Jedna od primarnih problematika koju tretiraju Kur’an i Sunnet je svakako izgradnja čovjeka. Božji poslanik Muhammed a.s. je rekao u hadisu kojeg pre nosi Omer b. Hattab: „Djela se prosuđuju prema namjerama. Prema tome, svakom čovjeku pripada ono što je naumio. Stoga, čiji hidžret (seoba) bude radi Boga i Njegovog Poslanika (radi po bjede Božje istine), onda će taj hidžret i biti u ime Boga i Njego vog Poslanika (tj. slijedit će mu nagrada za borbu i ustrajnost žrtve koju bude podnio u borbi na Allahovom putu, a radi pobjede istine). No, ako neko učini hidžret radi ovosvjetskuh ciljeva, npr. radi ženidbe, onda će se uzeti (prosuditi) da je dotični učinio hidžret samo radi onoga zašta je, ustvari, i učinio hidžret (te mu, u ovom slučaju, neće biti sevaba).“ Kao što rekosmo na početku, primarni cilj vjere i njena uloga jeste da izgradi čovjeka sa najboljim i najvišim moralnim kvalitetima, da mu zacrta i obilježi put njegovog kretanja i na taj način ga izdvoji od običnih životi nja, a pogotovu od dvonožaca kakav je on. Razlike po kojima se čovjek razlikuje od životinja nije samo fizički izgled, jer kao što znamo mnoge životinje imaju savršene individualnosti i karakteristike, već razlike leže u čovjekovom unutarnjem i društveno-du ševnom ili intelektualnom smislu života. U tom unutrašnjem dijelu ljudskog bića (srcu) nalaze se sve njegove akcije, dobrote, zlobe, mržnja, zavidnost, čestitost, pokvarenost i mnoge druge naklonosti. Važno je napomenuti da se ove sklonosti čovjeka ka dobru ili zlu u po četku ne razvijaju ravnomjerno, jer zavise do raznih okolnosti, odgoja ili druženja, tako da se jedna strana više razvija, a to je ona loša.

Ovih dana smo svjedoci užasnih nedjela koja su produkt i rezultat čovječjeg bezduš nog amoralnog intelektualizma lišenog saosjećanja, humanosti i ostalih moralnih vrijednosti, koje svakako ima presudni udio u nesreći ljudskog roda. Vrlo je važno napomenuti da u čovjeku postoji druga pozitivna strana koja se brine da od njega napravi korisno društveno moralno biće, koje će se odazivati božanskim pozivima, zapovijedima, a koja ima cilj da usreći čovjeka i sva živa bića na Zemlji. To je, svakako, vjera. Vjera počinje od onoga što je najbitnije u čovjeku, od onoga što ga svakako uzdiže nad ostalim bićima, a to je njegova duša i njegov duhovni i misaoni život. Uloga vjere je da kontrolira i čisti ljudski misaoni život i ljudske duhov ne radnje. Zato je vjera važna u životu čovjeka jer ona kontrolira sve ljudske rad nje, bile one pozitivne ili negativne, i na kraju daje ocjenu tih djela, a čo vjeku se preporučuje kroz zabrane ili dozvole kakvog je karaktera odre đeno djelo. Svima nam je poznato da ljudski zakoni ne uspijevaju da iskorijene kri minalitet, nego čak u pojedinim situacijama pospješuju njegov razvoj, pa je kriminalitet danas dostigao svoju kulminaciju, tako da nema dana a da u novinama ili drugim sredstvima informiranja ne saznamo ili pročitamo kako je onaj zaklao onog, onaj ubio onog, onaj svjedočio lažno, onaj po tvorio onog i sl. Sva ta zla koja se rade ili će se uraditi jesu produkt duševnog poreme ćaja osobe koja ih radi, jer dotična osoba nije ništa činila da razvije svoju dobru narav, onu koja je Bogom dana, nego je, u protivnom, razvijala zlu narav i tu su poremećaji vidljivi i jasni, a posljedice kobne po društvo na Zemlji. Iz ovoga proizilazi jasan zaključak koji glasi: Kod onoga kod kojeg su zlodjela veća nego dobra djela, božanstvena duševna strana je zapo stavljena, ona je već zakržljala i to mu je jasan znak da treba povesti raču na o sebi i svojim djelima. Sve to ukazuje da se čovjek treba vraćati ljepo tama vjere i njenih propisa, jer vjera ima ulogu da sankcionira svaku pomi sao na zlo, da sankcionira zle misli, jer zlo se prvo rađa u mislima, a onda ostvaruje u djelima. Stoga je jasno zaključiti da ukoliko je vjera jača kod čovjeka, utoliko je on humaniji i pošteniji.

Ono što čini da vjerski propisi imaju prednost nad ljudskim (zemalj skim) propisima jeste kontinuirano prisustvo vjerskog propisa sa čovje kom. Vjerski propis je uvijek sa čovjekom i on uvijek upozorava čovjeka da li je neka stvar pozitivna za njega ili ne, dok prisustvo ljudskog zakona kod onih koji nemaju vjerski odgoj ne znači ništa ako nema prisutnosti policije. Iz ovoga se mogu izvući zaključci da su vjerski zakoni sastavni dio čo vjeka, oni ga prate i kontroliraju, sastavni su dio njegove svakodnevnice, suzbijaju svaku pomisao na loše, svjestan da će čovjek biti pitan i za lošu namjeru. U tom kontekstu Uzvišeni Allah kaže: „Neće vas Bog kazniti zato što ste pogriješili zaklinjući se, nego će vas ka- zniti za ono što su vaša srca zaslužila.“ (Bekara, 225)

Dakle, motiv i misli su mjerilo ljudskih djela. U jednom hadisu Muhammed a.s. kaže: „Ako se pobiju dva muslimana sabljama, i ubijeni i ubica će u vatru.“ Ebu Bekru nije bilo jasno, pa je rekao: „Božji Poslaniče, razumijem za ubicu, ali zašto i ubijeni?“ Poslanik je rekao: „Zato što je i on imao namjeru da ubije svog protiv nika.“ U jednom poznatom hadisu Muhammed a.s. kaže:  „Zaista Allah ne gleda na vašu vanjštinu, nego gleda na vaša djela i na- mjere.“ Ako malo posmatramo ove ajete i hadise zaključujemo da nema vjere užasan bi život bio na Zemlji. Vjerovanje u Boga je garant opstanka čovjeka na Zemlji, za njegov spas, za njegov duševni mir. Korist vjere po ljudski rod su uvidjeli mnogi učenjaci svijeta, a izdvaja mo francuskog filozofa Voltera koji kaže: „Da nema Boga, trebalo bi Ga iz misliti.“ Ono što je bitno napomenuti jeste da uspjeh i preporod svakog poje dinca ovisi o njegovoj bliskosti ili udaljenosti od vjere i njenih propisa. Kao što smo naglasili, vjera je sastavni dio duševnog i društvenog života čo- vjeka, ona čisti i kontrolira misli i djela čovjeka. Stoga, postaje jasno da će čovjek raditi dobra djela i kloniti se ružnih ako bude vjerovao da će odgo- varati pred Uzvišenim Bogom.

Glas islama, 228, R: Ahlak, A: Dr. Mehmed Mešić