Resulullah je bio čovjek poznat po svom utjecajnom stilu i mudrom i kategoričnom obraćanju. Njegovo obraćanje je ostavljalo veo[1]ma veliki uticaj na ljude i svi su osjećali veliko zadovoljstvo slušanjem njegovih sohbeta. I rivajeti, koji su do nas dospjeli zahvaljujući njegovim ashabima, iznose ovu njegovu odliku. Određena predanja o tome su slijedeća: „Allahov Resul je bio najelokventniji od svih ostalih, onaj sa najispravnijim govorom, najslatkorječiviji (sa njegovih usana tekao je med)! On je ovako govorio: – Ja sam najjasniji među Arapima (onaj koji govori bez greške, koji priča jasno i lijepo).” Aiša r.a. na slijedeći način je opisala Resulullahove riječi: “On nije redao riječi na brzinu i jednu za drugom, kao što vi pričate; pričao je malo i sadržajno. Vi, međutim, stalno vežete rečenicu za rečenicom.” “Allahov Resul je pričao veoma kratko i vrlo jasno. Ovakav njegov govor mu je od Allaha dž. š. donio Džibril. U kratkim rečenicama je izlagao sve svoje zamisli. Govorio je kratkim i jasnim rečenicama, u njegovim riječima nije bilo ni viška ni manjka. Riječi su mu harmonično sli[1]jedile jedna drugu, zastajao je između njih tako da su slušaoci pamtili njegove riječi. Glas mu je bio snažan i prijatan. Pričao je po potrebi i nije izgovarao ružne riječi. Kada bi bio i ljut i raspoložen uvijek je (ne za svoj nefs, već za Allahovo zadovoljstvo) govorio istinu.” “Okretao je lice od onih koji nisu lijepo pričali. Kada bi bio primoran izgovoriti neku nemilu, ružnu riječ, on bi se koristio aluzijom.” „Oni kod njega pričali bi nakon što bi on ušutio. Pred njim se ne bi raspravljalo.“ „Prema ashabima je bio krajnje nasmijan i vedar, sviđao mu se njihov govor, slušao ih pažljivo i sma[1]trao se jednim od njih.“ Aiša r.a. priča: “Njegovi mubarek govori su bili odabrani. Razumio ga je svako ko ga je slušao.” Ebu Umame r.a.: “Od svih ljudi on je bio onaj sa najnasmijanijim licem i najprijatnijom prirodom.” Enes r.a. saopćio je slijedeće: “Resulullah a. s. je bio najdomišljatiji od svih.” Kao što je i Allah dž š. saopćio ajetom “… nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik… “ (Al-Ahzab, 40), naš pejgamber, Muhammed s.a.v.s. posljednji je poslanik koji je poslan čovječanstvu, kome je Allah dž.š. objavio Svoju posljednju Knjigu, koga je, bogobojaznošću, uzornim moralom, privrženošću svome Stvoritelju, Allah dž.š. načinio uzorom ostalom čovječanstvu, koji je Allahov prijatelj, koji posjeduje prvenstvo pred našim Gospodarom, koji je njihov najbliži prijatelj i staratelj. Kao što je to i saopćio ajetom: “Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati” (El-Muzzammil, 5), posljednjeg Svog poslanika, Muhammeda a.s., Allah dž.š. zadužio je velikom odgovornošću. A svojom snažnom vjerom u Allaha naš Pejgamber je svoju misiju i odgovornost obavio na najljepši način, pozivao je narod na Allahov put i bio vodič i svjetionik svim vjernicima. Mada ga nismo vidjeli, Muhammeda a.s., njegovo uzorno po[1]našanje, riječi i moral možemo upoznati preko kur’anskih ajeta i hadisa i možemo uložiti nesebične napore kako bismo ličili na njega i kako bismo bili u njegovoj neposrednoj blizini na budućem svijetu. Savremeni čovjek, a naročito mladi, sebi za uzor uzimaju različite osobe, imitiraju njihove manire, način odijevanja i govor – nastoje se poistovjetiti sa njima. Međutim, kao što velika većina tih uzora nisu na pravom putu, oni isto tako ne posjeduju ni ljepote stilova i morala. Zbog toga je veoma bitna odgovornost ugledati se na pravu osobu, na najljepši moral i stil. Muhammed a.s. osoba je u čiji se moral i način življenja muslimani trebaju ugledati, koga moraju uzeti kao svoj uzor i vodiča kroz život. Ovu činjenicu Allah dž.š. ističe na slijedeći način: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na ono[1]me svijetu i koji često Allaha spominje.“ (Al-Ahzab, 21) Kao i naš Pejgamber Muhammed a.s. i svi su ostali Božji poslanici bili ljudi koje je Allah dž.š. načinio primjerima vjernicima i kojima je On bio zadovoljan. U kur’anskom poglavlju Jusuf, Allah dž.š. kaže slijedeće: „U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite Knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.