Koliko smo Ramazana već ispratili u toku naših života? Koliki su trag ostavili na nama i našim porodicama? I šta, zapravo, očekujemo od ovog Ramazana? Da li Ramazan sam po sebi mijenja naše živote nabolje ili smo mi ti koji moramo donijeti ispravnu i svjesnu odluku da bi on postao istinska prekretnica?

Mi koji živimo daleko od svoje domovine dočekujemo Ramazan u posebnim okolnostima, ali s nadom u posebne promjene. Ramazan u dijaspori nije samo mjesec posta – on je stanje borbe, ali i velika prilika. Život u Zapadnoj Evropi nudi brojne prednosti: uređen sistem, sigurnost, mogućnost obrazovanja i materijalnog napretka. Ipak, ta ponuda, naročito za mlade, dolazi uz ozbiljna i često podmukla iskušenja.

Droga je lako dostupna, alkohol društveno prihvaćen, kocka agresivno reklamirana, a nemoral se često predstavlja kao sloboda i napredak. Porodica, kao temelj zdravog društva, nerijetko je potisnuta u drugi plan. U takvom ambijentu Ramazan dolazi kao Allahova milost, ali i kao ozbiljan ispit: hoćemo li ga doživjeti suštinski ili ćemo ga svesti na puku formu i naviku?

Važno je jasno razumjeti: Ramazan sam po sebi ne mijenja ljude. On nosi snažan potencijal promjene, ali stvarna promjena nastupa tek onda kada čovjek donese svjesnu i jasnu odluku. Samo forma, tradicija i navika nisu dovoljne. Post bez smisla, namaz bez prisutnosti srca i Ramazan bez cilja ne mogu dati plodove kakve očekujemo.

Pozitivne promjene zahtijevaju tri uvjeta: jasnu odluku, disciplinu i jasno postavljen cilj. Cilj koji je dovoljno važan da smo spremni platiti cijenu – kroz odricanje, strpljenje i ustrajnost. Tek tada Ramazan postaje sredstvo lične, porodične i društvene obnove.

Svjesni da smo ljudi – manjkavi, skloni greškama i slabostima, islam nas uči da redovno imamo hrabrosti priznati pogrešku i zatražiti oprost – najprije od Boga, a zatim i od ljudi. Ramazan je posebna prilika da, ako zaista težimo lijepom životu, sreći i uspjehu, tražimo halal i oprost od svojih najbližih: porodice, rodbine i prijatelja, ali i od šire zajednice i ummeta, jer prema svima imamo i prava i obaveze.

Postiti cijeli dan, a živjeti u svađi u vlastitoj kući, ne vodi istinskoj sreći. Postiti, a prekidati odnose s rodbinom i prijateljima, gajiti mržnju, ne daj Bože nanositi štetu, ogovarati ili potvarati, suprotno je suštini posta. Tražiti sreću znači biti spreman i da je pružiš drugima. Tražiti nadu znači biti spreman da je dijeliš. Tražiti uspjeh znači pomagati drugima da uspiju. Tražiti oprost znači imati snage i da oprostiš.

Isto tako, nemjerljivo je važno da u Ramazanu donosimo odluke koje će naš život istinski promijeniti nabolje. Ako smo činili haram ili se približavali onome što je zabranjeno, Ramazan je prilika da donesemo čvrstu i iskrenu odluku da s tim prestanemo. Ako bismo ulogu Ramazana mogli sažeti u jednu riječ ili jednu rečenicu, ona bi glasila: Spremnost, hrabrost i odlučnost da u ovom mubarek mjesecu donesemo ključne životne odluke koje će nas promijeniti nabolje – u vjeri, moralu, odnosima i svakodnevnom životu.

Samo tako postavljeni ciljevi u Ramazanu mogu donijeti daleko veći i trajniji učinak od pukog formalnog prakticiranja posta, koji se svodi samo na odricanje od jela i pića, dok sve ostalo ostaje isto.

Za čovjeka u dijaspori Ramazan može biti štit od harama u okruženju gdje je halal otežan, snaga da se kaže NE drogi, alkoholu, kocki i kamati, te prilika za povratak Kur’anu i namazu u vremenu duhovne praznine. Uprkos materijalnom izobilju, svjedoci smo sve većeg nezadovoljstva, psihičkih i duhovnih kriza, anksioznosti i osjećaja unutrašnje praznine.

Za porodicu u dijaspori Ramazan je prilika za donošenje važnih odluka: obnovu porodične harmonije, jačanje odnosa između roditelja i djece, zajedničkih iftara, razgovora i dova, te stvaranje ambijenta u kojem djeca vjeru uče ne samo riječima, nego i ličnim primjerom.

Posebno mjesto u ovoj priči pripada našoj omladini. Ako Ramazan ne ispuni njihova srca smislom, ispunit će ih nešto drugo. Ako ih ne okupimo oko džamije, Kur’ana i zdravih vrijednosti, okružit će ih ulica i pogrešni uzori. Ramazan je vrijeme da mladi osjete pripadnost – vjeri, zajednici i vlastitom identitetu, da nam pomogne u borbi protiv asimilacije.

Ali Ramazan u dijaspori otvara i važna pitanja starijih generacija, onih koji su već u poznim godinama, koji su dočekali ili uskoro dočekuju penziju. Pred njima se javljaju ozbiljne dileme: Gdje provoditi više vremena – u domovini ili u dijaspori? Kako urediti pitanje imovine i emanet koji se ostavlja djeci? Kako sačuvati jedinstvo porodice i izbjeći nesuglasice nakon odlaska roditelja? I na kraju, ali ne manje važno – gdje će biti klanjana dženaza i gdje će se insan spustiti u mezar?

Ramazan je prilika da se ta pitanja ne potiskuju, nego da se rješavaju mudro, odgovorno i u duhu vjere. On podsjeća da imovina nije cilj, već sredstvo; da je emanet prema djeci obaveza, a ne teret; te da je najvažnije iza sebe ostaviti dobar primjer, čisto srce i uređene odnose. Mjesto ukopa je važno, ali je još važnije kako ćemo pred Allaha doći.

Ramazan u dijaspori treba biti mjesec buđenja savjesti, jačanja međuljudskih odnosa, aktivnijeg angažmana u zajednici i pozitivnog doprinosa društvu u kojem živimo. On nas podsjeća da domovina vjernika nije samo geografski pojam, već stanje srca i jasan pravac života.

Neće nas daleko odvesti puko uzdržavanje od hrane i pića ako pritom ne odlučimo mijenjati sebe nabolje. A ako nam je važno, bez obzira gdje živjeli, sačuvati svoju vjeru, jezik, kulturu i identitet, tada nam Ramazan pomaže da ne zaboravimo odakle smo došli i kuda idemo.

Jednom riječju, Ramazan je prilika za novi, bolji početak.

Ramazan je prilika. Na nama je hoćemo li je pretvoriti u stvarnu i trajnu promjenu.

Glas islama 364, a: Isah-ef. Dacić, r: tema broja