Pred nama je 11. juli, dan kada će se navršiti tri decenije od strašnog događaja koji se zbio nad muslimanima u Srebrenici, kada je izvršen nezapamćeni genocid nad Bošnjacima od strane agresora, koji se planski dogodio, a njegovi izvršioci i dalje ne priznaju i ne osjećaju grižu savjesti za ono što su počinili.

Prema popisu iz 1991. godine, u Srebrenici je živjelo 36.666 stanovnika, od čega Bošnjaka 75%, Srba 23% i ostalih 2%. Bošnjaci su bili vlasnici 79% zemljišta i nekretnina. U Srebrenici je na početku agresije sebi utočište također našao veliki broj Bošnjaka iz Zvornika, Vlasenice, Bratunca i Han Pijeska. Na njih su udarali Užički i Novosadski korpus, kao i druge zločinačke formacije i paraformacije.

Tužna kolona s posmrtnim ostacima žrtava genocida u Srebrenici, koja će 11. jula biti ukopana u Potočarima, bit će ispraćena, tradicionalno, dan prije u tišini učenjem Fatihe. Tabuti s nijemim svjedocima zločina kakav ljudski rod ne pamti bit će prevezeni prema mjestu konačnog smiraja. Slike prethodnih godina pokazuju nam stotine i stotine ljudi kako stoje uz put kojim prolazi kolona kao opomena. Neki su je pratili s grčem na licu, neki sa suzama u očima, drugi su jecali zbog ožiljaka koji već godinama pritišću njihovu dušu.

Zato na dan 11. jula, kako jednom naglasi Reisu-l-ulema, nemojte pitati koliko je kostiju nađeno, već pitajte koliko je smirenih duša, a koliko još čeka da im spomenemo ime i da im kažemo kako nam je ovdje – nama koji pred njima otkrivamo naša djela. Jer, kao što nam se prenosi u jednoj predaji: “Vaša djela izlažu se pred vaše pretke i rođake, koji su preselili na drugi svijet, pa ako su vam djela dobra, oni su zadovoljni i sretni, ali ako nisu dobra, oni uče dovu: – Bože, ostavi ih još u životu, tako da ih uputiš na pravi put kao što Si i nas uputio.”

Dok ovo pominjem nižu se slike majki koje su ostale bez djece, žena bez muževa, sestara bez braće, sinova koji više nemaju očeva, braće bez porodica. Tamo, u Srebrenici, agresori su pobili mnoge muslimanske porodice, cijela sela i mahale. U nekim selima niko nije ostao i nema se tamo ko vratiti. Majkama su ubijani jedinci, makar bili i malodobni. Ima porodicâ u kojima je od 20 članova ostalo jedno čeljade, familijâ u kojima je 50 i više njihovih članova ubijeno. Neki od njih su sa mnom dijelili sobu u Gazi Husrev-begovoj medresi i dugo u noć u snu su jecali.

Zato želim da pružimo podršku svim nastojanjima Srebreničana, ali i svima drugima koji osuđuju zločin i traže pravdu, suđenje i kažnjavanje stratega i počinioca tog gnusnog genocida. Solidarišimo se sa Srebreničanima. Jasno i glasno zahtijevamo slobodu i pravdu.

Majke Srebrenice su heroine kojima se divi cijeli slobodoljubivi svijet. Njihov glas, prije svih, moramo čuti mi, njihova braća i sestre. Moramo stajati uz njih i pružati im bezrezervnu podršku i pomoć. To je naš dug i zadatak. Ko izda ove principe izdao je Bošnjake, a Allah Uzvišeni kaže: ”Allah doista štiti vjernike, Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika.” (El-Hadždž, 38)

Svakog 11. jula prilika je da se ponovo digne glas za davanje punih prava Srebrenici i Srebreničanima, da se upozore oni koji kalkuliraju. Krajnje je vrijeme da Srebrenica počne disati punim plućima, da majke i očevi Srebrenice dobiju satisfakciju za svoje stradanje i gubitke koje su pretrpjeli, da se pravda počne primjenjivati u punom zamahu i da se, konačno, svi srebrenički šehidi smire u šehidskom mezarju u Potočarima. To šehidsko mezarje mora nam postati simbol, poziv, pouka i opomena do kraja svijeta. Tamo trebamo ići i razmišljati, kako na dan stradanja tako i u drugim prilikama.

