Razlika između hrabrih i kukavica je samo u jednoj nijansi, a to je da hrabar i kada se prestravi ne odustaje, suočava se i gleda opasnosti u oči. To je suština, to što on nama izgleda, da ga nije strah, a samo on zna koliko mu srce lupa i klecaju mu koljena. Pored toga što mu koljena klecaju on ide naprijed. To je hrabar čovjek. Plašljiv je taj koji je isključio komandu razuma i prepustio se refleksu koji mu kaže: „Bježi glavom bez obzira!“ To je razlika i to je mala nijansa, a u spoljnoj refleksiji za posmatrača to izgleda kao dva svijeta.

Pogrešno je kada čovjek isključi razum i umno rezoniranje prema ovakvim izazovima. On pada, jer refleksi nisu razvijeni kod njega da bi mogao refleksno da se brani od određenih realnih opasnosti. Ukoliko imate odlučnost da vam istina bude oružje protiv straha, već imate jako oružje protiv straha, što je u principijelnom smislu ključ, da kažete: „To je neka opasnost, prijetnja, hajde da se pozabavimo njome i vidimo šta je to stvarno.“ Kada krenete da se bavite tim argumentima koji su na strani straha ili protiv njega, polako dobijate na snazi i pobjeđujete strah. Izašli ste mu na mejdan i borilište i niste pobjegli. Refleks je bježanje, to je kao da vas neko iza ugla naglo uplaši. Kada pobijedite refleks i imate svoju solo upravu koja se zove razum i koja hoće da se suoči sa argumetima za i protiv, vi ste već na ringu, podigli ste ruke i spremni ste, iako vam nije svejedno, gledate u oči izazovu. Vi ste napravili ogroman iskorak u pogledu daljeg obračuna sa strahom, ili konkretnije, u pogledu stavljanja sopstvenog straha pod kontrolu. Razlika između hrabrih i kukavica samo je u jednoj nijansi, a to je da hrabar i kada se prestravi ne odustaje, suočava se i gleda opasnosti u oči. To je suština, to što on nama izgleda, da ga nije strah, a samo on zna koliko mu srce lupa i klecaju mu koljena. Pored toga što mu koljena klecaju on ide naprijed. To je hrabar čovjek. Plašljiv je taj koji je isključio komandu razuma i prepustio se refleksu koji mu kaže: „Bježi glavom bez obzira!“ To je razlika i to je mala nijansa, a u spoljnoj refleksiji za posmatrača to izgleda kao dva svijeta.

Nakon što pobijedi strah srce mu poraste, a srce drugog se smanjuje ili mu, kako bi rekli, silazi u pete. Argument koji treba da nas dovede do istine i sama borba baratanja argumentima za i protiv nas jača. Znate i sami, kada vam se desi da se nečega uplašite, ili ima osnova da se uplašite, kada sebi kažete: „Nisam se uplašio“, kao na primjer kada imate tremu, kako borba teče polako se oslobađate treme i straha. Suština je, kada krene borba, ako niste pobjegli sa bojišta, vi ste već pobjednik. Ako ne budete pobjednik nad protivnikom, sigurno ste već pobjednik nad strahom. Nije zločin izgubiti ili stradati u borbi. Zločin je pobjeći sa bojnog polja. To je moralni, mentalni, duhovni i etički zločin koji je u svim mogućim kulturama, religijama i civilizacijama tako i kvalificiran. Jedan od najnižih ljudskih činova je bježanje sa bojnog polja i ostavljanje drugova, ideala i borbe.

Ako pogledamo religijske, umjetničke i sve druge kulturne i historijske izvore, svi strah priznaju kao realnost, ne negiraju ga. Postojanje straha ne smatra se nikakvom manjkavošću. Ono što je dokazano kroz psihologiju i druge aspekte iskustva jeste da se strah najbolje liječi suočenjem. Ukoliko imate dijete koje se boji mraka, nema drugog načina, ne vodite ga kod hodže da mu ukloni strah, već ga vodite u mrak. Suočite ga sa mrakom i polahko će sigurno pobjeđivati taj strah.

