Neko od vas radi (dobra djela) tako da između njega i Dženneta bude samo jedan aršin, ali ga njegova Knjiga pretekne, pa uradi djelo koje radi onaj koji će u Džehennem; a može raditi (loše) tako da između njega i Džehennema bude samo jedan aršin, ali ga Knjiga pretekne, pa uradi djelo koje rade oni koji će u Džennet.“
Ovaj hadis je naveden u poglavlju o melekima, jer se u njemu govori o meleku koji zapiše četiri osnovne stvari vezane za čovjeka prilikom njegovog stvaranja. (Muhamed b. Ismail el- Buhari, Sahihu-l-Buhari, Zbirka 1, Sarajevo, 2008. god, str. 873)
Ajeti i hadisi govore o fazama i razvoju ploda (fetusa) u utrobi majke. Učenjaci se ne razilaze kada je u pitanju da se duša udahnjuje nakon tri faze razvoja, tj. poslije: nutfeta (kapi sjemena), ‘aleke (ugruška) i mudge (grude mesa). Znači, na ovome je idžmau (konsenzus) učenjaka.
Značenje duše
El Džibai je bio stanovišta da je duša tijelo, te da ona nije isto što i život koji je samo akcidentalija, prolazno stanje, argumentirajući to izrekom jezikoslovca: „Izišla je čovjekova duša.“
Neki kažu: „Duša je čista krv, slobodna od bilo kakve natruhe i svakog vida pokvarenosti.“
El-Esam životu i duši nije potvrđivao ništa drugo sem tijela. Govorio je: „Nije mi razumu primjereno ništa osim dubokog, širokog i visokog tijela kojeg vidim i kojem sam svjedok.“ I govorio je: „Duša – to je evo ovo tijelo, ništa drugo; ona je tako nazvana samo da bi se pojasnila i potvrdila bit nečega, a nikako da bi se time označio neki drugi smisao, mimo tijela.“
Od Aristotela se navodi „da je duša jedan smisao koji je iznad toga da se može podvesti pod planiranje, formiranje i propadanje i koji ne iščezava.“
Skupina dualista kaže: „Naprotiv, duša je jedan egzistent koji ima svoje granice, svoje postulate, dužinu, širinu i dubinu i ona na Ovome svijetu nije odvojiva od onog što potpada pod zakonitost dužine, širine i dubine; svakome od njih dvoga zajedničko je svojstvo ograničenosti i konačnosti.“
Drugi kažu: „Nefs je smisao različit od ruha, dok ruh nije isto što i život.“
Ebu Muhamed ibn Hazm kaže: „Svi muslimani, i općenito svi narodi koji priznaju Onaj svijet, drže da je duša neko tijelo koje ima svoju dužinu, širinu i dubinu, čija osobnost zauzima mjesto i prostor i koje upravlja fizičkim tijelom. Nefs i ruh su dva sinonimna izraza koja označavaju identičan smisao – njihovo značenje je istovjetno.“ (Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši 2. dio, Bemust, Srajevo, 2003., str. 76-79)
Čovjek je biće koje je konstituirano od tijela i duše. Čovjek ima dušu, a duša je ono što ga čini posebnim u odnosu na druga stvorenja. Po slovu Kur’ana, duša (ar. ruh – duh, duša, dah života, nadahnuće) (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, Kalem, Sarajevo, 2017., str. 655) je udahnuta od Allahovog Ruha. Pitanje duše spada u red kur’anskih učenja koja se odnose na ono što se naziva ‘alemu-l-gajb (svijet gajba). Vjerovanje u gajb jedno je od temeljnih pitanja islamskog vjerovanja (akaida) i o tome svijetu govori se u brojnim kur’anskim i hadiskim tekstovima. Duša spada u područje u koje ne prodire ljudsko znanje. Sve što se o duši može saznati svedeno je na ono što je o njoj kazala Božija objava. Znanje koje vi imate o duši, a koje Vam je Allah dao, samo je neznatan dio, jer duša ima naročito mjesto u egzistenciji, ima fascinirajuće, čudesne imanencije i djejstva koja vam nisu dostupna. Duša je element koji čovjek zadobija u jednom trenutku i to 120 dana od početka nastajanja njegovog tijela. Udahnjivanje duše predstavlja čin sjedinjavanja onog što je nebesko, vanmaterijalno s onim što je zemaljsko, materijalno i to je, zapravo, početak ljudskog života. Duša tijelu daje život, osjećaje i pokretljivost i dok je ona prisutna, tijelo je živo.
