da su lijepa riječ i dobro djelo trajna sreća. Milostivi Allahu, osposobi nas da pred slabim budemo ponizn, a pred moćnim uspravni. Allahu Plemeniti, oplemeni sve ljude vjerom i znanjem u svako vrije[1]me i u svakom mjestu tako Ti Tvoje dobrote. Amin!

Glas islama, 230, R: Hutba, A: Mustafa Cerić