Omer ibn Hattab r.a. uputio je dovu za Hasana Basrija, koji je rastao u kući jedne od Poslanikovih žena: “Gospodaru, pouči ga vjeri i omili ga ljudima.”

Hammad ibn Zejd kaže da je čuo: “Hasan Basri je govorio riječi koje su bile poput bisera, pa kada bi nakon njega neko nešto slično rekao, izgledalo je kao iznošano platno.” (Ez-Zehebi, Sijer e’alami-n-nubela’, 4/577)

‘Avf je govorio: “Nikada nisam vidio učenjaka koji je bolje poznavao put ka Džennetu od Hasana Basrija.” (Sijer, 4/577)

Neki čovjek je krenuo u Basru, pa mu učeni Eš-Ša’bi reče: “Kada tamo ugledaš najljepšeg i najdostojanstvenijeg čovjeka, to je Hasan, pa ga od mene poselami.”

Junus ibn ‘Ubejd je govorio: “Ko bih god u Hasana pogledao, već bi se okoristio i prije nego što vidi njegova djela ili čuje njegov govor.”

Jedne prilike je Enes ibn Malik bio upitan o nečemu, pa je rekao: “Pitajte o tome našeg druga Hasana. On je to čuo kao i mi, pa zapamtio, a mi smo zaboravili.”

Katade je govorio: “Moje oči nisu vidjele nikoga učenijeg od Hasana Basrija.”

Govorio je Hasan Basri

U jednom svom vazu, između ostalog, Hasan Basri je kazao: “Mnogi znaju šta je dobro, ali ga djelom  negiraju; znaju šta je haram, ali ga čine kao da je halal. Vjera im je samo na jeziku. Upitaš li nekog da li vjeruje u Sudnji dan kada će odgovarati za djela, kaže da vjeruje. Kunem se da neistinu kaže,  jer među svojstvima pravog muslimana treba da se nađu i ove vrline: snaga i moć uz iskrenu vjeru,  odlučnost uz blagost, duboko i čvrsto vjerovanje, znanje i pamet uz blag postupak, otmjenost i  dostojanstvo u siromaštvu, a umjereno i razborito vladanje u bogatstvu; samilost i susretljivost prema potištenom, darežljivost na pravom mjestu i trajna pravednost…”

“Svaki dan u kojem se ne učini grijeh prema Allahu je bajram.”

“Ko se bori protiv istine – gubitnik je!”

“Zaista Allahov rob ostaje u dobru sve dok ima svojoj duši savjetnika i pažljivo svodi račune sa sobom.”

Ulema slična prvim generacijama odabranih

Ispravni prethodnici, kao što je Sufjan ibn ‘Ujejne, govorili su: “Ko propadne od naše uleme to je zbog toga što se poistovjetio sa Jevrejima; ko propadne od naših pobožnjaka poistovjetio se sa kršćanima. O Allahu su govorili ono što ne znaju.”

Zbog toga su prethodnici govorili: “Čuvajte se dvije vrste ljudi: sljedbenika strasti kojeg je opčinila strast i egoiste kojeg je preokupirao dunjaluk.”

Također su govorili: “Čuvajte se smutnje grješnog učenjaka i pobožnog neznalice, jer njihova smutnja je pogodila svakog ko je smutnjom pogođen. Ovaj je nalik na one koji su izazvali Allahovu srdžbu (Jevreji) zbog toga što poznaju istinu, ali je ne slijede, a drugi je nalik onima koji su zalutali (kršćani) i rade bez znanja.”

Imama Ahmeda ibn Hanbela su opisali: “Prema dunjaluku je bio veoma strpljiv, nalik na prethodnike. Dolazile bi mu novotarije, pa bi ih uklanjao i nudili mu dunjaluk, pa bi ga odbijao.”

Vrline pobožnih, učenih i iskrenih

Od Abdullaha ibn Bukejra prenosi se da je Imam Sadik rekao: “Mi volimo onoga koji je pametan, pronicljiv, učen, suzdržan i lijepo se ophodi s ljudima, koji je strpljiv, iskren i odan. Zaista je Allah, Uzvišeni i Svemogući, odlikovao Svoje poslanike a.s. najboljim moralom. Zato, neka onaj koji posjeduje te vrline zahvaljuje Allahu na njima, a onaj koji ih nema neka usrdno moli Uzvišenog i Svemogućeg Gospodara, tražeći ih.” Abdullah ibn Bukejr ga je upitao: “Žrtvovao bih se za tebe. Koje su to vrline?” Imam Sadik mu je odgovorio: “Pobožnost, zadovoljstvo svojim imanjem, strpljenje, zahvalnost, suzdržanost, čednost, darežljivost, hrabrost, srčanost, istinit govor i vraćanje povjerenih amaneta.”

Osobine vjernika

Prenosi se od Tawusa ibn Jemana da je rekao: “Čuo sam Alija ibn Husejna r.a. da je govorio: ‘Vjernik posjeduje pet osobina.’ Upitao sam ga koje su to osobine, a on je odgovorio: ‘Pobožnost u samoći, davanje milostinje u oskudici, izdržljivost u tegobama, suzdržanost u ljutnji i iskrenost u strahu.’”