Prema mišljenju islamskih učenjaka duša je (nematerijalni) element koji se rasprostire po svim česticama tijela. Duša spada u kategoriju Allahovog emra (emrullah) u kojoj vladaju posebne zakonitosti. To je kategorija koja se dešava trenutačno. El-Akkad polazi od postavke da je ljudsko biće veoma složeno zdanje koje reguliše tri sile: nefs, ‘aql i ruh. On zaključuje da se čovjek svojim umom (‘aql) uzdiže nad svojim nefsom, dok se nad svojim umom uzdiže svojim ruhom. Na taj način čovjek je nefsom povezan sa snagama životinjskih nagona i poticajima tjelesnog života, dok je ruhom povezan sa svijetom vječnosti i suštinom trajnog bitisanja o čemu znanje posjeduje samo Allah dž.š. Pravo je razuma da shvati sve ono što se može shvatiti u svojoj ograničenosti. Razum ne može shvatiti svu realnost u njenoj apsolutnosti; to može učiniti samo imanom i nadahnućem. (Safvet Halilović, Šta Kur’an kaže o čovjeku, Kalem, Sarajevo, 2012., str. 21-26)
Velikan klasične islamske misli Ibn Qajjim el-Džewzi, osoben i iznimno plodan mislilac, zagledan u dubine Božije objave u svoj njenoj složenosti, pokušao je rasvijetliti fenomen duše u mjeri u kojoj je to bilo moguće. On je pokušao dosegnuti šta se, zbilja, dešava s čovjekom, s njegovom dušom „na islasku s ovoga i ulaska u onaj svijet“. Kaže Ša’rani „da je duše Allah Uzvišeni stvorio u njima (tj. u potomstvu Ademovu kad ga je iz kičme njegove izveo) dok su još bili u tminama kičme oca njihova“, da ih u njima stvara po drugi put dok se nalaze u tminama stomaka njihovih majki i da će ih po treći put u njima stvoriti dok se budu nalazili u tminama zemljinog stomaka; sve stvaranje jedno za drugim, u trima tminama.“ (Ibn Qajjim el-Džewzi, Knjiga o duši, 1. dio, Bemust, Sarajevo, 2003., str. 8-9)
Duša (ar. nefs – duša, duh, život, osoba, živa duša) (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, Kalem, Sarajevo, 2017., str. 1757) u ranoj arapskoj poeziji koristi se da se ukaže na samog sebe ili osobu, dok ruh znači dašak i dah. Nefs u Kur’anu ima dvojaku upotrebu: a) refleksivnu – u većini slučajeva odnosi se na ljudsku osobu i b) za ljudsku dušu. Ruh ima pet upotreba: a) Allah udahnjuje Svoj ruh, b) četiri ajeta povezuju ruh sa Allahovim emrom, Tag al-‘Arus nabraja petnaest značenja nafsa i dodaje dva druga iz Lisan al-‘Araba: duh, krv, tijelo, zle oči, prisuće, specifična stvarnost, svoje ja, smeđa boja, ponositost, samoveličanje, svrha, prezir, odsutni, želja, kazna, brat, čovjek. U njemu se navodi da je većina tih značenja metaforička. Abdelkerim al-Džilani kaže da ruh, koji je specifičan narav ljudskog nefsa, ima pet imena: životinjski, onaj koji nalaže zlo, nagonski, pokudni i spokojni. Ako božanski kvaliteti stvarno opisuju nefs, onda imena, kvaliteti i biti gnostika (‘arif) jesu oni isti koji pripadaju Znanome. (Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 134-136)
Fenomenom duše bavili su se veliki alimi i napisali tomove knjiga. Dušu su islamski učenjaci različito definirali.
Tako Gazali navodi da je to istančano tijelo koje je kadro da saznaje i spoznaje, a koje je u čovjeku. To je zaista izvanredna Božija tvorevina čiju suštinu ne može razumjeti većina umova. Mehmed Handžić navodi da je to fino tijelo koje se rasprostire po svim česticama tijela kao ružični sok po svim dijelovima ruže. Kada je riječ o njenim svojstvima, Handžić veli da je duša kao i sve ostalo, osim Boga, stvorena i postala. Ipak, ona ubuduće ostaje vječna. Duša će pretrpjeti smrt, ali se njezina smrt sastoji u rastanku sa tijelom. (Rifet Šahinović, https://www.islamskazajednica.ba/index.php/dini-islam/tekstovi/83-ostalo/5134-ruh-i-nefs-u-kuranu)
Izraz ruh se upotrebljava u dva značenja. Prvo značenje je apstraktno, nevidljivo tijelo, čije je sjedište, izvor, u šupljini tjelesnog srca, odakle se širi po čitavom tijelu, preko nerava, i njegov djelokrug je tijelo. Ruh je poput svjetiljke, jer je kretanje ruha u batinu slično kretanju svjetiljke po prostorijama kuće koju nosi njen prekrivač. Drugo značenje izgovora ruh je latifa koja posjeduje znanje i poimanje. Ruh je božanska stvar, koju, ustvari, ne mogu razumjeti i shvatiti većina stvorenja. (Muhamed El- Gazali, Zagonetnosti i nepoznanice metafizičkog srca, Visoko, 2000., str. 12-13)
Čovjek je Božije stvorenje poput drugih stvorenja. Međutim, čovjek se razlikuje od ostatka prirodnog stvaranja činjenicom da mu je Allah, nakon što ga je stvorio, udahnuo Svoga ruha bez obzira na mnoštvo ljudskih razumijevanja tog kur’anskog stavka. Konvencionalna ulema shvata da je čovjeku podarena duša. Na takav način izbjegavaju bilo kakve antropomorfističke primisli. Pored termina ruh, napominjemo da se i kur’anska riječ nefs vrlo često koristi u komentarima i prevodima kao duša. No ta riječ jednostavno znači osoba ili jamstvo. (Rifet Šahinović, U hladovima Kur’ana, Grafis, Cazin, 2014., str. 312)
Glas islama 359, R: duhovnost, A:Dr.Maid Ibrahimović
