Vjernik neće biti ostavljen od strane Allaha dž.š.
Prilikom iskušenja Allahov rob je dužan da bude ubijeđen da je ono što ga je snašlo od Allaha i da se pouzda u Njega, da ustraje u slijeđenju Allahovog zakona, da bude ponosan ne kršeći Njegove propise, tako da se ne ljuti i ne srdi (zbog iskušenja), niti da proklinje sudbinu, da poduzme sve što je korisno i svrsishodno u cilju odbijanja nedaće, da od Allaha zatraži oprost i pokaje se za učinjene grijehe.

Vjernik je biće odano svom Gospodaru, njegovo srce je vezano za njegovog Stvoritelja, njegove misli idu ka Moćnom, Plemenitom koji sve može, koji radi šta želi i hoće. Vjernik je srećan i Gospodaru zahvalan na uputi, ponosan na svoju vjeru, siguran u Allahovu pomoć.

Ovaj život je pun iskušenja i problema, ovaj je život promjenljiv kao vrijeme – nekad toplo, nekad hladno, a pametan je onaj ko zna šta kad da obuče. Koliko je samo kur’anskih ajeta koji ukazuju i jasno definišu život na ovom svijetu kao iskušenje.

„Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo’ i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.“
(Al-Ankebut, 2–3)

Vjernik zna da je iskušenje šansa za opraštanje i brisanje grijeha i loših postupaka, povećanje deredža i ugleda na Ahiretu, otvaranje vrata pokajanja, jačanje ubjeđenja i vjerovanja u Allahovu odredbu i određenje – kader, i to da samo Uzvišeni Allah daje i korist i štetu, prisjećanje na smrt i uviđanje prave suštine dunjaluka.

Bitno je naglasiti da su iskušenja dio Allahovog stvaranja i da su se dešavala i generacijama prije nas. Uz ovo treba reći da su iskušenja neizbježna u životu muslimana. Međutim, potrebno ih je ispravno shvatiti i razumjeti. Zato vjernik ne smije pretpostavljati da je ovaj svijet lahak i bez nevolja, a treba znati da se iskušava prema njegovom imanu, te vjera ga neće razriješiti iskušenja, nego će mu pomoći da ih pravilno razumije.

Prema tome, bez obzira koliko bio iskren i odan vjernik, ne smije misliti da od dunjaluka može napraviti Džennet.

Od ovodunjalučkih iskušenja koje može zadesiti vjernika je i strah za svoj život, strah za svoju porodicu, strah od neimaštine.

Kaže Plemeniti Allah:

„Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive.“
(El-Bekare, 155)

Također kaže Uzvišeni:

„Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.“
(El-Enbija, 35)

„Elif-lam-mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni?“
(El-Ankebut, 1–2)

Zato je jako bitno ispravno shvatiti strah da bi se znao ophoditi i ispravno postupiti.

Strah možemo podijeliti na više grupa.

1. Strah od Allaha
Sprječava čovjeka da čini grijehe i upućuje ga na pokornost, a nedostatak straha vodi nemaru i činjenju grijeha. Vjernik ne smije da bude bez straha od Allahove kazne, jer On na to upozorava u ajetima 97–99 sure El-E’araf:

„A zar su stanovnici naselja sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali? Ili zar su stanovnici naselja sigurni da ih Naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali? Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji.“

Ova vrsta straha se smatra ibadetom. Ona može biti razlogom za ulazak u Džennet, ali ne treba čovjek da radi tog straha pada u depresiju i pasivnost, kao kad kaže: „Mene će Allah kazniti, ja ću u vatri da gorim…“ Ispravan strah je strah koji tjera vjernika na rad, optimizam i akciju.

2. Prirodni strah
Strah od nečega što je normalno bojati se – kao što je strah od zvijeri, lopova, neprijatelja, od nesigurnog mjesta i sl. Ovu vrstu straha islam je prihvatio jer se pomoću nje čovjek čuva zla koje ga eventualno može zadesiti.

Allah kaže o Ibrahimu a.s.:

„A kad vidje da ga se ruke njihove ne dotiču, on osjeti da nisu gosti i obuze ga neka zebnja od njih. ‘Ti se ne boj!’ – rekoše oni – ‘mi smo Lutovu narodu poslani.’“
(Hud, 71)

I o Musau a.s.:

„…osjetivši od njih u duši zebnju. ‘Ne boj se!’ – rekoše, i obradovaše ga dječakom koji će učen biti.“
(Ad-Darijat, 28)

„…a ja sam njima i odgovoran, pa se plašim da me ne ubiju.“
(Aš-Šu’ara, 14)

Jasno se vidi iz spomenutih kur’anskih ajeta da su se i poslanici, Allahovi miljenici, bojali, ali ovo je prirodni strah i nije u pitanju slabost imana, jer on nestaje sa tevekulom na Stvoritelja.

3. Neprirodni strah (skriveni strah)
Strah od nečega od čega se ne treba plašiti. Ova vrsta straha može da bude bolest ili sujevjerje koje lako može vlasnika dovesti do najvećeg grijeha i prema Allahu najvećeg zuluma – širka.

Uzvišeni Allah dž.š. kaže:

„Oni koji mimo Allaha zaštitnike uzimaju slični su pauku koji sebi isplete kuću, a najslabija je kuća, uistinu, paukova kuća, neka znaju.“
(Ankebut, 41)

Nema čovjeka na Zemlji koji nije nikada osjetio strah. Zastrašivanje i strah se oduvijek koristili kao sredstvo da se neko podčini ili pokori.

Vjernik se boji samo Allaha. On, subhanehu ve te’ala, nas upozorava da se ne bojimo prokletog šejtana, već da se samo Njega bojimo. To je jedan od znakova našega imana, kao što stoji u 175. ajetu sure Alu Imran:

„To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, pa ih se ne bojte, već se bojte Mene, ako ste mu’mini!“

Za vjernika je da je na istini, da pravedno postupa i djeluje u takvom stanju. On se ne smije ničega bojati i u takvom stanju će mu Allah pomoći.

„One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti, a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!“
(Ankebut, 69)

Vjernik neće biti ostavljen od strane Allaha dž.š. Prilikom iskušenja Allahov rob je dužan da bude ubijeđen da je ono što ga je snašlo od Allaha i da se pouzda u Njega, da ustraje u slijeđenju Allahovog zakona, da bude ponosan ne kršeći Njegove propise, tako da se ne ljuti i ne srdi (zbog iskušenja), niti da proklinje sudbinu. Da poduzme sve što je korisno i svrsishodno u cilju odbijanja nedaće, da od Allaha zatraži oprost i pokaje se za učinjene grijehe.

Žalosno je da jedan dio muslimana čija je vjera oslabila, kada ih zadesi kakvo iskušenje i nedaća, srde se i ljute, proklinju sudbinu i prigovaraju svome Stvoritelju na Njegovoj odredbi, gubeći iz vida Njegovu mudrost u tome i obmanjujući se svojim dobrim djelima, pa tako upadaju u još gore iskušenje i čine veliki grijeh.

Ako Allahov rob u iskušenjima i nedaćama bude razmišljao na drugi način, dajući im ljepši smisao i značenje, osjetit će u njima lahkoću, strpit će se i dati prednost lijepoj završnici na ovom svijetu, očekujući veliku nagradu i Allahovo obećanje.

Glas islama, 233, R: Akaid, A: Enver Omerović