Allah dž.š. je podario Ramazan iz milosti prema Svojim robovima. Svaki musliman treba da je svjestan te blagodati i da se priprema, iščekujući Ramazan sa velikom željom i radošću. Blagodati Ramazana su mnogobrojne, pa ih vjernici trebaju iskoristiti kako bi popravili sebe i tu pozitivnu energiju prenijeli na svoje porodice.

Porodica je najbitnija ćelija društva i ako ona bude sačuvana i ustraje na pravome putu, zajednica će opstati sa svim vrijednostima koje se gaje i čuvaju. Ako se desi da porodica i njeni članovi posustanu, prepuste se dunjalučkim uživanjima i izgube univerzalne vrijednosti, zajednica će krenuti putem propasti.

Ramazan je prilika za svaku muslimansku porodicu da prođe kroz mjesečnu školu odgoja, discipline, potpomaganja, zajedničkog ibadeta kroz namaz, post, zekat, učenje Kur’ana, zajedničkih sehura i iftara. Kada svi članovi porodice uspješno završe ovu mjesečnu školu, za koju su se pažljivo pripremali i u kojoj su svaku sekundu iskoristili za ibadete i dobra djela, takva porodica će nakon Ramazana ponijeti diplomu uspješnih i sretnih. Oni će svojim primjerom, znanjem, ustrajnošću i pozitivnom energijom uticati na druge, a to će doprinijeti popravljanju općeg stanja u društvu.

Uzvišeni Allah dž.š. propisao je post u mjesecu Ramazanu da bi svaki postač sebe popravio i izgradio svijest o Njemu Uzvišenom. Allah dž.š. kaže. „O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima  prije vas, da biste bili bogobojazni.“ (El-Bekare, 183)

Odgoj djece kreće u porodici i tu se postavlja temelj na kojem će se, kasnije, graditi sve ostalo. Ako je dobro postavljen temelj, onda će građevina biti postojana, čvrsta, jaka i stabilna. Djeca će najčešće raditi ono što vide od svojih roditelja. Veoma je važno da roditelji usklade svoje ponašanje, jer će djeca više poprimiti onoga što vide od onoga što čuju. Ako se desi da naše riječi ne proprate naša djela ili djela budu suprotna od onoga našta pozivamo našu djecu, sa željom da ih podučimo i odgojimo, nećemo uspjeti.

Primarna uloga svake majke jeste odgajanje djece. Odgoj svijesti o Allahu dž.š. je na prvom mjestu, zatim navikavanje djece na namaz što intenzivnije počinje od sedme godine života, kako to Poslanik a.s. kaže: „Navikavajte djecu namazu kada budu imala sedam godina, a kada navrše deset, onda ih primorajte.“ (Ebu Davud, Salat, 25-26) Poslanik s.a.v.s. dao nam je period od tri godine da djecu naviknemo na namaz. Zatim, odgoj o lijepom ponašanju prema porodici i ostalim ljudima.

U ovom blagoslovljenom mjesecu roditelji će se posvetiti mnogobrojnim dobrim djelima od kojih će imati velikog haira i bereketa. U porodici će se osjetiti posebna ramazanska atmosfera, gdje će svi članovi porodice imati svoja prava i dužnosti. Cijela porodica trebala bi zajedno raditi na provođenju Ramazana u ibadetu i da svaki član učestvuje u aktivnostima koliko može. Buđenje na sehur, odlazak na mukabelu i teravih namaz, slušanje i učenje Kur’ana i pripremanje iftara, ibadeti su koji djeci, kao i odraslima, ostavljaju neizbrisiv trag.

Kako je namaz druga islamska dužnost (šart), a post Ramazana treća, navikavanje postu je sljedeća dužnost na koju treba do punoljetstva naviknuti dijete. Period od desete do trinaeste godine (kada neka djeca dostižu i punoljetstvo u vjeri), vrijeme je kada navikavamo djecu i na post? Naravno da su i vrijeme za navikavanje postu, kao i metode, prepušteni individualnoj procjeni roditelja. Poslanik a.s. nije nam definirao načine navikavanja. Ar-Rubayi b. Mu’awis, govoreći o Ramazanu kada je bio propisan, kaže: „Učili smo djecu da poste, pa smo im pravili lutke od vune; kada bi neko od njih zaplakalo od gladi, dali bismo mu lutku da se igra dok ne bude vrijeme iftara.“ (Buhari, Feth: 1960)

Ima roditelja koji misle da nije važno učiti djecu postu, a djeci to može biti interesantno. I ona su sposobna da poste, dok su problem roditelji koji ih odgovaraju iz svoje „nježnosti“ prema njima. Djeca nisu obavezna da poste, što ne znači da ne žele i da neće pokušati, pogotovo ako im olakšamo i stimuliramo ih na to. Zato su naše nane i majke postepeno navikavale djecu postu. U tu svrhu koristile su lahke i prihvatljive metode kao, na primjer, da djeca poste od ikindije ili podneva, pa spajaju te sate posta sa drugima; ili od sehura do podneva kada se nahrani i napoji, pa nastavi postiti do iftara. To se u našem narodu naziva „našivanje“ posta, što je ustvari spajanje prekinutog posta. Tako, na primjer, djeca na sehuru započinju post, a kada ogladne, dobiju da jedu, naravno koliko hoće, ali im roditelji objasne da je to „našivanje“, tako da dijete pomisli da je ispostilo cijeli dan. Oni koji su u djetinjstvu iskusili ovu metodu sjetit će se da su bili najponosniji kada bi samo jednom „našili“ svoj post, a kada bi uspjeli ispostiti cijeli dan, dobivali bi velike pohvale i poklone za iftar od roditelja, komšija, rođaka, prijatelja porodice i šire zajednice.

Pripremanje iftara i pozivanje rodbine i prijatelja na iftarsku gozbu nešto je što veoma pozitivno utiče na odgoj same porodice koja priprema iftar. Dok ukućani jedni drugima pomažu oko pripremanja iftara, gdje se uključuju i djeca, razvija se svijest kod prisutnih o značaju Ramazana, posta, iftara, te ugošćavanja gostiju. U prediftarsko vrijeme, kada se sve stiša i svi iščekuju glas ezana upućujući dove Uzvišenom Gospodaru da im ukabuli post i sve ostale ibadete, vjernička srca osjećaju smiraj, sreću i zadovoljstvo, nadajući se obećanoj nagradi koja je u hadisi-kudsijju opisana kao posebna. Prenosi se od Poslanika a.s. da je kazao: – Rekao je Uzvišeni Allah dž.š.: „Post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem… Postač ima dvije radosti kojima se veseli: raduje se kad iftari i radovat će se svome postu kada bude susreo svoga Stvoritelja.“ (Buhari, 1904; Muslim, 1151)

Ramazanski ibadeti duboko utiču na svakog ko im iskreno pristupi, čineći ono što je Allah dž.š. naredio, a strogo se kloneći onoga što je zabranio i nadajući se nagradi. Neka nam ovaj Ramazan bude poseban, da ga u ibadetu i dobrim djelima provedemo, da iz njega bolji vjernici izađemo, te da se samo Allahu dž.š., sve dok smo živi, pokoravamo.

Glas islama 364, R: Tema broja, A: Msc. Aida Smailagić Murić