Pitanja o velikim istinama

Ebu-l-Džarud kaže: “Pitao sam Ebu Dža’fera r.a. da li zna za moju ljubav i odanost prema njemu, našta mi je potvrdno odgovorio. Potom sam rekao da imam pitanje za njega, jer sam slijep, teško hodam i nisam ga u mogućnosti uvijek posjetiti.

Imam je upitao: “Šta ti treba?” Rekoh: “Obavijesti me o vjeri kojom ti i tvoja porodica obožavate Uzvišenog Allaha, kako bih Ga i ja na isti način obožavao.”

Onda mi Imam reče: “Pitao si veliku stvar, iako je pitanje bilo kratko. Tako mi Allaha, dajem ti svoju vjeru i vjeru svojih očeva, kojom mi obožavamo Uzvišenog Allaha: svjedočenje da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov poslanik, pridržavanje svega što je on donio od Uzvišenog Allaha, ljubav prema našim prijateljima, odricanje od naših neprijatelja, predanost našoj stvari, očekivanje našeg Kaima, napor pri uspostavi Božijih zakona i naredbi, te pobožnost i izbjegavanje nedozvoljenog.”

Mudri Behlul Dana o brzoj pobožnosti

Ismail ibn ‘Abdurrahman Kufi, jedan od pobožnjaka, pripovijeda: “Susreo me je Behlul Dana (El-Medžnun), pa mi se obratio: “Da te pitam?” “Pitaj”, odgovorih mu. “Šta je darežljivost?” “Davanje i poklanjanje.” On će: “To je darežljivost dunjalučka, a koja je ahiretska?” Rekoh: “Brzina u poslušnosti prema Gospodaru.” Upita me: “Pa želiš li od Njega nagradu?” Rekoh: “Da! Za jedno djelo deseterostruko.” Kaže Behlul: “To je u vjeri jako loše! Darežljivost je, ustvari, brzina u poslušnosti prema Gospodaru u kojoj On ne vidi u tvom srcu da želiš od Njega bilo šta zbog nekog svog djela!”

Allah ima opravdanje za grješnike pokajnike

Navodi se daje među Izraelićanima bio neki kralj kojem su pričali o pobožnom čovjeku. Kralj ga je pozvao sebi i pokušao ga nagovoriti da mu bude blizak. Pobožnjak mu reče: “Kralju, sve je lijepo što govoriš, ali kada bi neko ušao u moje odaje i zatekao me da se zabavljam sa tvojom prilježnicom, kako bi postupio?” Kralj se rasrdi i povika: “Grješniče, kako se usuđuješ da takvo nešto i pomisliš?” Pobožnjak mu odgovori: “Ja imam Plemenitog Gospodara Koji, kada bi od mene dočekao i sedamdeset grijeha dnevno, ne bi Se rasrdio na mene, ne bi me otjerao sa Svoje kapije, niti bi mi uskratio Svoju opskrbu. Kako da ostavim Njegova vrata i dođem na vrata onoga koji se srdi na mene prije nego što nisam ni učinio nešto što je izazvalo njegovu srdžbu? Šta bi tek uradio sa mnom da stvarno pogriješim?” Nakon ovih riječi, otišao je. (Tenbihu-l-gafilin)

Odrastanje u pobožnosti i sticanju ilma

Imam Ez-Zehebi, govoreći o odgoju šejhu-l-islama Ibn Tejmije, kaže: “Odgojen je u potpunoj zaštiti i čednosti, robovanju i pobožnosti, umjerenosti u odijevanju i hrani. Prisustvovao je dersovima i proslavama u djetinjstvu. Raspravljao bi se sa velikanima tako da bi ih znao dokazima ušutjeti. Izgovarao je riječi zbog čega su se čudili veliki uglednici nauke u njegovom mjestu. Donosio je fetve, a imao je samo devetnaest godina, čak i manje. Od tada se posvetio pisanju i sakupljanju nauke. Posvetio se velikom radu, ali nakon što je njegov otac umro, a bio je veliki imam i učenjak hanbelijskog mezheba, Ibn Tejmijje se posvetio podučavanju i preuzeo na sebe očeve obaveze, a bilo mu je samo dvadeset i jedna godina. Nakon toga je postao poznat i ugled u nauci mu se proširio.” (Slijeđenje pravog puta, 11)

Bezzar kaže: “Od ranog djetinstva Ibn Tejmijje je koristio vrijeme za učenje i rad.” (E’alamu-l-ilijje)

Držati se bogobojaznosti i pobožnosti u životu

Ebu Osam kaže da je čuo Imama Sadika da kaže: “Držite se bogobojaznosti, pobožnosti, truda, istine, pošteno svjedočite, vraćajte povjerene zaloge, budite lijepog ponašanja i održavajte dobre komšijske odnose. Pozivajte sebi činom, a ne pričom. Budite ukras, a ne ruglo. Odužite sa ruku’om i sedždom, jer kada neko produži ruku’ i sedždu, šejtan iza njega zakuka: – Teško meni, on se pokorio, a ja se usprotivio; on je učinio sedždu, a ja sam se sustegao!”

Glas islama 359, R:Duhovnost, A:Muharem Omerdić