PITANJE: Od vrsta imovine na koju je propisano izdvajanje zekata jesu i poljoprivredni proizvodi: pšenica, ječam…, a moje pitanje se tiče konkretno malina i drugih plodova koji se ubiraju tokom ljeta, to jest da li se i na njih daje zekat i u kojem procentu?

ODGOVOR: Pitanje zekata na poljoprivredne proizvode jeste pitanje u kojem imamo saglasnost ummeta u pogledu obaveznosti, jer se obaveza izdvajanja temelji na jasnim dokazima Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika a.s.

Dakle, nema razilaženja u pogledu obaveznosti izdvajanja i procenta koji se izdvaja, koji je prema sunnetu Allahovog Poslanika a.s. 10% na ono što se navodnjava prirodnim putem, ili 5 % na ono što se navodnjava vještačkim putem, što je potvrđeno u predaji koju bilježi Buharija u svom Sahihu i drugi: „Na ono što zalijeva nebo, izvori i rijeke (prirodnim putem) dajte jednu desetinu, a za ono što se zalijeva vještačkim putem pola desetine (jedna dvadesetina).“

Razilaženje islamske uleme jeste u pogledu vrsta poljoprivrednih proizvoda (kultura) na koje se izdvaja zekat, kao i u pogledu visine nisaba.

Odabrano mišljenje koje lično preferiram i koje je najbliže razumu jeste mišljenje koje nalazimo kod hanefija, a to je da se zekat daje na sve poljoprivredne proizvode koje čovjek sije ili uzgaja sa namjerom da mu donesu korist, bez obzira na određene druge stavke koje nalazimo kod nekih drugih učenjaka koje navode kao uslov za obaveznost zekata.

Lično ne vidim argument po kojem bih napravio razliku u pogledu obaveznosti zekata između onog ko uzgaja pšenicu ili neku drugu kulturu spomenutu u hadisima Allahovog Poslanika a.s. i kultura koje nisu spomenute, poput malina, jagoda i sl., jer u oba slučaja imamo isti cilj uzgajanja, a to je korištenje za svoje potrebe i prodaja u cilju dobiti. Nepravedno bi bilo jedne obavezati zekatom, a druge osloboditi.

Što se tiče visine nisaba, tj. iznosa koji mora postojati za obaveznost zekata, on po hanefijama ne postoji, već je obaveza izdvojiti zekat na sve poljoprivredne proizvode u dijelu koji prelazi osnovne potrebe uzgajivača istih, bez obzira na količinu. Većina uleme smatra da nisab iznosi 653 kg, tako da onaj ko posjeduje manje od ove količine oslobođen je od zekata.

Dakle, osoba je dužna izdvojiti zekat na maline, jer su one kultura koja se uzgaja sa namjerom ličnog korištenja i ostvarivanja dobiti putem prodaje, po pravilu 10 ili 5% od onog što je višak iznad ličnih potreba uzgajivača, zavisno od toga da li je vlasnik ulagao trud pri navodnjavaju i uzgoju, koji je rezultirao povećanjem prihoda (tada će izdvojiti manji procenat, tj. 5%, jer se uvažava uloženi napor i troškovi) ili nije ulagao trud (10%) i to će učiniti na način da prije izdvajanja zekata podmiri svoja dugovanja koja ima prema drugim licima, bilo po osnovu zakupa zemljišta ili nekog drugog oblika duga, a na preostali dio će izdvojiti zekat.

Svakako da će biti onih koji se sa ovim mišljenjem neće složiti i koji će kao dokaz navoditi stavove različite uleme, međutim, kako sam kazao na početku, za razumijevanje vjere i propisa potrebno je poznavanje izvora vjere, poznavanje intencija i ciljeva Zakonodavca, a ne bukvalno i vrlo često površno razumijevanje određenih dokaza. Od onih sam koji po ovom i sličim pitanjima pokušavam realno sagledati određeni problem ili pitanje, uvažiti sve pomenuto, u ovom slučaju interese davaoca i primaoca zekata, a svakako i posljedice izdvajanja, tako da kada sve objektivno sagledate ovo mišljenje je nešto što je sasvim logično i utemeljeno da razumijevanju dokaza osnovnih izvora Šeriata, koje se ne kosi sa praksom Allahovog Poslanika a.s., koji je uzimao zekat na poljoprivredne proizvode koji su u njegovom vremenu bili rasprostranjeni na području na kojem je on živio, a to ne isključuje mogućnost da se na drugom prostoru, na kojem se uzgajaju drugi poljoprivredni proizvodi propiše izdvajanje zekata na njih, jer je cilj uzgajanja isti u oba slučaja. A Allah dž.š. najbolje zna.

PITANJE: Kakav je stav islamske uleme po pitanju izdvajanja zekata na med?

ODGOVOR: Po pitanju obaveznosti zekata na med islamska ulema ima dva mišljenja. Jedan dio uleme (hanefije i hambelije) smatra da med spada u vrste imovine na koju se daje zekat, i to 10% od ukupne količine, ukoliko je to višak iznad osnovnih potreba, po mišljenju hanefija.

Dokaz na koje temelje svoje mišljenje jesu predaje koje se prenose od Poslanika a.s. kao npr.: „Prenosi se da je jedan od ashaba došao Poslaniku a.s. i rekao: ”Božiji Poslaniče, ja imam pčele.” Pa mu je odgovorio Poslanik a.s.: ”Daj desetinu!”“ (hadis prenose Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže i Bejheki)

U drugoj predaji koju prenosi Omer ibn Šuajb se prenosi da je Poslanik a.s. na pčelinje prizvode uzimao zekat 10%. (Ibn Madže)

Shodno ovim predajama, hanefije i hambelije smatraju da se na med izdvaja zekat, i to 10% od ukupne količine koja je višak – po hanefijama, a 10% od onoga što prelazi nisab – po hambelijama.

Drugi dio uleme, malikije i šafije, smatra da nema zekata na med, jer je med proizvod životinje, odnosno tekućina koju ona sama proizvede, kao što je slučaj sa kravljim mlijekom, za koje je ulema saglasna da nema zekata na njega.

Imajući u vidu prethodno dva spomenuta mišljenja, dio uleme pokušava približiti prethodna dva stava, tako da smatra da davanje zekata na med nije stroga dužnost, već je poželjno dati zekat na ovu vrstu imovine, tako da onaj koji to učini imat će nagradu, a onaj ko to ne učini bit će lišen nagrade. Pokuđeno je, po njima, izbjegavanje davanja zekata, a nije haram.

Imajući u vidu da je danas pčelarstvo postalo osnovno zanimanje pojedinih ljudi, koje im obezbjeđuje egzistenciju, ali i dobit, usuđujem se zaključiti da je stav hanefija o obaveznosti zekata prihvatljiviji, ali da je potrebno imati u vidu i činjenicu da je nemoguće ostvariti ozbiljne prihode meda od uzgoja pčela ukoliko se iste ne tretiraju na poseban način i ne sele sa jednog prostora na drugi, zavisno od vegetacije. Imajući to u vidu, smatram da je opravdano u tom slučaju, po analogiji poljoprivrednih proizvoda, procenat koji se izdvaja smanjiti sa 10% na 5% zbog truda koji se ulaže, a koji povećava prinos. A Allah najbolje zna.

Glas islama 358, a: dr. Rešad ef. Plojović, fetva i emin