“ (Yusuf, 111) I u Poslanikovim riječima koje su dospjele do naših dana također su vidljivi lijepi savjeti koje je on davao vjernicima. Jedan od njih je i savjet kojeg je dao ashabu Muazu r.a. Pre[1]nosi se da mu je Muhammed a.s. rekao slijedeće: “Muaze, preporučujem ti bogobojaznost, da govoriš istinu, da stojiš iza onoga što kažeš, da ispo[1]štuješ povjereno, da se držiš daleko od izdaje, da štitiš prava komšija, da budeš milostiv prema jetimima, da budeš slatkorječiv, veoma često nazivaj selam, vrši dobra djela, nemoj mnogo škrtariti, prihvati se imana; preporučujem ti da shvatiš dubine Kur’ana, ljubav prema Ahiretu, strah od polaganja računa, da spustiš krila pokornosti. Muaze, zabranjujem ti da ružiš one koji posjeduju mudrost, da lažeš onima koji govore istinu, da ustupaš pred grješnicima, da ustaješ protiv pravednog vladara, da siješ smutnju po Zemlji. Muaze, bio ti pored kamena, drveta ili zida, ma gdje bio, preporučujem ti strah od Allaha dž.š., pokaja[1]nje iza svakog grijeha kojeg počiniš, tajno za tajne grijehe, a javno za javne grijehe.” U svojim govorima Muhammed a.s. uvijek je veličao Allaha dž.š. Govor svakog vjernika koji je moral i bogobojaznost Muhammeda a.s. uzeo kao svoj uzor, koji se drži Kur’ana i Poslanikovog sunneta trebao bi biti takav da ljude podsjeća na Allaha dž.š., Njegovu moć i veličinu, koji uvijek poziva Allahu, koji kod ljudi inicira ljubav prema Stvoritelju i koji biva povod za strah od Njega. U svakom govoru vjernika trebalo bi biti očito da nije zaboravio na Allaha dž.š. i da je uvijek usmjeren prema Njemu. Muhammed a.s. stalno je savjetovao vjernike da vole Allaha dž.š., a i njega, Poslanika, zato što ga Allah voli. U jednom hadisu je rekao slijedeće: “Volite Allaha zbog blagodati kojima vas je obdario, a i mene zato što sam ja omiljen Allahu dž.š.” “Nikome nije upadao u riječ. Nije ostajao nedorečen. Nastavljao bi s razgovorom sve dok sagovornik ne bi završio svoj govor ili dok ne bi ustao da ide.” Muhammed a.s. se svakome obra[1]ćao shodno njegovoj inteligenciji i moći rasuđi¬vanja. Nastojao je da ga ljudi razumiju i da iz bliskih životnih primjera obični i po sve¬mu prosječni ljudi saznaju vječite i neprolazne istine. Jednoga dana je svojim dru¬govima govorio o Džennetu i njegovim ra¬dostima. Jedan beduin se podiže i upita: „A da li će tamo biti i kamila’“ Božji Poslanik se nasmiješi i ljubazno odgovori: „Bit će svega što budemo željeli.“ Prvi zahtjev koji komunikolozi postavljaju za ostvarivanje kvalitetne komunikacije jest učenje govora kao temelja svake komunikacije, kao najvažnijeg i najuspješnijeg načina komuniciranja među ljudima. Go[1]vor u ovom domenu prelazi okvire sredstva sporazumijevanja i prvenstveno postaje sredstvo ostvarivanja određenih interesa. Komunikacijska znanost je, naime, tijesno vezana uz potrebe modernog masovnog komuniciranja, glasnogovorništva, pregovaranja, lobiranja, novinarstva, reklama, radija i televizije. Ona izrasta iz pretežno materijalističkih motiva, tačnije, iz potrebe da se ljudi uvjere u nešto, a što proizlazi iz stal[1]ne i nezasitne potrebe za moći. Svaki se govor sastoјi iz dvije osnovne komponente: logičke i estetske, odnosno sadržaja i forme, ili pobliže: od onoga “što se govori” i onoga “kako se govori”. Umijeće go[1]vora podrazumijeva temeljito znanje o predmetu govorenja. Zadatak je govornika pomiriti vanjsku formu govora s njegovim unutarnjim, logičkim sadržaјem. Suvremeni stereotip retorike kao “praznog govora”, ustvari, odražava odvajanje retoričke forme od sadržaja, kada prevagu nad sadržajem odnosi rječitost i ljepota stila, Govornik Antonije u knjizi De oratore hvali snagu i ljepotu dobrog govora: „Nikakva popijevka ne zvuči ljepše od dobro oblikovana govora, nikakva pjesma nije čvršće sazdana od bogate građe riječi, nijedan nam glumac ne pruža svojim oponašanjem istine veće zadovoljstvo od govornika svojom odbranom…“ Ako želimo potaknuti ljude, nije dovoljno samo ih informisati, već ih treba zainteresovati za temu, a da bi se to postiglo, prema sv. Augustinu „u nama mora gorjeti ono što u drugima želimo zapaliti“. Od pukog i tendencioznog nagovaranja uvjerljivija je iskrenost koja se izražava i govorom tijela i stavom poštovanja prema slušateljima. Ljudska je psiha pokretač čovjeka, a psihu ne pokreću stvari same po sebi, nego slika koju, obzirom na vanjske i unutarnje podražaje, zamišljamo o tim stvarima. Zato uspjeh govora nije povezan s onim što smo izrekli, već s onim čime smo doprli do nutrine ljudi. Kvintilijan kaže da samo dobar čovjek može biti dobar govornik.