Žena je kroz čitavu historiju čovječanstva bila i ostala značajno Allahovo stvorenje. Ona ima časnu ulogu razvoja i opstanka ljudskog roda. Posebno je tretirana među određene narode i na određenim prostorima društvenog života. Među prijašnjim narodima, zavisno od naroda i mjesta, karakterizirana je kroz različite pristupe.

Da bi nam bio potpuno jasan položaj žene u islamu morat ćemo se osvrnuti na njen status prije islama. Pritom, ne znam da li je uopće moguće upotrijebiti izraz žena kao ljudsko biće u vrijeme paganstva. Čini mi se da ona tada nije imala takav atribut, a evo zašto: kada bi se kod nekoga rodilo žensko dijete to bi bilo sramota i zbog toga bi ona bila ubijena (živa zakopana), a ako bi slučajno ostala živa, kao takva ne bi imala nikakvih prava. Smatrana je običnim predmetom kao i sve druge stvari koje služe muškarcu. Nad njom je imao vlast njen otac, a zatim bi prelazila pod vlast muža koji ju je mogao ubiti, prodati ili drugima dati na uživanje i iživljavanje. Bračna veza bila je lišena svih materijalnih i moralnih obaveza. Žena je kao i muškarac mogla imati neograničen broj muževa, više ljudi koji su se sa njom sastajali. Vladala je poligamija i poliandrija. Tako je bilo stanje žene prije islama kod Arapa, a ništa bolji položaj nije imala ni u drugim zajednicama i narodima.

Islam zatiče ženu u ovakvoj situaciji i ne samo da pokušava izvjesnim propisima da ublaži to očajno stanje, nego ga iz temelja mijenja. To je onda bila prva socijalna revolucija, a ujedno i smrtni udarac dotadašnjim pogledima i shvatanjima naroda u kojima se islam pojavio.

Islam je dao ženi ličnost koju nije imala, kako smo vidjeli iz prethodnog. Na prvom mjestu je zabranio zakopavanje žive ženske djece. Poliandrija je za sva vremena ukinuta, a poligamija ograničena, odnosno, strogo uslovljena. Punoljetstvom postaje slobodna građanka i sposobna je da vrši sve dopuštene pravne poslove. Ima pravo da raspolaže, kako ona hoće, svojom imovinom. Ona može ići na sud, podnositi tužbu sudu, a može i svjedočiti. Može biti zastupnik, kao i muškarac, ako ispuni određene uslove. Može sama sticati zaradu i izdržavati se. Muslimanka se može nesmetano prosvjećivati i pohađati škole, isto kao i musliman. Najznačajnije i najrevolucionarnije je to što je islam povratio ženi sva osnovna obilježja ljudskog bića, oslobodio je eksploatacije čovjeka i potpuno je sa njim izjednačio. Ženi, njenom položaju u društvu, njenim pravima i međusobnim odnosima muškarca i žene Kur’an posvećuje najveću pažnju. Allah dž.š. kaže: „I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su zaista pouke za ljude koji razmišljaju.“ (Er Rum, 21)

I muškarac i žena podjednako su potrebni i njihove funkcije i uloge u održavanju ljudskog roda su jednako važne. Oni čine jedinstvene sastavne dijelove porodice, a porodica je osnovna ćelija društva. Zdrav muškarac i žena – zdrava porodica, a zdrava porodica – zdravo društvo. Društveni značaj porodice je toliki i takav da se veoma teško može pretpostaviti da bi se mogla pojaviti i osnovati neka druga institucija koja bi je u potpunosti mogla nadomjestiti i zamijeniti. A glavni stub porodice, s pravom možemo reći, jeste žena.

Žena kao posebno Allahovo dž.š. stvorenje

Jedna od osobenosti Allahovog upravljanja Univerzumom jeste da sve funkcionira u paru. Ovaj princip se manifestira u postojanju muškog i ženskog predstavnika u živom svijetu: među ljudima, životinjama, biljkama i dr. Allah dž.š. kaže: „I od svega par stvaramo da biste razmislili.“ (Ez-Zarijat, 49)

Muškarac i žena čine jedinstvo koje znači dvije strane jednog lica. Jedno, naprosto, ne može postojati bez drugog. Žena ima drugačiju prirodu od muškarca, pa je stoga ona njegovo upotpunjenje, kao što je on njeno. Ništa se ne upotpunjava samim sobom.