Ukoliko pogledate vjerske izvore, pogotovo islamske, vidjet ćete da imamo vrlo eksplicitan kur’anski ajet koji govori o strahu i iskušenjima: „Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive.”

Vidjeli ste kako je to Svevišnji Stvoritelj u ovom kur’anskom ajetu precizno kazao i nabrojao sve ono što je čovjeku jako važno, ali na sami početak postavio je pojam straha. Zašto je prvi strah, zar je strah važniji od života? Ne, nije, ali čovjek prije nego što mu život bude ugrožen dobije strah od ugrožavanja života. Imate strah kao opasnost sam po sebi, a onda imate strah od gubljenja imetka, života, gladi, zarade, biznisa. Prije nego se uđe u rizik gubljenja i eventualno opasnosti da se izgubi nešto od nabrojanog, prvi vjesnik toga je strah i vidjeli ste onog trenutka kada se objektivizirao strah, kada se nešto osjetilo od realnog, kada su krenule mjere od strane države i njenog priznanja da se radi o stvarnoj opasnosti, dobili smo reakcije naroda. Reakcije naroda bile su kupovine, pune ostave i špajzovi uljem, brašnom, šećerom. To čine oni koji žive u civilizaciji koja bar na našem prostoru nema previše gladi i onaj ko nije gladovao, u trenutku kada se kaže da postoji opasnost, on za sebe sprema zalihe. To je refleks koji proizilazi iz ovog straha. Zaključak je iz svega ovoga: „Obraduj strpljive.“

Sada imamo težnju ka istini kao osnovni pravac postavke sopstvene borbe prema strahu i svim opasnostima koje se iza njega valjaju. To nas drži u vertikali – s jedne strane, a sa druge strane imamo strpljenje. Težnja prema istini, argument kao sredstvo težnje prema istini koje nas održava u vertikali i u prvim koracima obračuna sa strahom kao opasnosti koja je ključna, a sa druge strane strpljivost. Sa te dvije osobenosti ukoliko se naoružamo – istinom i strpljenjem, ne postoji iskušenje koje se ne može pobijediti. To je kao mač i štit: mačem idete agresivno, progresivno, ofanzivno, suočavate se sa izazovom, a štit je sabur ili strpljenje. U teškim vremenima, pod raznim pritiscima, ljudi su strpljenje doživljavali pogrešno i govorili: „Šuti, trpi, dobro je, može biti i gore.“ To je pogrešan način koncepcije sabura. Dijelim sabur na dva dijela: aktivni i pasivni. Aktivni je ovaj sa mačem u ruci koji se zove istina, argument sa kojim se suočavate i idete u progres. Davao sam primjer: ukoliko vas boli zub ne možete kazati vjernik ste, strpjet ćete se, neka boli, vi ćete da izdržite. To nije dozvoljeno vjerski, logički, ljudski, niti bilo kako. Strpljenje koje se u tom trenutku zahtijeva jeste da odete kod zubara, da se tu suočite sa svojim strahom i na taj način se progresivno suprotstavite tome što je opasnost.

Neka to bude ključna preporuka i terapija za one koji hoće da pokušaju da u nenormalnom stanju ostanu normalni i da pronađu određeni prostor za vanredno stanje gdje je moguće biti redovan. Promišljajte o ova dva momenta – istini i strpljenju, progresivnoj istini i strpljenju, kao etičkoj i karakternoj vrlini i ukoliko to uspijemo osjetit ćete koliko vam je lakše da se snađete u ovoj agresiji objektivnih izazova, ali isto tako i u ovoj agresiji svih vijesti – tačnih i lažnih.

Nastavit će se… (Besjeda 1)

R: Besjeda, A: Rahmetli muftija Muamer-ef. Zukorlić