Dužnost nam je uspraviti se i boriti za svoja prava i prava svih onih kojima su uskraćena ili oduzeta. Trideset godina od srebreničke golgote previše je dug period u kome nije puno urađeno, a trebalo je biti. Zbog toga permanentno upozoravamo na mnoge nepravde koje se čine Srebreničanima, živima i ubijenima. Pozivamo na zbijanje našeg saffa i jedinstvo radi perspektivnije budućnosti ove naše generacije i onih koji će doći poslije nas, imajući na umu Allahove dž.š. riječi: ”O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!” (Ali ‘Imran, 200)

Treba otići u Potočare 11. jula i poručiti da se Srebrenica više nikada nikome ne desi i da nije ostala sama. Ona je simbol bošnjačkog stradanja i neće nestati crnilo sa savjesti sve dok se ne kazne egzekutori, ali i svi njihovi poslušnici i pomagači. Mnoge naše sestre ostale su same. Majke bez hranilaca. Supruge bez zaštitnika. Ali, sve se one bore i daju glas koji mora čuti čitav svijet. Sjećamo se svih njih i nikada ih nećemo zaboraviti, a i kako bismo mogli, pogotovo poslije hrabrih svjedočenja nekih od njih:

Džemila Delalić iz sela Dobrak kod Srebrenice kroz suze kaziva: – Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: ”Rađam!” ”De sine”, velim ja njoj, ”ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu…” Tako i bi, oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik preda me: ”Spusti to dijete dolje”, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano… Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat…, crijeva izletješe…”

Ili svjedočenje F.S. iz sela Hrnčići – Bratunac, majke troje djece: – Kad sam se vraćala vidim svoje dijete, stoji iza ograde, a neka se djeca popela na ogradu i drvo. Četnik im govori: ”Silazite odozgo” i drži nešto sjajno u ruci, kao žica. Nije to bio nož. Djeca su poskakala sa ograde, a prvo dijete koje je skočilo, on je onom žicom dohvatio u skoku i glavu mu odrubio. Skočio je i drugi dečkić i njemu isto odsiječe glavu koja se odvoji od trupa. Odsiječe im glave, a djeca nisu imala više od dvanaest godina.

Pa i A.S. rođena 1938. godine u selu Zalužje – Bratunac ispriča: – Jedna žena je sjedila pored puta ispred žičane ograde fabrike gdje smo bili smješteni i držala je dijete na krilu. Ljuljuškala je dijete koje nije imalo ni godinu dana. Nije još ni progovorilo. Dijete je plakalo. Prišao je jedan četnik i pitao je zašto dijete plače? Rekla je da je gladno. ”Daj ga ovamo da ga mi nahranimo”, zapovjedio je smijući se. Žena je samo nijemo pogledala u njega. Lijevom je rukom pomakao ćebe s glave djeteta, a desnom je isukao veliki nož i presjekao djetetu vrat. Žena je vrisnula oblivena krvlju. Zgrozila sam se od užasa. Gledam tog koljača koji se opet obratio toj jadnoj ženi: ”Vidiš kako ga mi možemo ušutkati da ne plače! Vidiš kako sam ga ja nahranio, pa sad ne plače!” Cinički se nasmijao i počeo se udaljavati. Žena je, gotovo skamenjena, čvrsto privila dijete uz sebe, puštajući poneki bolni krik.

Allahu Svemogući, omogući nam da uvijek između dva puta izaberemo put dobra. Pouči nas kako da se osnažimo moralnim vrijednostima koje nas približavaju Tvome zadovoljstvu. Allahu Plemeniti, oplemeni naše duše Tvojom ljepotom i Tvojom dobrotom tako da sve što govorimo i radimo bude radost drugima. Molimo te Svemogući Bože da šehidima Srebrenice, Gaze, Hadžeta, Sjeverina, Kukurovića, Štrbaca i svih drugih zemalja svijeta gdje muslimani stradaju podariš najljepše džennetske bašče, a njihovim porodicama sabur.     

Glas islama 357, R: Kolumna, A: Dr. Harun-ef. Eminagić