Sloboda govora

Islam je priznao slobodu govora i učinio je pravom svakog čovjeka. Pozivanje ka dobru u islamu je temelj i osnova islamske doktrine. Treba se govoriti na najljepši način i druge dobru pozivati. Uzvišeni je rekao: „Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi.“ (El-Isra, 53) Ova sloboda govora koja se spominje u ajetima odnosi se podjednako i na muškarca i na ženu.

Sloboda mišljenja

Može se s pravom konstatirati da islam, više nego bilo koja druga religija ili ideologija, podstiče i poziva na upotrebu razuma i misli, i to bez ikakvog ograničenja i sputavanja, pod uvjetom da to bude u granicama pristojnosti i ljudskosti. U mnogim ajetima Kur’an podstiče i poziva na takvo razmišljanje.

Uzvišeni Allah dž.š. kaže: „Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi sa korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta sa neba, pa tako u život vraća Zemlju nakon mrtvila njezina, po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti.“ (El-Bekare, 164)

Na osnovu ovog ajeta možemo zaključiti da žene u islamu imaju isto pravo kao i muškarci na slobodno mišljenje, razmišljanje koje je u granicama dozvoljenog. One imaju apsolutnu slobodu da o nečemu donesu svoj stav ili svoj sud, koji će biti u okviru šerijatskih propisa

Odgoj i obrazovanje

Poslanik Muhammed a.s. poslat je među Arape koji su bili nepismeni u to vrijeme. Njegov zadatak, među ostalima, jeste da ih podstakne na opismenjavanje, a glavni cilj slanja Poslanika a.s. jeste da izvede ljude iz tmine nevjerovanja u svjetlo vjerovanja, kao i da ih odgoji najljepšim odgojem. Prenosi Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik a.s. jedne prilike rekao: „Poslat sam da upotpunim moralne ćudi kod ljudi.“ (Buhari) Žene su kroz dugu historiju islama, rame uz rame sa muškarcima, učestvovale u procesu opismenjavanja, islamskoj edukaciji i prenošenju islamskih znanosti. Mnoge od njih bile su prenosioci hadisa i tradicije, pjesnikinje, publicistice i autori raznih naučnih i umjetničkih djela. Nužnost islamskog obrazovanja podjednako se odnosi i na ljude i na žene, kao što je i prvi imperativ: „Ikre’- Uči“ objavljen svima.

Kod naših starih bilo je uvriježeno mišljenje da djevojke ne trebaju da se školuju, već treba isključivo da se posvete kući. Zabranjivali su svojim kćerkama da idu dalje od osnovne škole, a neke čak nisu imale ni tu sreću. Naći ćemo da je najnepismeniji dio ženskog stanovništva u BiH prije rata, kao i kod nas u Sandžaku, bio među muslimanima. Za takvo stanje ne možemo kriviti nikoga drugog do svoje neshvatanje važnosti obrazovanja ženskog kadra. Neki smjerovi i zanimanja isključivo su vezani za žene i u takvim situacijama samo ona je kompetentna obavljati izvjesni posao.

Nužno je obrazovati ženski kadar posebno iz oblasti medicine, konkretno ginekologije, gdje će žene isključivo preuzeti ulogu takve vrste liječenja, praćenja i porođaja naših majki i sestara, jer je po islamu zabranjeno da to čine muškarci, osim u nuždi. Također, potrebno je da se žene obrazuju iz oblasti pedagogije i psihologije kako bi radile posao odgajanja i vaspitavanja djece i omladine, a to je njihova obaveza pored časne uloge vođenja kućnih poslova i odgajanja svoje djece.

Pravo na rad

Islam je dozvolio ženi da se bavi poslovima i da vrši određene funkcije koje se slažu sa njenom prirodom, čuvajući pritom svoju čast i dostojanstvo, ne narušavajući i ne zapuštajući pritom osnovnu dužnost kojom je islam zadužio, a to je podizanje zdravog potomstva i obavljanje kućnih poslova. Dakle, islam ne zabranjuje ženi da radi izvan kuće određeni posao koji je u skladu sa njenom prirodom, ali pod određenim uslovima, kako ne bi narušila svoju čast i prouzrokovala nesagledive posljedice po nju i njenu porodicu.

Islamski učenjaci dozvolili su rad muslimanki pod sljedećim uslovima:

• Da posao bude sam po sebi dozvoljen, kao što je rad u medicini ili u školi sa učenicima.
• Da se pri izlasku iz kuće i odlasku na posao pridržava islamskog načina ponašanja i odijevanja.
• Da njen posao ne ide nauštrb njenim drugim obavezama koje se ne smiju zanemariti, poput obaveza prema mužu, djeci, porodici, jer su to za nju prioriteti prioriteta koji se preferiraju nad svim ostalim.

Iako je ženi dozvoljeno da radi, Allah dž.š. je nije obavezao i zadužio da radi da bi se izdržavala, nego je njenu egzistencijalnu brigu prepustio njenim starateljima – ocu ili mužu, obavezao ih da je izdržavaju, bez obzira bila bogata ili siromašna.

Pravo na posjedovanje i raspolaganje imovinom

Dolaskom islama poništen je običaj koji je vladao kod Arapa i nearapa po kom žena nije imala pravo posjedovati imovinu niti slobodno raspolagati njome. Islam je dokinuo praksu muževa po kom su bespravno prisvajali imovinu svojih žena. Na drugoj strani, priznao je ženama pravo na posjedovanje i raspolaganje imovinom i definirao puteve njenog sticanja. Ona ima potpunu poslovnu sposobnost i potpuno slobodno raspolaže svojom imovinom po svim osnovama, sa mehrom, nasljedstvom, zaradom, darovima, pa iako je imućna uopće nije dužna iz svoje imovine izdržavati, hraniti i odijevati muža i djecu, nego je to obaveza muškarca/supruga

Pravo žene na nasljedstvo

Islam je ženi priznao pravo na nasljedstvo nakon što su ga mnogi drugi bili oduzeli i tako joj činili nasilje i nepravdu. U Kur’anu je definirano svakom nasljedniku koliko pripada koji dio nasljedstva. Uzvišeni Allah dž.š. je rekao u Kur’anu: „Allah vam naređuje da od djece vaše – muškom pripadne toliko koliko dvjema ženskima…“ (En-Nisa, 11)

Ženi, po islamu, pripada manje nasljedstva u odnosu na muškarca zbog toga što je Zakonodavac obavezao muškarca da se brine i izdržava ženu i svoju porodicu. Međutim, treba istaći da ponekad nasljedni dio žene može biti isti kao i dio muškarca, a ponekad čak i veći, shodno situacijama u kojima se nađe. Npr. ako čovjek umre i ostavi iza sebe dvoje djece – muško i žensko, a ostavi iza sebe 30.000 eura. U tom slučaju, muškom djetetu će pripasti 20.000 eura, a ženskom 10.000 eura. Kada se muško dijete odluči oženiti, dužan je ženi platiti mehr – vjenčani dar, opremiti stan i izdržavati je iz svog imetka, svejedno bila ona bogata ili siromašna. U ovom slučaju 20.000 eura muško dijete će dijeliti sa svojom ženom i na taj način njegov dio nasljedstva će se izjednačiti sa nasljednim dijelom njegove sestre, ili će biti, možda, čak i manji. Nakon toga, ako dobije djecu, dužan ih je izdržavati, jer majka nema nikakve materijalne obaveze prema njima. Dok njegova sestra, kada se uda, obično dobiva mehr od svog muža i njen muž je obavezan izdržavati je. Na taj način ona će dio koji je naslijedila od oca zadržati samo za sebe.

Zbog toga, u historiji čovječanstva ne postoji, niti je postojao sistem nasljeđivanja koji se po svojoj pravednosti i sistemu zaštite prava svih nasljednika može takmičiti sa islamskim nasljednim pravom.

Glas islama 351, A: Msc. Aida Smailagić Murić, analize